Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Film

Kako je Hollywood odbio gay poljubac, a prihvatio seks u troje s crncima

nimfoliberace

 

Što je zajedničko američkom filmskom redatelju Stevenu Soderberghu i njegovom danskom kolegi Larsu von Trieru? Osim očite činjenice da se obojica bave režiranjem filmova za koje su dobili i brojne nagrade, to da su jedan i drugi svoj proboj u prvu holivudsku ligu napravili – seksom.


Soderberghova priča počinje početkom 1989. kada je u samo tjedan dana napisao filmski scenarij za koji je kasnije izjavio da predstavlja njegovu osobnu katarzu vezanu uz njegove intimne odnose. Kad čujete takvo priznanje ne možete ne zagrcnuti se u čudu i zapitati se: 'Pobogu, je li s ovim čovjekom sve u redu?' Naime, njegov scenaristički – a ujedno i redateljski – prvijenac, Seks, laži i video trake s Jamesom Spaderom, Andie MacDowell i Peterom Gallagherom u glavnim ulogama obuhvaća elemente o kojima ćete teško razgovarati pred roditeljima bez da crvenite: preljub, masturbaciju i voajerizam koji upravo osamdesetih, kada VHS doživljava svoj vrhunac, dobiva poseban zamah u svijetu seksualnih pervertita. Priča filma obuhvaća četiri protagonista: yuppie odvjetnika Johna (Gallagher), njegovu neurotičnu suprugu (MacDowell), njenu sestru Cynthiju (Laura San Giacomo) kojoj odlično pristaje termin 'drolja' i koja se upušta u seksualnu aferu s Johnom te Johnovog starog prijatelja Grahama (Spader) čija pojava gadno uzburkava duhove. Voajer Graham nije tu samo kako bi potajno masturbirao na žene koje je jednako tako potajno snimio na video traku – on je tu i kao ultimativni katalizator, kao onaj koji će ostalim junacima filma pomoći razotkriti sebe i vlastite demone, ponajviše dvoličnost u standardima prema drugima i njihovim seksualnim navikama.


Lars von Trier probio se iz svijeta televizije i kratkometražnog filma u onaj dugometražni dirljivim uratkom uznemirujuća sadržaja Lomeći valove iz 1996. Njegova glavna junakinja je Bess (Emily Watson), krajnje prostodušna djevojka čista srca no ne i sasvim bistra uma, što se najbolje da vidjeti u trenutku kad njen suprug Jan teško stradava na bušotini i ostaje trajno paraliziran od vrata na niže. Patološki vezana uz njega tone sve dublje u očaj, a on joj tada daje nevjerojatan prijedlog: obzirom da on više nije sposoban za ljubavni čin neka pronađe ljubavnika i kasnije mu ispriča sve detalje. Beth njegov prijedlog prihvaća, i to ne kao priliku za seksualnim užitkom već kao svojevrsnu spiritualnu misiju. Njeno daljnje ponašanje dovedi do osude izrazito tradicionalno nastrojene sredine, a konačne posljedice su tragične.


No vratimo se još malo Soderberghu. 24 godine nakon stvaranja svog gore već spomenutog prvijenca objavljuje - povlači se iz svijeta filmske industrije i prelazi isključivo na televiziju. Do prijelaza je ponajviše došlo zahvaljujući njegovom razočaranju sve snažnijim pritiscima filmskim producenata za kompromitiranjem vlastitog umjetničkog identiteta, a sve sa svrhom zadovoljavanja ultimativnog cilja – zarade. Troškovi stvaranja filma su, s jedne strane, sve veći dok se kreativna sloboda autora sve više guši, uočio je Soderbergh te usto ukazao na činjenicu da je njegov Seks, laži i video trake koštao svega malo više od milijun američkih dolara i na taj način utabao put tzv. neovisnom filmu dok se danas 'malim', neovisnim filmom smatra onaj čija cijena ponekad prelazi i preko stotinu milijuna. Troškovi televizijske produkcije, s druge strane, također rastu, no televiziju – barem ne onu komercijalnu poput HBO-a – za sada ne muče tabu teme, što šira publika dobro može primijetiti, recimo, u megapopularnoj (i inače odličnoj) HBO-ovoj seriji Igra prijestolja koja nas redovno šokira eksplicitnim scenama seksa i nasilja, kao i psovkama od kojih je i pijanim mornarima ponekad neugodno.


Soderberghov prijelaz iz svijeta filma u onaj televizijski bio je planiran no trenutak u kojem se dogodio nastupio je nešto ranije no što je mislio, i to zahvaljujući reakcijama na njegov uradak iz 2013., Moj život s Liberaceom s Mattom Damonom i briljantnim Michaelom Douglasom u glavnim ulogama. Film se temelji na autobiografskom romanu biseksualnog Scotta Thorsona koji u njemu opisuje svoju turbulentnu petogodišnju seksualnu aferu s osebujnim pijanistom Liberaceom. U trenutku kada je afera počela Thorsonu je bilo svega 17 godina (mada nam casting odabir tada već 43-godišnjeg Damona, unatoč njegovom mlađahnom licu ublažava dojam) dok je Liberaceu bilo čak 35 godina više. Soderberghov uradak je izuzetno kvalitetan i svakako ga vrijedi pogledati. Ono što ga čini posebno izvrsnim - osim već spomenute Douglasove glumačke izvedbe kojom je ova glumačka legenda još jednom dokazala zašto joj je mjesto među najvećima u svijetu filma – jest spoznaja da je predivno neutralan i da gledateljima ne nameće nikakav vrijednosni sud o homoseksualnosti. OK, osim možda jedne scene razgovora čija tema je: 'Voli li Bog homoseksualce?'


No sve u svemu, treba reći da je u moru politički korektnih uradaka s jedne te paranoičnih ispada s druge pravo osvježenje vidjeti film koji se ništa ne trudi ni glamurizirati, kao ni sotonizirati – on samo na brutalan, krajnje direktan način prikazuje odnos između dvoje ljudi, sirovo, onakav kakav je stvarno bio. I pritom nikome ne soli pamet. Neoliberale ne pokušava uvjeriti da je homoseksualizam Sotonino djelo koje će uništiti opstojnost našeg kršćanskog identiteta, a konzervativce ne pokušava prosvijetliti pompoznim, didaktičkim pristupom koji će ih podučiti da su pederi zapravo super. Štoviše, očaravajuće je primijetiti da u ovom filmu didaktike nema tako reći uopće , za razliku od, recimo, 12 godina ropstva gdje nam se doslovno niz grlo gura što moramo misliti o problemu američkih crnaca. Soderbergh se ne libi jedan i drugi glavni lik prikazati otvoreno, sa svim svojim manama. Tako je Thorson nesiguran, pomalo oportunist i narkoman dok je Liberace krajnje manipulativan egocentrik i licemjer koji svijetu pokušava zatajiti vlastitu homoseksualnost. S druge strane, Thorsona krasi na trenutke zapanjujuće impresivna odanost dok je Liberace krajnje senzualan i talentiran umjetnik te – vjerovali ili ne – vrlo pobožan katolik. Što ćemo u konačnici o svakome od njih misliti ostaje na nama samima, Soderbergh smatra da smo u stanju donijeti vlastiti sud bez da nam ga on nameće.


Takav pristup nije zadovoljio producente holivudskih filmskih studija i dogodilo se ono što možda na prvi pogled u krajnje liberalnom Hollywoodu koji uz to sve više korača stazom ideološke političke korektnosti zvuči nemoguće: svi od reda odbili su ga financirati jer je – suviše gay! Vlasnici kina diljem Sjedinjenih Američkih Država također su, iz istih razloga, odlučno odbili njegovo prikazivanje. I tako je, eto, došlo, i nešto ranije od planiranog do Soderberghovog prijelaza na televiziju. Naime, televizijska kuća HBO objeručke je odlučila prihvatiti njegov film i danas ga možete pogledati u njenom video paketu. Što zapravo znači da je film u očima američkih filmskih producenata 'suviše gay?' Kao što smo već napisali, didaktičnost definitivno nije njegova boljka – ups, možda je baš u tome problem? – ali licemjeri koji se busaju u prsa propagiranjem liberalnog odnosa prema homoseksualcima i lezbijkama nisu mogli prevaliti preko želuca vrlo nedvosmislene scene homoseksualnih poljubaca i valjanja u krevetu, pa čak i jednu scenu u kojoj je, doduše pod plahtama ali isto tako vrlo nedvosmisleno, prikazan analni seks dvojice muškaraca. Scena, doduše, u sebi ne sadrži ništa pornografsko i zapravo je vezana uz dijalog Liberacea i Thorsona u kojem potonji otkriva jedan svoj vrlo intimni strah no to nije bilo dovoljno – licemjerje je bilo jače.


Ovdje ujedno možemo opaziti i jednu zanimljivu pojavu, koja je vezana i uz – ali ne i samo uz – svijet filma. Ono što prolazi nije sirova iskrenost već didaktika. Umjetnost više nije tu kako bi pomogla autoru iskazati vlastitu viziju, ona je tu kako bi nas 'educirala', modelirala naše umove poput plastelina u onaj oblik kojeg trenutno dominantna ideološka struja želi propagirati. Sirova stvarnost pritom ne zanima nikoga. Štoviše, ona je nepoželjna – osim ako je se ne prikaže kao ekscentričnu vrstu umjetnosti 'pomaknutih' Europljana.


Što nas ponovno vraća do Larsa von Triera i njegovog posljednjeg uratka, šestosatnog filma Nimfomanka koji je zbog duljine podijeljen na dva dijela (nemojte gledati drugi ako niste gledali prvi jer se doslovno radi o nastavku). U njemu glavnu ulogu tumači Charlotte Gainbourg kao nimfomanka Joe koja slučajnom poznaniku priča priču o svom životu tijekom koje eksplicitno opisuje svoja brojna seksualna iskustva. Pritom svaka njena priča dobiva odgovarajući naziv pa tako imamo priliku, između ostaloga, čuti Gospođu H, Delirij, Istočnu i zapadnu crkvu (tihu patku) i Pištolj.


Da, ono što ste čuli o von Trierovom filmu je istina. U njemu se doista vidi – sve. Osim što obiluje frontalnom golotinjom (i muškom i ženskom), u njemu možete vidjeti i hard-core scene erekcije i penetracije (kao dubleri korišteni su porno glumci čija su tijela tijekom procesa snimanja montirana zajedno s licima 'običnih' glumaca). Scene seksa, osim što su često vrlo eksplicitne, traju dovoljno dugo da nam se usjeku u pamćenje i definitivno nisu tu samo kako kratki montažni 'fleševi'. Uz klasičan muško-ženski seksualni odnos jedan na jedan vidjet ćete i scenu seksa u troje glavne junakinje i dvoje crnaca, nekoliko uznemirujućih scena sado-mazo seksa te čitavu plejadu scena u kojima glavna junakinja manipulira muškarcima koje usput sreće kako bi ih seksualno iskoristila.


Unatoč svemu tome, ovaj film nije zabranjen niti je itko pokušao stopirati njegovo prikazivanje u kino dvoranama. Pardon, jesu u Rumunjskoj, i to je to. No prije no što nastavimo s pričom o dozvolama i zabranama spomenimo ipak da Nimfomanka, unatoč gore opisanome, nije pornografski film. On bi to bio kada bi scene seksa bile svrha same sebi i kada bi njihov jedini cilj bio seksualno uzbuditi gledatelja no istina je ipak suprotna. Nimfomanka je ozbiljna drama koja nam, osim sisa, guzica i spolnih organa, razotkriva krajnje okrutnu istinu o svijetu nimfomanije. Ako ste do trenutka prije gledanja von Trierovog filma mislili kako je možda 'fora' biti žena s libidom koji juri brže od bolida Sebastiana Vettela, nakon što ga pogledate sigurno ćete se predomisliti i shvatit ćete da je nimfomanija zapravo jedno vrlo bolno iskustvo, i fizički i psihički.


U svakom slučaju, s jedne strane imamo Moj život s Liberaceom kojem je osujećeno prikazivanje jer je 'suviše gay', s druge imamo Nimfomanku kojoj prikazivanje nije osujećeno. Moj život s Liberaceom osim nekoliko scena gay poljupca – koje su uglavnom snimane iz daljine – i jedne već spomenute scene analnog seksa skroz pod plahtama – ne sadrži ništa eksplicitno. Nimfomanka sadrži. Pa kako to da je ona prošla puritansko oko kino distributera, a Soderberghov film nije?


Prvo uzmimo u obzir to da je Nimfomanku radio danski redatelj za dansku producentsku kompaniju, Zentropa Entertainments. Drugim riječima, ovdje se radi o već spomenutoj 'ekscentričnoj umjetnosti pomaknutih Europljana'. Već vam je poznat taj kliše, zar ne? Sise u američkom filmu su zlo, u europskom su umjetnost. Nadalje, već smo ranije rekli da kvaliteta – a time i nesreća – filma Moj život s Liberaceom leži u tome što je on gotovo potpuno lišen didaktike. Nimfomanka, s druge strane, nije. To je ujedno i razlog zašto osobno, mada je smatram dobrim filmom, nisam toliko oduševljena von Trierovim filmom kao Soderberghovim. Naglašavam, stvar uopće nije u tome tko koga u kojem filmu ljubi, tko koga ševi i što se vidi, a što se ne vidi.

 

Bitno je sljedeće: za razliku od Sodenbergovog nepretencioznog uratka, Nimfomanka nije uspjela sasvim umaknuti pretencioznosti. Lars von Trier više je puta dokazao da zna dirnuti gledatelja u srce svojim filmovima no ovdje također ne može odoljeti potrebi da nam pokaže kako je on pametan momak koji nas može puno toga podučiti. Recimo, o antičkom Rimu i Valeriji Messalini, trećoj supruzi cara Klaudija, jednoj od najozloglašenijih nimfomanki u povijesti. O utjecaju istočne (pravoslavne) i zapadne (katoličke) crkve na čovjeka i njegove osjećaje krivnje i užitka. Hej, on je čak upućen i u filmove o Jamesu Bondu! Osim što nam prikazuje seksualna iskustva glavne junakinje, von Trier ne propušta priliku svakom njenom pričom održati nam malu lekciju koja će nas prosvijetliti. Von Trier, unatoč objektivno lošijem filmu, razumije potrebu današnjeg neoliberalnog društva za indulgencijom i prosvjetljenjem i zato nam ih nudi na pladnju. Soderbergh tu lekciju nije naučio.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version