Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Film

12 godina ropstva - crnačka Schindlerova lista?

robovi1

 

Jesu li američki crnci napokon dobili svoju Schindlerovu listu? O odgovoru na ovo pitanje vrijedi još malo razmisliti no ono što mi svakako pada na um nakon gledanja ovogodišnjeg dobitnika Oscara za najbolji film jest jedna od onih tipičnih hičkokovskih priča o pogrešnom čovjeku koji se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme kao što su, recimo, Frenzy, Pogrešan čovjek, 39 stepenica ili remek-djelo filmske umjetnosti Sjever Sjeverozapad. Film 12 godina ropstva istinita je priča o Solomonu Northupu, crncu iz Saratoga Springsa u američkoj saveznoj državi New York, vrsnom violinistu čiji skladan obiteljski život uz suprugu i djecu 1841. iznenada narušava dolazak dvojice lažnih zabavljača koji ga na prijevaru otimlju. Prije no što Solomon uopće uspijeva shvatiti što mu se dogodilo nalazi se, okovan lancima, u ćeliji na izoliranoj lokaciji, a ubrzo potom, u društvu još nekoliko crnih nesretnika koje je zadesila jednaka sudbina, kolima putuje na jug. Njegovi vapaji da se radi o pogrešci i da je slobodan čovjek odjekuju u prazno. Više nije slobodan. Sada je rob. 'Crnčuga iz Georgije', i zove se Platt.


Glumačku ekipu ovog filma predvodi britanski glumac nigerijskog podrijetla Chivetel Eijofor kojeg će se publika možda sjetiti iz kultnog filma Djeca čovječanstva autora u posljednje vrijeme razvikane Gravitacije, Alfonsa Cuarona, i solidnog Američkog gangstera Ridleya Scotta. Njegova gluma prožeta je suzdržanošću i dostojanstvom ispod kojeg kipte emocije i strast koje naš junak suzbija u sebi vjerujući kako će mu samokontrola pomoći u preživljavanju. Scenarist John Ridley – čiji rad se temelji na knjizi samog Solomona Northupa – ne daje mu čak ni priliku za emocionalno nabijenim, inspirativnim govorom kakav bi mogli očekivati u filmovima socijalno angažirane tematike kao što je ovaj, a nema tu ni scena u kojima bi Eijofor vrištao, histerično plakao ili grčio tijelo izmučeno nekom vrstom invalidnosti te tako, na teatralan način, privukao pažnju na sebe. Ono što on osjeća čitavo vrijeme više se naslućuje no što se vidi, i upravo u tom nagovještaju leži kvaliteta njegove izvedbe. Eijofor dobro zna da je u glumi često važnije ono što ne činiš od onoga što činiš i zato scene poput jedne u kojoj on mirno stoji i samo jedna suza mu kreće niz obraz ostavljaju mnogo snažniji dojam i bolje opravdavaju njegovu nominaciju za Oscara od bilo kakve teatralne bravure.


Zapaženu ulogu odigrao je i njemačko-irski glumac, sada već sa stalnom adresom u Hollywoodu, Michael Fassbender, koji je ovdje zaradio svoju prvu nominaciju za Oscara, za sporednu mušku ulogu. U propagandnim materijalima za najavu filma njegov lik, vlasnik plantaže pamuka Edwin Epps, prikazan je kao ultimativni negativac, sadist kalibra dostatnog za poslati markiza De Sadea po šibice, a Dartha Vadera na durenje u kutu. Međutim, gledajući film pred nas dolazi mnogo kompleksniji lik, čovjek s premalo hrabrosti da se suprotstavi vlastitoj supruzi koja ga ponižava pred robovima – čak ga nazivajući i eunuhom – koji istovremeno osjećaj moći nalazi u fizičkom kažnjavanju robova koji nisu ispunili dnevnu kvotu u branju pamuka. S jedne strane zastrašujuće brutalan, kalkulativna i sadistička uma, a s druge slab na svoju favoriziranu robinju Patsy, Epps je čovjek koji prvenstveno prezire sebe jer shvaća da ma koliko god bogobojazan pokušavao biti u tome ne uspijeva, zbog čega u jednom trenutku svoj bijes usmjerava prema Patsy kao objektu svoje opsesije. Michael Fassbender ovdje nije ostvario izvedbu u rangu one briljantnog Ralpha Fiennesa u Schindlerovoj listi, kako su neki komentatori isticali, no valja reći da je ovdje pokazao da je glumac na kojeg holivudska drama u budućnosti itekako može računati.

 

robovi2


Paul Dano, kojeg se sjećamo kao mentalno zaostalog Alexa iz prošlogodišnjeg hita Zatočene s Hughom Jackmanom u glavnoj ulozi, taman je iritantan koliko treba kao mentalno nesiguran i rasistički nastrojen nadglednik Tibeats, a meksičko-kenijska debitantica Lupita Nyong'o uspjela je kroz relativno kratku minutažu prezentirati čitavu kompleksnu plejadu emocija u ulozi Patsy koja od pasivnog objekta Eppsove opsesije postaje središnji lik u daljnjem tragičnom raspletu priče. Ova uloga bila je Nyong'o dovoljna za osvajanje čuvenog zlatnog kipića, a sada ostaje vidjeti hoće li tijekom svoje daljnje karijere biti u stanju održati onaj standard glume kojeg je ovdje postavila, i to u filmovima koji se neće baviti tematikom prema kojoj ona sama vrlo vjerojatno osjeća određenu asocijativnu bliskost. Suvremeni Sherlock Holmes i glas Nekromanta u trilogiji Hobit, Benedict Cumberbatch, ovdje tumači lik gospodina Forda, prvog vlasnika plantaže u čije ruke dolazi nesretni Solomon Northup, i upravo on, a ne Michael Fassbender, ostvario je ulogu glavnog negativca u ovom uratku. Mada, za razliku od Eppsa, Ford niti jednom ne zamahne bičem, njegov odnos prema Solomonu tim je okrutniji jer mu svojom ljubaznošću – koja se ponajviše manifestira poklanjanjem violine – pruža lažnu nadu u bolji život, mada mu je savršeno jasno da mu ama baš nikada ne namjerava pomoći ostvariti slobodu za kojom Solomon toliko čezne.


Sudbine svih ovih likova isprepliću se pod redateljskom palicom čovjeka vrlo pamtljiva imena, Steve McQueen. Roditelji navodno nisu znali za onog Stevea McQueena kada su mu davali ime, a on se kasnije jednostavno nikada nije obazirao na konfuziju koju njegovo ime i prezime ponekad stvaraju. Ovaj britanski redatelj ugled među filmskim kritičarima već stekao svojim cijenjenim uratcima Sram (gdje je također surađivao s Michaelom Fassbenderom) i Glad, a sada je, zahvaljujući producentskom timu Brada Pitta i njegove producentske kuće Plan B, uspio snimiti film koji je osvojio najprestižniju filmsku nagradu. U kojoj mjeri je ona doista i zaslužena? Na ovo pitanje je, naravno, nemoguće odgovoriti bez usporedbe s ostalim filmovima koji su bili nominirani u istoj ovoj kategoriji, pa čak i s nekima koji do nominacije možda nisu ni stigli – u što se ovdje nećemo upuštati – no ono što svakako možemo reći, promatrajući ovaj film, jest to da je 12 godina ropstva uradak kojeg krasi mirna, suzdržana režija, gotovo u stilu majstora britanske suzdržanosti, Jamesa Ivoryja, kao i dojmljiva kamera sada već redovnog McQueenovog kamermana, Seana Bobbitta. Mada je film u potpunosti lišen danas vrlo popularnih specijalnih efekata i montažnih bravura koje nerijetko izazivaju mučninu, on upravo zahvaljujući sporosti svog ritma pruža priliku gledatelju uživati u nekim prizorima čija ljepota i inovativnost gotovo da stoje uz bok onima vizualnog virtuoza Terrencea Malicka. Zanimljiva je, recimo, scena u kojoj Solomona i nekolicinu drugih crnaca parobrodom odvode na jug gdje je kamera zumirana na lopatice propelera koje melju kroz vodu simbolički asocirajući na društveni preokret ka sve više dehumaniziranoj industrijskoj eri.


McQueenova namjera ovdje nije u prvi plan staviti emocionalna previranja Solomona Northupa, a još manje nekakve njegove eventualne pokušaje bijega, što bi možda očekivali od filma ovog tipa. Umjesto toga njegova pažnja usmjerena je na stvaranje općeg ugođaja na vlažnom, usporenom američkom jugu duboko prožetom rasnom mržnjom i brutalnošću koja iz te mržnje proizlazi. Solomon Northup ovdje nije egocentrično postavljen u središte zbivanja već služi kao promatrač, katalizator širih društvenih zbivanja koje nam redatelj želi pokazati. Takvo što možda je hvale vrijedno kao pokušaj edukacije nezainteresiranih srednjoškolaca no široj publici može predstavljati nedostatak jer se time gubi vrlo važna komponenta gledanja filmova, a to je snažnija povezanost s glavnim junakom i njegovom sudbinom. Solomon Northup čitavo je vrijeme tu, pred našim očima i mada, naravno, znamo da ono što proživljava nije u redu, nekako ne uspijevamo onako istinski navijački poželjeti mu oslobođenje. Mada odlično svira violinu nikad, recimo, nismo doznali odakle ta njegova ljubav prema tom instrumentu. Znamo da se želi vratiti svojoj supruzi i djeci no što stvarno prema njima osjeća i koliko je, prije trenutka njegove otmice, u pitanju bila ljubav, a koliko navika, nemoguće je reći. Njegov lik uvijek nam ostaje nekako dalek.

 

robovi3


Sam naslov filma već je dovoljno predvidljiv, a dok ga gledamo niti u jednom trenutku nemamo dojam da agonija Solomona Northupa doista traje 12 godina. Ono što u filmu nedostaje jedan je od esencijalnih elemenata dobre drame, a to je konflikt – da, možemo eventualno govoriti o konfliktu Solomona i Tibeatsa te kasnije njega i Ebbsa no oni nikada nisu na takvoj razini da bi nas doista uvukli u svoju srž i uvijek ostaju nekako britanski suzdržani. Takva suzdržanost imala bi, doduše, smisla da nije opasno narušena nekim gotovo pa amaterskim klišejima – poput onog o zločestim bijelcima koji, eto, čitaju Bibliju, ali i dalje drže robove i iživljavaju se nad njima - i didaktikom kakve se ne bi postidio ni školski program neke diktatorske države. Vrhunac – ili bolje rečeno, dno - takvog didaktičkog pristupa predstavlja angažirani govor Brada Pitta, u maloj ulozi abolicionista Bassa, o moralnoj neopravdanosti ropstva te pravu na ravnopravnost crnaca i bijelaca. Postavlja se pitanje, žele li nam McQueen i Ridley ovdje poručiti da nismo dovoljno inteligentni za shvatiti neizravnu poruku filma o tragediji američkih robovlasničkih odnosa u 19. stoljeću pa nam moraju to servirati na širokom tanjuru, uz privlačan garnirung, kako bi nama daleke društvene pojave bolje uočili? Umjesto edukativnog efekta ovakva scena izaziva iritaciju, a pojava Brada Pitta kao pokaznog dobrog bijelca u filmu zapravo je tragikomična i pomalo podsjeća na priče komunističkih diktatora o 'poštenoj inteligenciji' čiji su se pripadnici, eto, nekako izdigli iznad one grozne, zločeste mase koja ugnjetava radnike – u ovom slučaju crnce. Kada još uz to znamo da je Barack Obama odlučio uvesti obvezu gledanja ovog filma u svim državnim školama dojam nametnute didaktičnost još je snažniji, a upravo to je ono što ruši kvalitetu ovog filma.


Dojam kojeg se također ne možemo otarasiti dok gledamo McQueenov uradak jest taj da su mnoge emocionalno uznemirujuće scene – poput one gdje je Solomon Northup prisiljen bičevati do krvi drugu robinju ili one gdje robovlasnici na silu razdvajaju uplakanu majku i dijete – zapravo iskalkulirane s ciljem pobuđivanja sentimenata, kako u nama, tako i kod članova Akademije filmskih umjetnosti i znanosti. Ovdje dolazimo i do odgovora na pitanje s početka teksta, jesu li američki crnci ovim filmom dobili svoju Schindlerovu listu?


Zapravo i nisu. Sve ono što nam je bilo poznato o tragediji ropstva u Americi poznato nam je i dalje, neka nova saznanja nismo dobili, a što god da smo ranije mislili o odnosu među rasama vjerojatno je nakon gledanja ovog filma ostalo nepromijenjeno. Autorica ovih redova čak se usudi reći da je, unatoč svojoj trash estetici i pretjerivanju s tonama kečapa koji leteći na sve strane 'glumi' krv u za njega tako tipičnoj sceni opće makljaže, američki enfant terrible Quentin Tarantino svojim filmom Odbjegli Django uspio bolje senzibilizirati javnost na robovlasničku okrutnost od Stevea McQueena. Da se razumijemo, ni jedan ni drugi film nipošto ne mogu biti proglašeni 'crnačkom Schindlerovom listom.' Mada se radi o kvalitetnim uratcima ipak im nedostaje genijalnost jednog Stevena Spielberga koji je uspio ispričati priču o jednoj od najvećih tragedija u povijesti čovječanstva na način koji ne podcjenjuje gledatelja, na apsolutno potresan, a istovremeno očaravajući način. Spielberg je, istina, sklon patetici, no za razliku od McQueena on je dovoljno mudar da zna kada točno i na koji način joj smije pribjeći, a da mu se film ne pretvori u karikaturu samog sebe. Židovi su svoju filmsku priču dobili, američki crnci ipak će morati još malo pričekati…


Ocjena: 7 od 10.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version