Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Film

Hobit: Bitka pet vojski - kad zmajeva bolest obuzme filmsku ekipu

bilbo

 

Nakon što platite i ne tako jeftinu kino ulaznicu, uz dodatan trošak kokica i pića (koje moja malenkost smatra nužnim kad idete gledati film koji traje 144 minute), a onda ste izloženi torturi od gotovo pola sata filmskih foršpana, reklama te podsjetnika na to da trebate isključiti mobitel i da je 'publika spremna na uranjanje' u 3D iskustvo, posljednje što želite je iritantno uvodničarenje u film nekakvim dugim prologom ili flashbackom. Želite akciju sada i ovdje.


Upravo to ćete i dobiti uvodnom scenom filma Hobit: Bitka pet vojski koja se izravno nastavlja na neizvjesni završetak prethodnika, filma Hobit: Smaugova pustoš. Oslobođen iz pećine u Usamljenoj planini maliciozni zmaj Smaug polijeće iz svog skloništa te, predvidljivo, primjenjuje svoje piromanske vještine u svrhu destrukcije obližnjeg Jezer-grada. Pritom izaziva teror koji vizualno nekako podsjeća na onaj koji je izazvalo 'tepih' bombardiranje Londona u rujnu 1940. ili, pak, isto takav saveznički napad na Dresden u veljači 1945. Istina, J.J.R. Tolkien nije, 1937. godine, kada je knjiga Hobit doživjela svoje premijerno izdanje, mogao predvidjeti budućnost ali zato je itekako moguće da je nostalgični redatelj Peter Jackson povirio u koji dokumentarni snimak iz Drugog svjetskog rata.


Kako god da bilo, Smaugovo pustošenje vlastitom strijelom relativno brzo privodi kraju novopečeni heroj Tolkienovog univerzuma, šarmantni i imidžom pomalo erol-flinovski tip junaka, Bard. On potom vodi preživjele na sigurno u blizini gore spomenute planine gdje se već nalazi družina patuljaka iz prethodna dva nastavka, sigurno utaborena u svom podzemnom gradu Ereboru, u društvu hobita iz naslova, Bilba Bagginsa. U međuvremenu se tamo okupljaju i vilenjački vođa Thranduil sa svojom vojskom, uz prognanu vilenjakinju Tauriel i našeg starog znanca iz trilogije Gospodar prstenova, Legolasa, a tu je, naravno, i neizostavni čarobnjak Gandalf. Čak i ako niste čitali Tolkienovo djelo već vam je po samom naslovu filma – koji je, usput rečeno, zamijenio prethodno prihvaćen autorov izvornik Hobit: Tamo i opet natrag – jasno što slijedi. Bitka pet vojski. No prije no što dobri momci ukrste koplja, mačeve i buzdovane s lošima malo ćete se načekati. Naime, nakon bombastičnog uvoda slijedi smireniji dio filma prožet razgovorima, mirovnim pregovorima, psihološkim analizama i moralnim propitivanjima. Što sve skupa i nije izvedeno tako loše – barem ako uzmete u obzir da je ovo ipak adaptacija knjige za djecu – ali ako ste hormonima nabijen mladac u ranoj tinejdžerskoj dobi koji se već od prve minute napalio na ideju te famozne bitke iz naslova, na ovom dijelu filma mogla bi vas malo početi svrbjeti guza. Nama ostalima mala pauza od opće makljaže i dobro dođe.

 

patuljci


No da sad ja ne duljim i odgovorim onima koje zanima: da, zbir bitki koje će uslijediti – a u koju se postepeno uključuju svi sudionici filma - dobro je snimljen. Redatelj Peter Jackson vješto je ovladao tehnikom 48 sličica u sekundi te ostalim tehničkim trikovima zahvaljujući kojima imamo priliku promatrati spektakularne prizore u kojima se masovni prikazi spretno izmjenjuju s onima gdje nam pažnja odlazi na detalje. Po završetku filma sam, hodajući prema izlazu, među publikom ugledala mladog oca sa sinom kojem bi moglo biti nekih pet, šest godina i zapitala se na trenutak je li on možda premalen za gledanje ovakvog filma u kojem, ruku na srce, ipak ima nasilja koje uključuje dekapitaciju i probijanje torza mačevima i sabljama. Konačan odgovor prepustit ću dječjim pedagozima, a vama ću samo reći da je nasilje nesumnjivo tu no ono je, ruku na srce, zapravo prilično benigno i više podsjeća na ono iz crtića. Ljubitelje realizma ova bi spoznaja mogla razočarati ali ipak valja još jednom podsjetiti da je ovo film pravljen po knjizi za djecu, a ne prema nečijem dokumentarističkom pisanom sjećanju na stvarni rat. Zbog toga mu možemo dozvoliti i malo neprirodne spektakularnosti kao i borbenih nelogičnosti poput one da ogromni orci razaraju sve pred sobom ali kad ih jednom netko obori na zemlju više nisu u stanju ustati i nastaviti borbu.


Među povećom glumačkom ekipom na prvi se pogled svojom izvedbom najviše ističe Richard Armitage kao novo okrunjeni kralj patuljaka, Thorin. Tome ponajviše pridonosi scenaristički prikaz njegovog lika kojeg u određenim trenucima krase karakteristike heroja, a nekim drugima one negativca. Potonje u njemu izaziva iznimno vrijedan najdragulj, impozantan dragi kamen koji pruža ogromnu moć svom vlasniku, a koji umjesto u njegove upada u pomalo neočekivane ruke. Thorinova želja za posjedovanjem tog kamena prerasta u opsesiju koja prilično podsjeća na onu koja obuzima Goluma – a i ne samo njega – kada je u pitanju čarobni prsten iz trilogije Gospodar prstenova. Ona potpuno zamagljuje njegovu sposobnost racionalnog rasuđivanja istovremeno ga otuđujući od ljudi koji su mu do nedavno bili saveznici i prijatelji. Trenutak kada dotiče svoje psihološko i moralno dno padajući u svijet halucinacija ne samo što je vrlo kvalitetno snimljen već ga karakterizira i prilično solidna glumačka izvedba.


Za razliku od Thorinovog lika koji je sam po sebi nekako naglašen i kontradiktoran, Bilbo Baggins ovdje je nekako više samozatajan, povučen, do te mjere da se nekad zapitate: 'Kvragu, zašto se taj film uopće zove Hobit?' Upravo zbog toga je pred Martina Freemana koji ga tumači zapravo postavljen zahtjevniji glumački zadatak. Scenarij mu ne daje priliku doživjeti mentalni slom pred kamerama kojim će privući pažnju na svoje grimase i urlike koje nevješta publika nerijetko doživljava kao dojmljivu glumu. Kada je on u pitanju sve zapravo ostaje vrlo suptilno, često tek u sferi nagovještaja, a opet dovoljno dojmljivo da bi također zaslužilo pohvale. Suzdržani Freeman spretno vodi svoj lik prema kraju trilogije te nam na diskretan, ali opet dovoljno vidljiv način, daje do znanja da će u dijelu priče koji kronološki slijedi Bilbov miran karakter doživjeti svojevrsno pomračenje.


Doduše, ne treba se zavaravati da će nam ovaj film pružiti priliku gledati suviše kompleksne likove koje prate oskarovske glumačke izvedbe. Ruku na srce, likovi su zapravo prilično plošni no opet posjeduju taman onu razinu dubine da se možeš vezati uz njih i da ti je na nekoj razini stalo. U biti je svatko od njih sveden na jedan jedini temeljni poriv koji ga vuče dalje, nešto poput likova iz kasnosrednjovjekovnih prigodnih predstava gdje je svaki od glumaca utjelovljivao jednu od ljudskih vrlina ili mana. Je li takvo što Tolkien imao na umu stvarajući svoj predložak doista ne znam.

 

bardilegolas


Ono što sigurno znam jest to da se lik vilenjakinje Tauriel u njegovoj knjizi ne pojavljuje, kao i to da Tolkien niti jednim jedinim slovom nije spomenuo nekakvu romansu između vilenjakinje i patuljka. U njegovom knjiškom svijetu, gdje je naglasak u međuljudskim odnosima prvenstveno stavljen na čisto platonska muška prijateljstva, takvome čemu nema mjesta. Međutim, scenaristice Fran Walsh i Philippa Boyens – obje sada već dio ustaljenog Jacksonovog Tolkien tima – osjetile su potrebu za umetanjem nesvakidašnje ljubavne priče u film, vjerojatno s namjerom privlačenja ženskog dijela publika kojem možda sama ideja masovne borbe s užasno ružnim orkama ne bi djelovala dovoljno privlačno. Ovo je samo jedan od primjera odmaka od izvornog materijala i teško je – unatoč tome što je zapravo simpatično izveden – ne zapitati se: je li takvo što uopće bilo potrebno?


Naime, kada sam prvi put čula da će se Peter Jackson definitivno uhvatiti u koštac s adaptacijom Hobita zapanjila me je spoznaja da će dječju knjižicu od 300 stranica (za one koji ne znaju, da, to se u Tolkienovom svijetu doista može smatrati knjižicom) pretočiti u tri skoro pa trosatna igrana filma. Nekako se to činilo previše. Ruku na srce, unatoč tome što filmovi zapravo nisu loši – barem ne onim čistuncima koji smatraju kako se redatelji dosljedno moraju držati svakog slova literarnog predloška – to i jest previše. Da stvar bude gora, usprkos frapantnoj razvučenosti priče na filmsko platno, neki detalji u ovoj trilogiji nikada nisu do kraja razjašnjeni (npr. kako je završio sukob između Legolasa i Bolga otvoren u filmu Hobit: Smaugova pustoš) i samo se možemo nadati da ćemo takvo što vidjeti u nekakvim proširenim redateljskim verzijama na kojima će producenti sigurno pokušati ubrati koji dodatan dolar.


Sve u svemu, teško je ne misliti na dolare dok gledate Jacksonove adaptacije Hobita. Filmovi su simpatični i, ako se oslobodimo potrebe za literarnim čistunstvom, zapravo ih je užitak gledati ali opet se ne možete oteti dojmu da je upravo njega i producentski tim obuzela tzv. zmajeva bolest koju je Tolkien na svojim stranicama i više no slikovito opisao. Ona je drugo ima za pohlepu, za očajničku želju da se sebi prigrabi što više pritom zamagljujući vlastitu sposobnost rasuđivanja i osjećaj za moralni integritet. Baš kao što je Goluma obuzela moć prstena, a Thorina moć dragog kamena, tako je i Jacksona i njegov tim zaslijepila želja za većim profitom na kino blagajnama i pomalo nasilnim spajanjem dviju filmskih franšiza. Tako, na primjer, u svojoj zaslijepljenosti nisu opazili stravičnu kronološku nedosljednost do koje dolazi u posljednjim minutama filma, a koja se tiče jednog svima već poznatog junaka iz trilogije Gospodar prstenova. Šteta. Ovako su nam ponudili samo simpatičnu zabavu unatoč tome što im je Tolkien pružio priliku podariti nam celuloidno remek-djelo.


Ocjena: 7,5 od 10.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version