Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Psihologija

Serijski ubojice (10. dio) - Ted Bundy, 2/2

bundy sudjenje

 

Kada se dokopate osumnjičenika za višestruka ubojstva, koga ćete prvo nazvati? Njegovu curu. Upravo to učinila je policija okruga King u američkoj saveznoj državi Washington sredinom rujna 1975. nakon što su strpali Teda Bundyja iza rešetaka. Pozvali su njegovu bivšu djevojku Elizabeth Kendall. Željeli su znati sve. Njegova osobnost, navike, strahovi, sklonosti, mjesta na kojima je boravio?


Elizabeth je bila vrlo nervozna tijekom razgovora s policajcima no otkrila im je sve što ih je zanimalo. Tako im je rekla da je Ted Bundy dane često provodio spavajući, a onda bi, kada bi pala noć, izašao. Kuda, nije znala. Rekla im je i da je s vremenom njegov interes za seksom sve više slabio ali da ju je onda kada je bio zainteresiran htio vezivati. Kada mu je jednom prilikom rekla da ne želi više sudjelovati u njegovim sadomazohističkim fantazijama, ozbiljno se je uzrujao. Primijetila je i da u svom autu drži sjekiru no nikada nije pitala čemu mu ona služi. Ipak, najvažniji detalj kojeg je Elizabeth otkrila policiji bio je da je Ted Bundy otišao skijati na vodi na jezero Sammamish Park gdje su, upravo u to vrijeme, nestale u prethodnom nastavku spomenute Janice Ott i Denise Naslund.


Uskoro su se počeli gomilati dokazi koji će ga povezati sa žrtvama. Pojavili su se novi svjedoci koji su ga vidjeli u blizini mjesta gdje su nestale Janice Ott i Denise Naslund. Policija je također doznala da je svojom kreditnom karticom kupovao gorivo na mjestima gdje su ubijene neke druge žrtve. Prijatelj ga je vidio s rukom u gipsu mada je bio prilično siguran da je nije slomio. Dokazi su se gomilali poput naslaga pijeska u pustinjskoj oluji. No ipak, Ted Bundy i dalje je tvrdio da je nevin.


kendallU veljači sljedeće godine počelo je suđenje zbog otmice Carol DaRonch, koja je također opisana u prethodnom nastavku. Ted Bundy sjedio je u svom stolcu potpuno miran, siguran kako se neće pronaći dovoljno dokaza protiv njega. Bio je u krivu. Osim što je ispričala, do najsitnijeg detalja, što se dogodilo onog dana kada ju je oteo 'pozornik Roseland', odmah je pokazala prstom na Bundyja kada su je upitali tko je krivac. On je, pak, pokušavao uvjeriti suca kako je nikad u životu nije vidio no ukopao ga je u šuplji alibi – nikako nije uspijevao dokazati da se u vrijeme otmice doista nalazio negdje drugdje. Proglašen je krivim. Kazna je bila od jedne do 15 godina zatvora, uz mogućnost pomilovanja.


Dok je boravio iza rešetaka, u državnom zatvoru američke savezne države Utah, psiholozi su obavili čitav niz vještačenja koji su rezultirali sljedećim zaključcima. Nije lud. Nije psihotičan, ni neurotičan, a ne boluje ni od organske bolesti mozga. Također nije ovisan ni o alkoholu ni o drogama, ne pati od poremećaja osobnosti ili amnezije, a nije ni sklon seksualnim perverzijama. Ipak, opaženo je da pati od izrazito snažnog straha da će biti ponižen u odnosu sa ženom. Policija je u međuvremenu nastavila raditi svoj posao. U njegovoj Bubi pronašli su kosu dvije žrtve, Caryn Campbell i Melisse Smith. Na lubanji Caryn Campbell pronađeni su tragovi udaraca tupim oruđem koji su savršeno odgovarali željeznoj polugi pronađenoj također u Bundyjevom automobilu. Bilo je to dovoljno za podizanje optužnice za ubojstvo Caryn Campbell.


U travnju 1977. prebačen je u zatvor okruga Garfield u američkoj saveznoj državi Colorado gdje je čekao na početak gore spomenutog suđenja. Nije bio zadovoljan svojim odvjetnikom pa ga je otpustio i odlučio se braniti sam. Kako bi se bolje pripremio za obranu, zatražio je dozvolu privremenog izlaska iz zatvora i boravka u sudskoj knjižnici u Aspenu, i dobio je. Ono što ni policija ni sud u tom trenutku nisu znali bilo je da Ted Bundy planira bijeg.

 

aspen


Dogodilo se to oko dva mjeseca kasnije. 7. lipnja te iste godine skočio je kroz prozor vozila kojim je putovao do knjižnice. Kako na sebi nije imao ni lisice ni lanac na nozi, uspio je pobjeći dovoljno brzo unatoč činjenici da je ozlijedio gležanj. Policija u Aspenu blokirala je sve izlaze iz grada no on se odlučio pritajiti upravo u njemu. Dok su obučeni psi tragači pokušavali nanjušiti bilo kakav njegov trag Ted Bundy hranio se hranom koju bi ukrao turistima i spavao je u napuštenim kamp prikolicama. Ipak, znao je da se ne može vječno skrivati u Aspenu. Trebao mu je automobil. Tu je pogriješio. Dok je u ukradenom automobilu pokušavao napustiti područje Aspena opazili su ga i ulovili. Naravno, vraćen je u zatvor, a sada su poduzete i dodatne mjere predostrožnosti. Prilikom svakog njegovog posjeta sudskoj knjižnici na rukama su mu bile lisice, a na nogama su mu se nalazili željezni utezi. No Ted Bundy nije bio čovjek koji je tek tako odustajao od svoje ideje o bijegu.


Nova prilika pružila mu se nešto više od pola godine kasnije, a on ju je objeručke odlučio iskoristiti. 30. prosinca 1977. nekako se uspio puzanjem popeti sve do otvora na stropu koji je vodio u drugi dio zgrade. Tamo je pronašao još jedan otvor kroz koji je prošao, a koji je vodio do čuvarovih odaja. Pritajio se sve dok nije bio siguran da su odaje prazne. A onda je, sasvim mirno, izašao kroz vrata. U slobodu.


U zatvoru su tek nakon dobrih 15 sati shvatili da je pobjegao. Ted Bundy do tada je već bio na putu prema Chicagu koji je bio samo jedna od njegovih usputnih postaja prema konačnom odredištu – Floridi. Služeći se pseudonimom Chris Hagen unajmio je jednosobni stan u Tallahasseeju. Opremio ga je uglavnom ukradenom robom. Hranu je nabavljao također ukradenim kreditnim karticama. Značajan dio vremena provodio je u prostorima kampusa državnog Sveučilišta Florida. Tu i tamo bi se ušuljao u neku od dvorana i neopažen slušao predavanje. Živio je u okruženju u kojem nitko nije znao ništa o njemu i njegovoj prošlosti, a zahvaljujući krađi koja mu je sada već postala imanentna nije ni materijalno oskudijevao. No ipak, jedna stvar mu je nedostajala – društvo.


Užas je počeo 14. siječnja. Bila je subota uvečer, a većina studentica iz sestrinstva Chi Omega s gore spomenutog državnog sveučilišta nije bila u svojim spavaonicama. Kako to obično biva tijekom studentskog života, subotnja noć iskoristila se za tulumarenje i većina djevojaka vraćala se je u svoje spavaonice – ako se je uopće i vraćala – tek u ranojutarnjim satima. Jedna od njih bila je Nita Neary koju je njen dečko otpratio do spavaonice u tri sata ujutro. Dečko je otišao, a ona je ušla u kompleks sa spavaonicama. Iznenada je čula korake. Netko je trčao po stubama u blizini. Prestrašena, brzo se je sakrila u prolazu iza vrata. Pored nje protrčao je muškarac s plavom pletenom kapom navučenom preko očiju. U ruci je držao drveni panj obavijen tkaninom. Nije je primijetio.

 

nitaOno što je uslijedilo bilo je poput scenarija iz nekog tinejdžerskog horor filma. Sigurna kako je upravo vidjela provalnika, Nita je potrčala uz stube kako bi probudila svoju cimericu Nancy. Ispričala joj je što se upravo dogodilo i djevojke su odlučile otići do nadzorničine sobe. No prije no što su stigle do nje naišle su na svoju kolegicu Karen koja se teturala niz hodnik, pokušavajući se držati za zid. Bila je ošamućena, a glava joj je bila oblivena krvlju. Dok joj je Nancy pokušavala pomoći, Nita je otišla probuditi nadzornicu. Zajedno su otišle do sobe još jedne djevojke, Kathy. Pronašle su je živu, ali u groznom stanju. Bila je prekrivena krvlju, a iz otvorenih rana na njenoj glavi curila je krv. Užasnuta Nancy otrčala je do telefona i pozvala policiju.


Kada je stigla policija je pronašla dvije mrtve djevojke u svojim krevetima. Bile su to Lisa Levy i Margaret Bowman. Lisu Levy ubojica je više puta udario po glavi panjem, silovao ju je vlastitim spolovilom i bocom laka za kosu i tako joj jako zagrizao bradavicu na jednoj dojci da je bila gotovo sasvim odvojena od nje. Potom ju je zadavio. Margaret Bownan zadavljena je parom najlonki pronađenih na mjestu zločina, a udarci koje je dobila po glavi bili su tako jaki da joj je lubanja bila rascijepana na više dijelova i vidio se mozak. Nije bila silovana i na njoj nisu opaženi tragovi ugriza. Forenzičari su također procijenili da niti jedna od njih nije pružala otpor napadaču. Djevojke koje su preživjele napad promptno su ispitane no niti jedna od njih nije se sjećala ničega. Jedini svjedok bila je Nita Neary koja istraživačima nije mogla pružiti detaljan opis ubojice.


Dok su forenzičari u suradnji s policijskim istražiteljima još pokušavali dokučiti tko je usmrtio nesretne djevojke, iste večeri dogodio se još jedan napad. Niti dva kilometra dalje mladu ženu nepoznata identiteta probudila je glasna buka koja je dolazila iz stana pored njezinog. Kako buka nije prestajala neko vrijeme, postala je sumnjičava i odlučila je probuditi svoju cimericu. Slušale su što se događa u susjedstvu, a onda su čule da njihova susjeda Cheryl tiho plače. Zabrinute za nju, pozvale su policiju koja je stigla odmah – uostalom, tek su završili uviđaj u sestrinstvu Chi Omega u blizini. Pronašli su Cheryl u njenoj spavaćoj sobi. Bila je ošamućena, gotovo razodjevena, i pretrpjela je više snažnih udaraca po glavi. Na krevetu je pronađena maska koja je izgledala isto poput one koja je viđena u automobilu Teda Bundyja prije njegovog uhićenja u Utahu. Policija se, naravno, odmah bacila na detaljno istraživanje. Testirali su uzorke napadačeve krvi i sperme kao i otiske prstiju no kako u njihovoj bazi podataka nije bilo Teda Bundyja, nisu pronašli ništa.


kimberlyOko dva mjeseca kasnije policija u gradu Lake Cityju, u Utahu, primila je poziv uznemirenih roditelja dvanaestogodišnje Kimberly Leach. Djevojčica je toga dana nestala, a posljednja osoba koja ju je vidjela bila je njena prijateljica Priscilla koja je posvjedočila da je ušla u automobil nepoznatom muškarcu i s njim se negdje odvezla. Priscilla se, na žalost, nije mogla prisjetiti ni marke automobila ni njegovih registarskih oznaka. Osam tjedana kasnije policija je pronašla tijelo no proces raspadanja već je suviše odmaknuo pa nisu na temelju tijela mogli previše zaključiti. Ipak, uskoro su pronašli ključne dokaze. Naime, nekoliko dana prije no što je nestala nepoznat muškarac koji je upravljao bijelim kombijem prišao je četrnaestogodišnjoj djevojčici koja je čekala svog starijeg brata, predstavio joj se kao vatrogasac i pitao je ide li u školu u blizini. Djevojčici se učinilo sumnjivim što vatrogasac nije odjeven u svoju standardnu uniformu već u bermude i mornarsku majicu, a prisjetila se i upute svog oca, šefa detektivske službe u Jacksonvilleu, da ne razgovara s nepoznatima i da nikad ne ignorira svoje sumnje. Odbila je ući neznancu u automobil, a kada ju je brat pokupio, obuzeo ju je osjećaj olakšanja. Ispričala mu je što se dogodilo, a brat je zapisao broj registarske pločice s kombija i dao ga svom ocu, Jamesu Parmenteru. Detektiv Parmenter vrlo brzo je doznao da pločice pripadaju stanovitom Randallu Ragenu i odlučio ga je posjetiti. Ragen mu je tada kazao da mu je netko ukrao tablice i da je već pokrenuo proceduru naručivanja novih. Tragajući i dalje, detektiv Parmenter doznao je i da je bijeli kombi ukraden, a onda mu je, dok je polako povezivao konce, sinulo. Posjeo je svoju djecu u automobil, odvezao ih u policijsku stanicu i pokazao im fotografije niza uhićenika. Brat i sestra odmah su prepoznali fotografiju Teda Bundyja. On je bio muškarac koji je vozio bijeli kombi.


Ted Bundy u međuvremu se riješio kombija i krenuo prema Pensacoli na Floridi, ovaj put u još jednoj Bubi, također ukradenoj. 15. veljače 1978., pozornik David Lee patrolirao je područjem zapadne Pensacole i ugledao je narančastu Bubu. Kako je nikada prije nije vidio u tom području, a dobro je znao koje automobile vozi tamošnje stanovništvo, odlučio je provjeriti tablice. Otkrio je da su ukradene i krenuo je pratiti Bundyja. Ovaj je, pak, shvatio da ga prate i iznenada je zaustavio svoj automobil. Pozornik Lee mu se obratio i kazao mu da izađe iz vozila i legne na pod s rukama iznad glave. Ted Bundy ga je poslušao no kada mu je Lee prišao i krenuo mu stavljati lisice, naglo se okrenuo i počeo bježati. Lee je tada zapucao, a Bundy se bacio na zemlju praveći se da je pogođen. Kada ga je policajac sustigao, iznenada ga je napao no iskusne policijske ruke ipak su uspjele osujetiti napad. Ted Bundy napokon je bio uhvaćen.


Istraživači su brzo prikupili dokaze. Pronašli su ukradeni bijeli kombi, kao i tri svjedoka koji su potvrdili da ga je upravo on vozio onog popodneva kada je nestala Kimberly Leach. Forenzički testovi potvrdili su da se na sjedalima kombija nalaze vlakna materijala s Bundyjeve osjeće. Testovi su također potvrdili da se na kombijevom tepihu nalaze tragovi krvi Kimberly Leach. Bilo je to dovoljno za optužnicu za ubojstvo nesretne djevojčice, a ubrzo potom podignuta je još jedna, za dvostruko ubojstvo u sestrinstvu Chi Omega. Suočen sa saznanjem da mu prijeti smrtna kazna, Ted Bundy odlučio je poricati krivnju.


Prvo suđenje, ono za ubojstva u sestrinstvu Chi Omega, počelo je 25. lipnja 1979. u Miamiju i izazvalo je nezapamćenu medijsku pozornost, posebno nakon što se doznalo da ga se sumnjiči za još barem 36 ubojstava. Novinski naslovi su vrištali. Ubojica. Čudovište. Vrag. Prvi put u povijesti Sjedinjenih Američkih Država u sudnicu su ušle i kamere. Odlučio se sam braniti pred porotom uglavnom sastavljenom od crnaca. Bila je to bitka već od samog početka osuđena na propast. Na suđenje je pozvana Nita Neary koja je odmah spremno posvjedočila da je on muškarac koji je trčao niz stube one kobne večeri kada su stradale njene dvije kolegice. No čovjek koji je zabio posljednji čavao u lijes Teda Bundyja bio je forenzičar, dr. Richard Souviron. On je, naime, potvrdio da otisci zuba na tijelu Lise Levy, a njegove riječi potvrdile su zaprepaštenoj poroti i eksplicitne fotografije. Niti mjesec dana kasnije Ted Bundy proglašen je krivim unatoč preklinjanjima njegove uplakane majke. Ipak, dobio je šansu obratiti se sudu kako bi pokušao oboriti prijedlog tužiteljstva za smrtnom kaznom. Progovorivši, optužio je za cijeli slučaj medije koji su pokrenuli negativnu propagandu protiv njega te izjavio kako 'ne može tražiti milost za ono što nije učinio.' Suca Edwarda Cowarta njegov govor nije se previše dojmio. Donio je odluku – električna stolica.

 


Nakon nekoliko odgoda 7. siječnja 1980. počelo je suđenje za ubojstvo Kimberly Leach. Ovaj put Ted Bundy odlučio je svoju sudbinu predati u ruke odvjetnika koji su mu, pak, sugerirali obranu ludilom. Stvari su brzo počele izmicati kontroli. Vidno uznemiren Ted Bundy vikao je na svjedoke čije tvdnje mu nisu odgovarale, a od njegovog nekada upečatljivog samopouzdanja ostala je samo blijeda sjena. Tužilaštvo je okupilo čak 65 svjedoka, a bio je tu i čitav niz forenzičnih dokaza. Tako je, između ostaloga, otkriveno da su vlakna odjeće Kimberly Leach pronađena u njegovom kombiju. Točno mjesec dana kasnije Ted Bundy proglašen je krivim i za njeno ubojstvo, i ovdje je samo potvrđena presuda s prethodnog suđenja – smrt.


Na završnoj fazi suđenja, čiji cilj je bio odrediti zatvorsku ili smrtnu kaznu, došlo je do incidenta koji je šokirao sve prisutne. Dok je ispitivao svjedokinju obrane Carole Ann Boone, Ted Bundy i svjedokinja iznenada su pred svima razmijenili bračne zavjete. Prema zakonu američke savezne države Florida, sama činjenica da ste pred svjedocima razmijenili bračne zavjete značila je da ste vjenčani. Samo nekoliko minuta kasnije mladoženja je osuđen na smrt električnom stolicom.


Žalio se na obje presude no obje žalbe su mu odbijene. Uvidjevši da mu se konačni čas bliži odlučio je priznati sve svoje zločine dr. Bobu Keppelu, glavnom istražitelju u timu državnog tužitelja američke savezne države Washington. Upoznao je doktora Keppela dok je potonji tragao za Garyjem Ridgwayom, serijskim ubojicom poznatim po nadimku Ubojica sa Zelene rijeke', i u njega je imao veliko povjerenje. U svojoj knjizi Čovjek s rijeke: Ted Bundy i ja lovimo Ubojicu sa Zelene Rijeke doktor Keppel napisao je kako mu je Ted Bundy otkrio da je glave nekih od svojih žrtava držao u vlastitom domu kao trofeje, kao i da je neke od njih silovao nakon što su već bile mrtve. Na temelju svega što je čuo dr. Keppel zaključio kako se službena brojka od 36 žrtava ne smije smatrati konačnom te kako je Ted Bundy vjerojatno odgovoran za smrt barem stotinu žena. Koliko ih je točno bilo nikada nećemo doznati.

 


24. siječnja 1989. u 7:00 došlo je vrijeme izvršenja kazne Tedu Bundyju koji je tada boravio u državnom zatvoru na Floridi. Zidine zatvora okružilo je na stotine novinara i radoznalih promatrača. Kada se, nedugo zatim, otvorila zatvorska kapija, a iz nje izašlo vozilo u kojem se nalazio bijeli lijes s tijelom jednog od najozloglašenijih ubojica svih vremena, prostorom se prolomio oduševljeni vrisak. Noćna mora napokon je bila gotova.


Ted Bundy. Jeffrey Dahmer. Andrej Čikatilo. Albert Fish. Psihopati. Nekrofili. Čudovišta u ljudskom obliku. Serijski ubojice. Svi od reda – muškarci. Pitanje koje se sada logično nameće jest: a gdje su u cijeloj toj priči žene? Mogu li one isto biti serijske ubojice? Je li nježniji spol sposoban za sve ove do sada opisane užase? Na sva ta pitanja odgovorit ćemo u sljedećem nastavku ovog feljtona gdje ćemo vas upoznati s ozloglašenim crnim udovicama.

 

Serijski ubojice - što ih pokreće? 

Serijski ubojice - urođeni uzročnici sociopatskog ponašanja

Albert Fish, zloduh iz Wisterije

Serijski ubojice i kanibalizam

Mesar iz Rostova - 1. dio

Mesar iz Rostova - 2. dio

Jeffrey Dahmer - 1. dio 

Jeffrey Dahmer - 2. dio

Ted Bundy, šarmer bez milosti - 1. dio

Crne udovice - 1. dio

Crne udovice - 2. dio

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version