Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Film

Pobješnjeli Max: Divlja cesta - sociološka studija u petoj brzini

madmax2


Maxa Rockatanskog posljednji smo put vidjeli u pustinji, prepuštenog volji sudbine. Trideset godina, koliko je proteklo od onda, proletjelo je zastrašujuće brzo, a lik karizmatičnog Mela Gibsona zamijenio je onaj Toma Hardyja. Njegovog Maxa, u filmu Pobješnjeli Max: Divlja cesta, također susrećemo u pustinji i odjednom nam se, unatoč tome što gledamo drugo lice, čini kao se nikad nismo ni rastali.


Osjećaju da je vrijeme stalo doprinosi i spoznaja da, baš kao i kad su bila u pitanju prva tri nastavka trilogije o Pobješnjelom Maxu, redateljsku palicu ponovno uzima u ruke australski redatelj George Miller. Čvrstu sponu s prošlošću predstavlja i indijski glumac Hugh Keays-Byrne koji je glumio glavnog negativca u prvom filmu iz 1979., a to opet čini i sada. Onda mu je pripala uloga vođe motorističke bande, Toecuttera, danas tumači onu okrutnog pukovnika Joea Moorea, poznatijeg kao Immortan Joe. Sama njegova pojava iznimno je upečatljiva. Na licu nosi masku s motivom lubanje na koju su stavljeni konjski zubi, a koja mu omogućuje disanje. Njegova duga kosa zlatno žute je boje, a odjeća ukrašena brojnim odlikovanjima koja nas trebaju podsjetiti na njegovu militarističku moć. U rukama nosi dva pištolja i štap, što dodatno pridonosi vizualnom dojmu.


Pobješnjeli Max: Divlja cesta je nadasve vizualno dojmljiv film, po scenografiji najsličniji drugom nastavku trilogije, Cestovnom ratniku, no tehnički dotjeraniji, zahvaljujući boljim mogućnostima suvremene filmske tehnologije. Priča – koju ovdje nećemo otkrivati kako vam ipak ne bi upropastili draž gledanja filma – je zapravo plitka i da se prepričati u svega nekoliko rečenica no ovo ionako nije film u kojem je priča bitna. Sam George Miller radio je prvo na knjizi snimanja, a tek onda na scenariju. Ovo je, naime, jedan od onih filmova za koje je važno da dobro izgledaju, a priča im ulazi nekako u drugi plan.


Kada smo već kod izgleda, scenografija je izvrsna, kao i kamera i montaža, a unatoč frenetičnosti i kaotičnosti mnogobrojnih akcijskih prizora da se opaziti impresivna pedantnost posvećena svakom detalju na sceni. Šokantno se susreće s duhovitim, duhovito nerijetko prelazi u bizarno. Enormno debele žene strojevi muzu da bi se njihovo mlijeko dalje distribuiralo kao jedan od temeljnih prehrambenih proizvoda u postapokaliptičnoj zajednici. Patuljke izvrnutih udova nose na nosiljkama, a mrtvački blijedi ćelavi muškarci lete na sve strane kroz pregršt pucnjeva i eksplozija.


Posebno je dojmljiv lik slijepog gitarista koji u masovnoj jurnjavi tzv. divljom cestom, dok traje bitka, bez prestanka svira rock glazbu na električnoj gitari iz koje suklja vatra stojeći na prednjem dijelu vozila uglavnom sastavljenog od zvučnika. Sam Immortan Joe vozi se u povišenom, modificiranom Cadillacu Deville iz 1959. godine, a nostalgiju budi kultni Maxov XB Ford Falcon Coupe iz 1974., ovaj put opremljen pogonom na četiri kotača, novom šasijom i nešto suvremenijim oružjem. U glavnoj ženskoj ulozi javlja se južnoafrička glumica Charlize Theron kao odmetnuta imperatorica Furiosa, a nju većim dijelom filma gledamo za volanom ogromnog tegljača, čudovišnog hibrida raznih dijelova kamiona i Volkswagen 'bube' s dva V8 motora i 18 kotača opremljenog brojnim oružjem. Za sva ta i mnoga druga vizualno dojmljiva vozila, kao i za cjelokupnu scenografiju, zadužen je scenograf Colin Gibson koji je već surađivao s Georgeom Millerom na filmu sasvim drugačijeg ugođaja – Praščiću Babeu. Da je itekako sposoban za sve kreativne ludosti svijeta Pobješnjelog Maxa ipak je možda najbolje dokazao svojim radom na ništa manje otkačenom filmu Priscilla, kraljica pustinje.

 

madmax


Već spomenuta Charlize Theron za potrebe ovog filma obrijala je glavu i tako se pridružila plejadi glumica ugodnih oku koje su pred kamerom sebe nagrdile kako bi se oslobodile stereotipa o bespomoćnim, praznoglavim ljepoticama. Još od Sigorney Weaver u Osmom putniku nismo imali priliku vidjeti junakinju koju krasi tolika količina snage, žilavosti i grubosti. Ona ovdje definitivno nije samo ukras na Maxovom suvozačkom sjedalu već puno više od toga. Štoviše, kroz dobar dio filma steče se dojam da je Max zapravo njen sidekick. Hardyjevog Maxa proganjaju lica i glasovi onih čije živote nije uspio spasiti no George Miller, koji je također napisao i scenarij, ne trudi se pokazati nam pozadinu njegove priče. Njegov Max upada usred akcije, bez ikakvog uvoda ili najave, a Hardyjeva gluma je prigodno suzdržana, čime doprinosi dojmu da se njegov lik još jednom nevoljko našao u situaciji u kojoj nikad nije htio biti. Maxova i Furiosina motivacija u borbi protiv Immortan Joea prezentirana je tek u blijedim naznakama i na bizaran način da se usporediti s onom čuvenog animiranog junaka Đure S. Zlikovskog koji opsesivno ganja Pticu trkačicu, a da zapravo više uopće ne zna zašto to čini. Kvragu, čak je i pustinja tu, a u frenetičan svijet George Millera dobro bi se uklopio i koji ACME proizvod.


Ovdje su likovi prilično plošni, uglavnom svedeni na arhetipe skupina kojima pripadaju. Osamljeni macho frajer, žilava feministica, zli bankar, zatupljeni vojnik, vojni diktator… Redatelj nam ovdje ne nudi klišeiziranu ljubav na prvi pogled između Furiose i Maxa kao ni jednako tako izlizan pokušaj stvaranja screwball odnosa u kojem se pripadnici suprotnih spolova prvo mrze iz dna duše i svađaju oko doslovno svega, a onda s vremenom shvate da su ludi jedno za drugim. Furiosin i Maxov odnos se, kako film odmiče, razvija i u jednom trenutku poprima prilično neobičan oblik bliskosti kojeg obilježava jedna cjevčica za transfuziju krvi ali unatoč tome on nije nabijen emocijama. Nasilje kojim ovaj uradak obiluje uglavnom nas ostavlja emocionalno hladnima i upravo tu leži ključna razlika između ovog filma i prvog nastavka sage.


Prvi film, snimljen 1979., bio je o policajcu Maxu Rockatanskom koji se nevoljko nađe u postapokaliptičnom, nasilnom svijetu. Njegova voljena supruga i sinčić utočišta su mu u okrutnom okruženju u kojem je nasilje jedini priznat jezik, a čast i pravda urušavaju se njemu na očigled (što se odlično da vidjeti u sceni gdje vidimo ruševine nekadašnje palače pravde). Kad doživi osobnu tragediju, tugujemo s njim. Nasilje nad žrtvama, mada nikad nije eksplicitno prikazano, iskreno nas šokira i o njemu razmišljamo i nakon filma. U prizorima koji na prvi pogled djeluju nevino osjeća se snažan nagovještaj užasa koji slijedi i zato nam srce kuca brže. Takvog emocionalnog stimulansa u filmu Pobješnjeli Max: Divlja cesta nema.


Upravo taj nedostatak emocionalnosti i plošnost likova ono je što bi neki mogli zamjeriti ovom filmu. Doista, ovdje je teško za nekog se vezati, s njime se identificirati i za njega navijati – ili ga barem mrziti. Možda na trenutke poželimo sretan završetak jednom od negativaca kojem proradi savjest pa odluči promijeniti stranu ali njegova preobrazba samo je malen fragment u kaotičnoj jurnjavi futurističkim, vizualno maštovitim vozilima. Sve što nam se događa pred očima protječe nekako suviše brzo da bi stigli nekog istinski upoznati i da bi mogli reći da nam je drag kao osoba. I upravo ovdje dolazimo do biti svega.


Dok je prvi film bio o čovjeku kojem je postapokaliptičan svijet samo pozadina u kojoj djeluje, ovo je film upravo o tom postapokaliptičnom svijetu kao takvome u kojem pojedinci padaju u drugi plan. Uz njihovu osobnost ne možemo se vezati jer oni osobnosti zapravo – nemaju. Ovo je film o svijetu u kojem postoje humanoidni entiteti ali ne postoje osobe. Gledatelju - posebno onome naviknutom na snažnije dramske sukobe između likova, ili barem na one između glavnog lika i okruženja unutar kojeg djeluje – to će možda smetati i taj nedostatak osobnosti i emocionalnosti koja iz nje proizlazi doista možemo proglasiti slabijom točkom ovog filma. No znači li to da je film zato loš? Zapravo ne. Umjesto da pokušavamo pronaći dušu njegovim likovima trebamo ga promatrati kao ono što on doista jest – celuloidna sociološka studija u petoj brzini.

 

immortan


Miller je zapravo odlično prikazao svijet u kojem je čovječanstvo slomljeno, nikome više ni do čega nije stalo, a ljudi su otuđeni jedni od drugih, svedeni na samo jedan bazičan instinkt, a to je preživljavanje. Odlično je prikazana psihologija mase koja se pokorava tiraninu koji njima manipulira tako što je prigrabio monopol na jednu od temeljnih ljudskih potrepština. Ta ista psihologija mase dolazi do izražaja i u scenama u kojima već spomenutog tiranina njegovi ratnici štuju poput božanstva Ovdje je zgodno vidjeti kako se Miller na zanimljiv način poigrava stvaranjem svojevrsne pseudoreligije koja miješa motive iz nordijske mitologije s opsjednutošću automobilskom mehanikom. Njegovi ratnici žive (kako sami u filmu kažu) poluživotom, masa je bezlična, uniformirana. Millerova vizija njegovog filmskog svijeta time na trenutke zastrašujuće podsjeća na svijet u kojem stvarno živimo, a koji je svakim danom sve više uniformiran i u kojem ljudi postaju sve više pohlepni i sve više otuđeni jedni od drugih dok se nad njima nadvija čizma totalitarne države koja ih uvjerava da će sve biti dobro dok se ona o njima brine, baš kao što se Immortan Joe 'brine' o svojim zatupljenim sljedbenicima.


Posebno je zanimljivo primijetiti da je Miller vrlo sličnu viziju svijeta budućnosti imao već 1981. kada je snimljen drugi nastavak trilogije, Pobješnjeli Max: Cestovni ratnik, koji je, kako već rekosmo, vizualno najsličniji ovome. Pomalo je zabrinjavajuća pomisao da se u više od tri desetljeća ništa bitno nije promijenilo. Znači li to da čovječanstvo neizbježno hita ka svojoj propasti? Sam kraj Millerovog najnovijeg uratka pokazuje nam da nekakva nada u bolju budućnost ipak postoji no to je tek početak. U međuvremenu nam ovaj film odašilje političku poruku o gorućim društvenim problemima kao što su snažna industrijalizacija, bankarska pohlepa, ekologija i feminizam – barem tako misli George Miller. Za adekvatan prikaz ovog posljednjeg angažirana je poznata feministička aktivistica, autorica djela Vaginini monolozi, Eve Ensler.


Kada istovremeno pokušavate skrenuti pažnju na više problema u konačnici svi ostaju pomalo blijedi. Upravo to, a ne plošnost pojedinih likova i priče, glavni je problem ovog filma. Da se redatelj usredotočio na samo jedan, na primjer, na tretiranje žena kao rasplodnih krava koje se muzu te da je možda skratio frenetičnu akciju za kojih deset, petnaest minuta i to vrijeme posvetio ipak malo dubljoj karakterizaciji likova dobio bi savršen film. Ovako nam, uz nadu da će Max jednog dana živjeti u boljem svijetu, ostaje ona da će mu Miller posvetiti film kakvog doista i zaslužuje. Formula uspjeha već postoji, osmišljena je 1979.


Ocjena: 7,5 od 10

 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version