Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Svijet

Liberalna i progresivna Britanija? Sudeći po ovoj priči - ne baš!

jamal

 

Ime Jamal Osman vjerojatno vam ne govori previše ali mi ćemo vam ispričati njegovu priču. Priča je to ne samo o njegovoj osobnoj životnoj nedaći već ponajviše o licemjerju britanskog društva koje će sebe percipirati kao progresivno, a nama Hrvatima spočitavati nekakav primitivan nacionalizam na stadionima, Šimunića i činjenicu da ne želimo govoriti nekakav 'srpsko-hrvatski jezik'.


Jamal je crnac iz Somalije. Još 1999., dok je u njegovoj rodnoj zemlji bjesnio građanski rat, pobjegao je preko granice. Put ga je prvo nanio u Južnoafričku Republiku, a potom u Veliku Britaniju gdje je zatražio – i dobio – azil. Odmah po dolasku počeo je zarađivati svoj kruh, prvo u kafićima i kemijskim čistionicama, onda kao taksist, da bi u konačnici došao do pozicije jednog od reportera TV kuće Channel 4 News. Sada ima britansko državljanstvo, a u oko tri godine koliko je zaposlen na televiziji osvojio je brojne nagrade za svoj rad u kojem se uglavnom dotiče političkih i socijalnih problema koji i dalje potresaju Somaliju.


Momak je dobro prošao, zar ne? Od siromaha u Somaliji koji se borio za goli život do nagrađivanog novinara u prestižnoj TV kući, sve to uz blagoslov Njenog veličanstva. Hmmm… ne baš. U nastavku prenosimo prijevod izvornog članka Jamala Osmana objavljenog u listu Guardian koji će vam, vjerujemo, najbolje predočiti zašto njegova priča nije tako blistava kako se na prvi pogled možda čini.


'Ako ste Britanac i uvjereni ste da svaki britanski državljanin uživa jednaka prava, moja priča, kao i priče tisuća drugih trebale bi vas uvjeriti u suprotno.


U Veliku Britaniju stigao sam 1999. nakon što sam pobjegao od građanskog rata u svojoj rodnoj zemlji, Somaliji. Moja molba za azilom odobrena je godinu dana kasnije. Tijekom tog razdoblja dobio sam smještaj i tjedni vaučer za hranu u vrijednosti od 35 funti. Zbog toga ću uvijek biti zahvalan.


Čim mi je dozvoljeno tražiti zaposlenje počeo sam tražiti posao. Radio sam u kemijskoj čistionici, u skladištu i kao taksist – jednostavno, kako bih preživio. Kasnije sam se obrazovao kako bih postao novinar.


Zaposlio sam se na kanalu Channel 4 News kao reporter i uglavnom sam pokrivao Afriku – što je uloga koja je zahtijevala česta putovanja. I upravo tu je moja noćna mora s britanskom službom sigurnosti počela. Zadržavali su me, ispitivali i maltretirali gotovo svaki put kad bih prošao kroz zračnu luku Heathrow. U posljednjih 10 godine, zaustavili su samo jednog od mojih kolega.


Tijekom proteklih pet godina također su mi učestalo prilazili agenti službe sigurnosti pokušavajući me 'regrutirati'. Poticaji koje nude kreću se u rasponu od 'jako lijepe plaće' i 'krasnog auta' do 'velike kuće'. Čak su mi i rekli da mi mogu 'pomoći oženiti četiri supruge.' Odbio sam sve njihove ponude. Njihove psihološke taktike uključuju priče o tome kako im je tako lako oduzeti mi moju britansku putovnicu i uništiti moju karijeru – pa čak i moj život.


Redovno me putem telefona nazivaju i ljudi za koje vjerujem da su iz specijalnog odsjeka, koji me pozivaju na 'čavrljanje uz kavicu'. 'Ne hvala, ne pijem kavu', odgovaram im.


Obzirom da se redovno pojavljujem na televiziji, nije neobično da me nepoznati ljudi pozdravljaju na ulici ili čak da mi postavljaju pitanja o određenoj priči na kojoj sam radio. Ali ljudi koji me slijede na ulici – špijuni (ja ih zovem 'dečki u Opelima') – imaju drugačiji pristup. Nakon što se predstave osobnim imenima, prezentiraju svoje interese. Bi li htio malo s njima pročavrljati i popiti kavicu. Nećemo dugo. Lovište im je postaja Victoria u Londonu koju redovno koristim.


Čekam u redu za EU i britanske državljane kada se vraćam kući preko zračne luke Heathrow. Uvijek s interesom promatra kako ostali putnici lako prolaze graničnu kontrolu. No kada ja dođem na red nevolja uvijek slijedi. 'Odakle ste?' 'Kako ste dobili britansku putovnicu?' 'Jeste li ikada imali problema sa službom za useljenike?' Na sva ta pitanja odgovaram pristojno i s poštovanjem sve dok se ne dogodi neizbježno i službenik kaže: 'Sjednite, vratit ćemo se uskoro.'


Vraćajući se s mog posljednjeg puta, sjeo sam na moj već uobičajeni stolac blizu kontrolnog pulta. Pola sata kasnije do mene je sjeo muškarac u sivom odijelu. 'Bok, kako ste?, upitao je. 'Jeste li iz Somalije. Čujem od drugih Somalijaca da stvari sada idu na bolje. O tome bih htio s Vama porazgovarati.'


Odgovorio sam mu da baš ne želim razgovarati o Somaliji i da bih samo htio otići kući. 'Ne pokušavajte otežavati stvari', otresao se na mene. 'Zadržat ću Vas na silu ako ne odgovorite na moja pitanja.' I tako se nastavilo narednih 15 minuta tijekom kojih je nastavio sa svojim prijetnjama, a usput me je nazvao 'idiotom' i 'lošom osobom' te izjavio kako ću 'umrijeti ljut' i kako će svijet biti bolje mjesto bez ljudi poput mene. U konačnici me je usporedio s 'rasističkim siledžijama s kojima se borimo.'


Ako postoji jedna stvar koju sam naučio iz takvih susreta to je da sama činjenica da nosite britansku putovnicu ne znači nužno da ćete se zbog nje osjećati britanski. Došao sam u ovu zemlju potražiti utočište. Novinar sam koji je osvojio više nagrada. Imigrant sam i izbjeglica – ali i dalje me tjeraju a se osjećam kao osoba koja traži azil.


Musliman sam, crnac i Somalijac. A ako netko iz službe za sigurnost čita ovo: britanski sam državljanin. Molim Vas, tretirajte me tako.'

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version