Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Komentari i kolumne

Todorića snašla stara kletva - Andrija Jarak mu izvještavao ispred kuće

jarak 660x450

 

Nakon Todorića, izgleda da svi žele da s Agrokorom sve ostane kako je i bilo. I dobavljači, i vlada. Svi, osim Rusa. I Antonia Alvareza III, koji će zajedno s Ivom Sanaderom II vladati Hrvatskom u predstojećem razdoblju.


Narodni narativ o Ivici Todoriću ide otprilike ovako: to je pohlepni tajkun koji živi u dvorcu, koji je pokupovao vrijedne firme za kunu, koji ne plaća dobavljačima po godinu dana, koji je uništio hrvatsku poljoprivredu, i koji uživa potporu svih vlada do sad kako bi se i dalje bogatio i tlačio sirotinju. Bez Todorića i njegovog Agrokora, Hrvatskoj bi procvale ruže.

 

Sve je to manje – više točno, osim onog posljednjeg: Hrvatskoj padom Agrokora ne slijedi nikakav procvat, već recesija kakvu nismo vidjeli od 1982. i bankrota SFRJ, i zato je dobro da će koncern vjerojatno ipak biti spašen. Ali to nije cijela istina. A pola istine je cijela laž. Dok se Hrvati po običaju bave efemernim stvarima poput toga hoće li Todorić biti obješen ili bar uvaljan u katran i perje i iznesen iz grada, u pozadini priče ostaje činjenica da Hrvatskoj predstoje teška vremena, spasili Rusi Todorićevo carstvo ili bar dio njega, jer cijelog ga neće biti moguće spasiti, ili ne. Vješanje Ivice Todorića neće promijeniti baš ništa, osim što bi vlastima donijelo na popularnosti, jer narod voli takve javne predstave kao što su suđenja tajkunima. Ljudi imaju osjećaj, kad se tako nešto desi, kad padne netko moćan poput Todorića, da ipak ima pravde za male ljude, jer smatraju da su siromašni (ili sebe takvima smatraju) zbog onih poput Todorića. No pravda je tu jako relativna stvar, a interesi konkretna.

 

Uspon i pad Ivice Todorića

Vratimo se sad činjenicama. Agrokor je osnovan kao privatna tvrtka, i nagli rast je započeo još tijekom rata. Suprotno ustaljenom mišljenju o Todoriću kao jednom od Tuđmanovih tajkuna, on se uglavnom klonio bliskih veza s politikom i vezivanja uz bilo koju političku opciju, iako nije tajna da su si Savka i njegov otac bili dobri. Todorić je, jasno, muljao, jer u ovoj zemlji svi muljaju. Budimo iskreni, svi bismo mi rado bili zadnjih 20 godina u Todorićevoj koži, nije on ni veći ni manji muljator od prosječnog Hrvata, samo je do nedavno u muljanju bio uspješniji. On je slika i prilika našeg društva i načina na koji se ovdje uspijeva. Todorić je godinama i desteljećima preuzimao državne tvrtke – i to je svima bilo u interesu. Ili su bar svi mislili da jest. Jer bi se neke od tih tvrtki morale ugasiti, zapravo većina njih, ili jednostavno prodati nekom strancu, u rijetkim slučajevima kad je uopće postojao strani investitor. Todoriću je to odgovaralo jer je njegovo carstvo raslo. Državi je to odgovaralo jer nisu morali gasiti razne gubitaške pikove poput Belja i slati ljude na ulicu, a tvrtke u stečaj. Usput su izbjegli kuknjavu da su sve prodali strancima. I na kraju, odgovaralo je i seljacima i kooperantima, iako im je Todorić plaćao s godinu dana zakašnjenja. Jer su jedino preko njega mogli plasirati svoje, u pravilu debelo precijenjene, proizvode na tržište.

 

Na taj način smo izbjegli tranziciju kad se radi o poljoprivredi i maloprodaji. Todorićev pad nije pad kapitalizma ni privatizacije, jer je Todorićeva korporacija zapravo nastavak socijalističke filozofije gdje nitko ne smije propasti, gdje svaku malu tvrtku treba spasiti, gdje konkurentnost nije naročito bitna, i gdje država zapravo upravlja svime. Dok ne propadne sve skupa. Ovdje preko Todorića, koji je bio svojevrsni nasljednik kaste moćnih socijalističkih direktora, nešto poput legendarnog Babe Abdića čiji je koncern Agrokomerc uostalom bio preteča Agrokora po svemu. I po načinu širenja, i po načinu na koji je propao. Političari su uvaljivali Babi sve s čime nisu znali što bi, Babo je bio legenda Cazinskog kraja, ali na kraju su mjenice ipak došle na naplatu. A novca nije bilo, baš kako ga sad nema u Agrokoru. I kao što u Cazinu i danas žale za Babom Abdićem, koji je završio na robiji a privreda Bihaća i Cazinske krajine padom Agrokomerca zbrisana s lica zemlje i prije rata, tako bi možda mogli jednog dana i u Baranji i još ponegdje žaliti za danima kad je gazda Todorić otkupljivao sve što se moglo proizvesti, doduše mjenicama sumnjive naplativosti, ali pobogu… otkupljivao je. Razlika je tek što je Abdić bio formalno tek direktor državnog poduzeća, iako zapravo s vlasničkim ovlastima, a Todorić je pak formalno vlasnik Agrokora, a zapravo stečajni upravitelj kakti “privatiziranog” socijalističkog naslijeđa. Krah je s pojavom Todorića odgođen za dvadeasetak godina: pojavom Lidla, Kauflanda, Spara, za Konzum su nastupili problemi za koje očito nije bio posve pripremljen.

 

Grobar ili spasitelj poljoprivrede?

I tu je kvaka kad se s jedne strane govori o Todoriću kao o grobaru hrvatske poljoprivrede, a s druge on je samog sebe često hvalio kao njenog spasitelja. Istina je malo složenija. Todorićeva korporacija je najveća u ovom dijelu Europe, i to je dobro za ekonomiju. Jer u današnjoj ekonomiji veličine, jedete manje lance ili sami bivate pojedeni. Trećeg nema. Samo megakorporacije poput Konzuma mogu donekle uspješno plasirati hrvatske proizvode na strana tržišta, mali kvartovski dućani (koji su usto u pravilu za oko 20% skuplji od velikih za isti proizvod, primjerice Prehrana) to ne mogu. A od domaćeg tržišta, koje je malo i siromašno, možda može živjeti kakav OPG ali ne i Jamnica, Ledo, Belje, Vrbovec. Mogu stagnirati i na kraju propasti. Tek od nedavno se u Hrvatskoj počela probijati svijest da filozofija “kupujmo hrvatsko” ne vodi nigdje, jer je u današnjoj ekonomiji općeprihvaćeno da se morate specijalizirati za ono u čem ste konkurentni, u čem ste dobri, a ostalo morate uvoziti – ili raditi s gubitkom. Priče o uvoznom lobiju su većim dijelom budalaština – sjetite se samo vremena osamdesetih, kad je “uvozni lobi” putovao u Grac i Trst po osnovne namirnice, kasnije u Nađkanjižu. Jer uvoza nije bilo, a vani je bilo – jeftinije, i nije bilo nestašica kao na domaćem tržištu na kom tad nije bilo uvoza.

 

Taj isti “uvozni lobi” sastavljen od građana niskih i umjerenih primanja danas kupuje kineski grah u Konzumu po 20 kuna i kanadski i čileanski po 30, jer nitko normalan ne želi dati 50 kuna za kilu domaćeg, a seljaci kažu da im se po nižoj cijeni ne isplati uzgajati ga. Isto je sa svime ostalim, od domaćih škarpina s ribarnice po 260 kuna spram očišćenih i smrnutih islandskih po 70, češnjaka po pet kuna za glavicu, domaćih vina neujednačene kvalitete koja cijenom dostižu francuska, dok “uvozni lobi” sastavljen od kupaca kupuje jeftinija i dobra čileanska i novozelandska. Odgovor na pitanje zašto dućani, uključujući Konzum koji je dio koncerna koji kontrolira velik dio domaće poljoprivredne proizvodnje, prodaju uvoznu robu je jednostavan. Jer je ljudi kupuju. Jer je jeftinija, u pravilu ima bolji odnos cijene i kvalitete nego domaća.

 

I tu dolazimo do odgovora, zašto su svi prodavali Todoriću uz odgodu plaćanja i po godinu dana? Kad god sam razgovarao s ljudima iz prerade hrane, čijim je firmama Todorićev Agrokor nerijetko bio dužan milijune, i koji su mu redom skidali sve lopovske bogove, obično bih pitao “pa zašto mu uopće prodajete kad vam ne plaća?”. Odgovor se uglavnom svodio na: “Pa, nemamo kome drugom!” I tu je uloga Agrokora na domaćem tržištu. On je služio kao socijalni amortizer, održavajući na aparatima nekonkurentnu domaću poljoprivredu, uz sve ostale svoje funkcije. Da ga nije bilo, možda bi se dio poljoprivrede morao restruktirirati, dio bi svakako propao. Teško je reći kako bi ta tranzcija završila, ali teško da bismo imali maslinare koji imaju po sto maslina, jer tako ne mogu konkurirati Španjolcima!

 

Ili ćemo biti konkurentniji, ili slijedi propast

Stvar je dobro sažeo ekonomski analitičar Davor Novotny: “U dosadašnjem poslovanju s Konzumom dobavljači su se pomalo “uljuljali” s obzirom na to da su zapravo sami mogli određivati cijene svojih proizvoda. Kod drugih trgovačkih lanaca to tako ne ide. To se posebno odnosi na diskontere, koji traže znatno snižavanje cijena proizvoda. Posljedica toga bit će i smanjenje prihoda dobavljača, zbog čega će oni morati rezati troškove, a to uključuje i smanjenje broja zaposlenih”. S Todorićem seljacima sigurno nije bilo lako. Bez njega će im sigurno biti puno teže. Između onih koji tvrde da je gušio domaće proizvođače i njegovih tvrdnji da je on jedini održavao poljoprivredu u Hrvatskoj, ogroman je raskorak. No on je održavao status quo. I svi su se bunili, ali nitko nije htio da se išta stvarno promijeni. Osim možda da dođe drugi Todorić koji će isto tako otkupljivati sve što se proizvede, ali bez kašnjenja s plaćanjem, i tko će isto tako preuzimati propale i firme u problemima, ali s tim da daje veće plaće. Sad će stvari morati mijenjati, i malo kome će se promjene svidjeti. Ali one su nužne.

 

Todorić, sasvim sigurno, nije jedini krivac za situaciju u domaćem agraru, iako bi mnogi željeli vjerovati da jest. U konačnici, ipak je omogućio dobrom dijelu poljoprivrede da preživi sve do sad, a jasno je da bi velik dio toga davno otišao u stečaj, i da bi bez njega puno toga prestalo postojati. Valja se sjetiti i jednako omraženog Luke Rajića: od mljekare s 50 zaposlenih stvorio je regionalnog diva, potom sve prodao Francuzima koji su odlučili ugasiti proizvodnju mlijeka u Hrvatskoj, koje se danas uglavnom prolijeva jer ga se nema kome prodati. Uvozno je jeftinije. 

 

Svi su tu upleteni, nije Todorić ni blizu jedini krivac, iako je Pedro koji će vjerojatno visiti za sve: tu je i država koja je održavala takav polusocijalistički sustav koji je davao lažnu sigurnost, i seljaci koji su se oslanjali na Todorića i zanemarivali nužnost konkurentnosti na svjetskom, ne samo domaćem tržištu, jer ono je uostalom otvoreno otkad smo u EU. Ako niste konkurentni u Njemačkoj, niste ni u Hrvatskoj! Jer isti proizvodi iz njemačkih lanaca po istim cijenama se mogu naći i u Hrvatskoj. Njemačka je junetina dvadesetak kuna jeftinija od domaće. Domaće selo je zapušteno, tehnologija zaostala, imanja rasjeckana i mala, u Slavoniji se uglavnom uzgaja samo pšenica i kukuruz od čega se ne može živjeti, to su kulture koje zahtijevaju razmjerno malo posla i isplative su samo uz velike poticaje i još veća imanja. Naši seljaci nemaju običaj poput njemačkih, danskih ili nizozemskih udruživati se u zadruge. Nameti su ogromni, cijene umjetno gnojiva još veće. Država ubire goleme poreze i vraća tek manji dio kroz poticaje. I nije dovoljno uspješna ni bogata da bi u poticajima konkurirala Francuskoj.

 

Zapravo, tek ovime će pravi problemi izaći na površinu. I izlaze: najednom je svima jasno da je ipak bolje da kompaniju preuzmu stranci, bili to i Rusi, nego vladin povjerenik. Vlada međutim ne pomaže spasu Agrokora, već u biti pokušava utrpati svog čovjeka na čelo kako bi sve ostalo kao i do sad, samo bez Todorića, i to preko jednog nesuvislog i neustavnog zakona pisanog preko noći. Tek na kraju tjedna ćemo znati hoće li biti aktiviran standstill aranžman ili lex Todorić, ili neka kombinacija jednog i drugog. Hoće li Agrokor voditi Alvarez u ime konzrocija banaka kojima je tvrtka dužna novac ili Ante Ramljak, kojeg bi vlada rado utrpala na Todorićevo mjesto. Stvar je suluda. Koji dobavljač bi prodavao za kompaniju za koju država piše zakone po kojima ta firma ne može propasti, a po kojem dobavljači nemaju pravo sudskim putem utjerati dug? Koja banka bi mu dala kredit?

 

Država kao opstrukcija

I koliko je tek sulud potez države koja sama blokira naplatom poreza kompaniju kako bi je preuzela od banaka, a nema pojma što bi s njom? Pad Agrokora je s te strane možda početak kapitalizma u Hrvatskoj, uspiju li Rusi i banke izbaciti državu iz jednadžbe osim u svojstvu regulatora koji pomaže uspostavom jasnih pravila igre, a ne u svojstvu igrača koji se miješa u tržišne odnose. Mi godinama slušamo kako smo “sve prodali strancima”, a sad pak ispada da ipak nismo ništa: od deset kompanija s više od 5.000 zaposlenih, koje potpadaju pod “Lex Todorić”, osam je državnih a dvije privatne u domaćim rukama! Mi godinama slušamo kako je kapitalizam problem u Hrvatskoj, dok iz EU upozoravaju da niti jedna država EU nema toliko kompanija u državnom vlasništvu kao Hrvatska, i da je to motor korupcije i neučinkovitosti. I na kraju, godinama slušamo kako Todorić uništava domaću poljoprivredu, a sad ispada da ona nema gdje bez Agrokora. Lidl sigurno neće prodavati kulen po 250 kuna kila, niti otkupljivati pršut po 200 kuna, jer kad biste po toj cijeni prodavali nešto u SAD izvan specijaliziranih butik dućana završili biste na naslovnicama. A to je cijena domaćeg kulena i pršuta, koja je posve suluda. Dakle, domaći proizvođači će morati rezati cijene, i to žestoko. I morat će naći načina da to urade, da posluju učinkovitije, ili će propasti. Da uvedu nove tehnologije, da okrupne imanja. Mogu li to uz ovakav tečaj kune, uz ovakve poreze, i uz ovakvke propise i državu, pitanje je.

 

I na kraju, pitanje je treba li Agrokor rascjepkati, ili ga pokušati sačuvati što većim? Ovo drugo. On je možda praktički monopolist na hrvatskom tržištu, ali na zajedničkom europskom nije tako velik igrač kao što su drugi u branši. Budimo realni, jedan Agrokor, doduše ne ovakav kakav je sad, treba Hrvatskoj. Jer je to jedini realni način da se hrvatski proizvodi plasiraju van nje. A ulazak Rusa, i o značenju toga za političke odnose snaga, može imati i svojih dobrih strana zbog ruskog tržišta i smanjivanja političke ovisnosti Hrvatske o Bruxellesu i Washingtonu. Ali to je dugoročno. Kratkoročno, sasvim je sigurno da je pad Agrokora strahovit udarac hrvatskoj ekonomiji u cjelini, ma koliko se neki trudili dokazati da možemo i bez njega. Možemo, uz cijenu gubitka desetaka tisuća radnih mjesta i pada standarda. Zato bi država konačno trebala prestati opstruirati pokušaje vjerovnika da spase Agrokor i početi im pomagati, umjesto da iz pozadine vreba i pokušava vratiti sve na staro postavljanjem državnog povjerenika.

 

Izvor: dnevno.hr 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version