Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Komentari i kolumne

25 godina od priznanja, Hrvatska je umorna od sebe same

franjo

 

A nije više ni Bog zna što neovisna. Šefove obavještajnih službi nam biraju 'strateški saveznici', kao i šefove vlada. Hrvatska je u neovisnost krenula s puno nade, a danas je zemlja koju stanovnici ubrzano napuštaju. Perspektiva nije dobra: Gdje je zapelo, što je krenulo po zlu?

 

Kažu da je lako odvesti djevojku iz sela, a teško odvesti selo iz djevojke. U slučaju Hrvatske, lakši dio posla je bio odvesti Hrvatsku s Balkana: teži dio je odvesti Balkan iz Hrvatske. I još teži – odvesti socijalizam iz Hrvatske. Slušajući danas Svetog Petrova spasitelja Hrvata od Karamarka, koji lamentira kako će on sad kad nas je spasio od nagodbe s Mađarima spasiti još i INU, šume, vode od buduće privatizacije volio bih da mogu reći da je Hrvatska umorna od političara koji samo žele spasiti svoja pojila za sebe, kako bi imali gdje uhljebiti jarane, rodbinu i svoju babu iz Metkovića. Te je po mogućnosti postaviti za Presjednika uprave, služeći se pritom nacional – šovinističkom retorikom. Takva paranoidna, ksenofobna retorika je u Hrvatskoj poželjna čak i u lijevo-liberalnim krugovima kad je uperena protiv Slovenije, Mađarske, ili Njemačke, a i protiv Rusije u zadnje vrijeme, ali nipošto kad se radi o Srbiji: 25 godina od priznanja, svi su nam neprijatelji, samo Srbija, izgleda, ne!

 

No ti političari su tek naša slika i prilika. Slika i prilika destruktivnog boljševičko-mediteranskog mentaliteta, s dobrom količinom Balkana. Petrovljev današnji intervju povodom 25 godina priznanja je zaprav sažetak stanja duha u Hrvata četvrt stoljeća nakon međunarodnog priznanja. Kad bi problem bio Božo, on bi bio nitko i ništa. Problem je što nitko danas ne dovodi u pitanje takva razmišljanja, kao što uostalom nitko nije dovodio u pitanje druge stvari, poput ishoda arbitraže, koje smo uzimali zdravo za gotovo, da bi nas stvarnost opalila maljem po glavi.

 

Dakle, jedan od vodećih političara, najodgovorniji za to što je Hrvatska danas opet satrapija grada na B, samo što se ne zove Beograd, kao recept za budućnost, nudi povratak u prošlost. U isti onaj ekonomsko – politički sustav koji je Jugoslaviju uništio prvo ekonomski, a posljednično je i zbrisao s lica zemlje. Brojni će reći, kapitalizam u Hrvatskoj ne funkcionira. Oni realniji će reći: njega u Hrvatskoj – nema. Mi još uvijek živimo u socijalizmu, samo to ne želimo sebi samima priznati. I to je stvarni uzrok ekonomskih nedaća. A onih političkih, to što se mentalno još nismo maknuli od Jugoslavije, Srba, “antifašizma” i partizana iz šume.

 

U samo 25 godina, Hrvatska je ekonomsku perspektivu pretvorila u masovno iseljavanje, vojnu pobjedu u politički poraz, saveznike u protivnike, i pomogla Srbiji vratiti se na početne pozicije iz osamdesetih. Kako nam je to, k vragu, uspjelo? Neprovedena lustracija, neprovedena stvarna privatizacija, neprovedene dubinske reforme, i, najgore od svega, to što je pobjednički mentalitet stvoren pod Tuđmanom pretvoren u klimu općeg defetizma. Hrvatska sklonost kuknjavi i jamranju, uz pasivnost i kroničnu političku i ekonomsku nepismenost, je tu i te kako pomogla.

 

Povratak u budućnost “svijetlu i lijepu”

Put Hrvatske u neovisnost je bio, budimo iskreni, iznuđen akcijama Beograda i Miloševića. Ideja neovisnosti bi teško dobila većinsku potporu, kamoli plebiscitarnu, da Milošević nije, posve svjesno i namjerno, poduzeo sve što je mogao da Sloveniju i Hrvatsku izbaci iz Jugoslavije. Točnije, da ih prisili da traže neovisnost, pa da ih potom optuži za “separatizam” i otkine sebi one dijelove Hrvatske koji su ga zanimali, negdje tamo do Šešeljeve linije. Milošević je prvi u Jugoslaviji shvatio da je Tito mrtav, a s njim i Jugoslavija. Hrvatskom tadašnjem političkom vodstvu je trebalo malo dulje da to shvate, neki nisu ni do danas. Sam Franjo Tuđman je rekao kako postoji jedan velik dio Hrvata, oko trećine po njegovoj procjeni, koji se nikad neće pomiriti s idejom neovisnosti Hrvatske, i pokazalo se da je imao pravo. Retrogradne snage su od samih početaka hrvatske neovisnosti širile defetizam, vrlo uspješno, jer ga među Hrvatima nije teško širiti. Ti ljudi su ispočetka nasupali kao dušebrižnici demokracije i ljudskih prava koja su, kao, pod Tuđmanom bili “ugroženi”, da bi se kasnije uglavnom izoutali kao notorni jugo-lojalisti.

 

Problem je što su hrvatske intelektualne elite još od narodnog preporoda sklone ideji saveza sa Srbijom. Ideja panslavenskog nacionalizma je bila popularna sredinom XIX stoljeća, i formirala je hrvatske elite kroz dobar dio XX. Osnovna ideja preporoditelja je bila pronaći u Srbiji saveznika protiv “tlačitelja” sa zapada, kojima su Hrvati bili inferiorni. Računica je bila da ćemo mi u takvoj zajednici dominirati, kao kulturno i civilizacijski naprednija sredina. Zabluda! Srbija je imala sve atribute državnosti – vojsku, policiju, najvažnije: dvor. Hrvatska se nakon raspada Austro-ugarske našla u podređenom položaju, praktički okupirana, ali hrvatske elite su tu okupaciju podržavale do kraja, dobar dio intelektualaca i danas podržava ideju jugoslavenstva. To je relikt prošlih vremena, ali i rezultat hrvatskih kompleksa spram Srbije, koja je sebi kroz balkanske ratove izgradila image “osloboditeljske nacije”. Taj mit se danas perpetuira kroz paradigmu “antifašizma”, a Hrvatskoj stalno nameće osjećaj krivnje što se uopće drznula braniti se od “antifašističke” Miloševićeve JNA. Razni Frljići, Jergovići, Ivančići i slični nisu tu ni zbog čega nego da bi svoju savjest prali nametanjem osjećaja krivnje Hrvatima glumatajući usput krležijanske plači-intelektualce, i posve je nejasno zašto niti jedna vlast ne stane tome na kraj, kao što bi svaka druga zemlja uradila s ljudima koji podrivaju temelje neovisnosti.

 

A upravo je prihvaćanje tog pojma “antifašizma” i njegovo ponovno uvođenje u javni diskurs bilo porazno za pobjednički mentalitet izgrađen u ratu: nju je u javnost vratio Stipe Mesić. Naime, Srbija je u tom diskursku intrinzično antifašistička, dok Hrvati pak, po antifašističkom tumačenju povijesti i stvarnosti, fašizam upiju s majčinim mlijekom i trebaju stalno imati tutore i dušebrižnike koji će paziti da ne “poustaše”. Draža je, naravno, bio antifašist: Tuđman je, naravno, bio fašist, u antifašističkom viđenju bliže i dalje povijesti. Milošević, ako i nije bio antifašist, svakako u tom tumačenju nije bio ništa gori od Tuđmana jer su eto obojica “rušili Jugoslaviju”. Hrvati nikad nisu smjeli dopustiti povratak pojma “antifašizma” jer se preko njega i te kako manipulira stvarnošću.

 

Antifašizam naš svagdašnji

Naravno, i izbor Mesića 2000. godine, uz podršku britanske obavještajne službe koja se uvijek vješto služila plasiranjem dezinformacija i spinova u medije, je bitno doprinio tome da su Hrvati u miru izgubili dobar dio onog što su osvojili u ratu. Za razliku od Srba, koji su se često na to pozivali, dok je kod njih upravo obrnuto: Srbija je uvijek mirovnim sporazumima i sklapanjem savezništava dobivala ono što je na terenu gubila. Hrvati nikad nisu bili vični snalaženju u obavještajnim igrama i javnost je uvijek lako nasjedala na sve što se servira, a lakovjerna je i danas, što smo vidjeli na primjeru rušenja Karamarka. To je također bio “meki” državni udar, dirigiran vjerojatno iz centara moći u EU i preko Atlantika, ali proveden uz punu potporu domaćih čimbenika. Hrvatska je time iz donekle samostalne države pretvorena u transmisiju veleposlanstva u Buzinu: ironija je što je politika koja je uklonila Karamarka i, naročito, Hasanbegovića, pala na zadnjim američkim izborima. Hrvatska glupost se tu ponovo pokazala u punom sjaju: eksponenti smo jedne poražene politike, i ponovo smo na krivoj strani u kulturnom ratu koji se vodi između Trumpa i Putina s jedne, i Merkel i “liberala” s druge strane. I kao što nas je u ratu više spasila srpska glupost nego vlastita pamet, sad su nas spasili američki birači: u protivnom, da je ishod tamošnjih izbora bio drugačiji, lako je moguće da bi se Hrvati opet obreli pod Staljingradom, odnosno danas Volgogradom. I opet u ime i za račun istog “zapadnog strateškog saveznika” kao i prošli put.

 

A kad smo kod Volgograda, tu treba napomenuti još jednu stvar koja koči razvoj Hrvatske. Čak su se i Rusi davno odrekli Lenjina i Staljina, izbacili ih iz naziva gradova i trgova, a mi još uvijek imamo Titov trg sred Zagreba! Ako netko misli da je to minorna stvar, nije! Ona odražava stanje duha u Hrvatskoj, stanje duha koje se grčevito protivi prihvaćanju promjena. Ako su Milošević i SANU još 1986. shvatili da je Tito mrtav, brojni Hrvati nisu niti danas: običaj je svugdje u svijetu da se trgovi koje su diktatori imenovali po sebi za svog života po njihovoj smrti preimenuju. S te strane, uklanjanje naziva tog trga će jednog dana na simboličkoj razini dovesti do raskida Hrvata s Titom, i prihvaćanja stvarnosti. To se za sad još nije dogodilo, i nema naznaka da će skoro.

 

A raskinuli nismo ni sa socijalizmom. Priče o tome kako je Jugoslavija bila superuspješna država koja je bez pravog razloga propala također truju svijest Hrvata i ozbiljna su kočnica pronalaženju samopouzdanja. Te priče nisu slučajne. Sva ta medijska izvješća u kojima se nabrajaju “uspjesi” jugoekonomije i nemaju drugi cilj do li ubiti Hrvatima samopouzdanje, uvjeriti ih kako su nesposobni organizirati funkcionalnu državu. Iako je čak i ovakva kljasta Hrvatska, realno, svjetlosnim godinama ekonomski i tehnološki ispred SFRJ, pa i po standardu života: brojke sam, uostalom, davno razradio i one govore za sebe. Nekako su svi brzo zaboravili hiperinflaciju, krađu devizne ušteđevine iz banaka, nemogućnost dobivanja kredita, redukcije struje i goriva, redove za kavu i prašak za veš, depozite za putovanja u inozemstvo, i bankrot pokojne države koji je krvavi raspad i potaknuo. Da ne spominjemo nezaposlenost mladih, korupciju, raširen sustav krađa “društvene imovine” u kojima su sudjelovali svi, od vrha do dna! Mnogima je komotnije vjerovati u nešto drugo! Sagrađane su stotine tisuća novih stanova, pokupovane stotine tisuća automobila, i sve ono što je u socijalizmu bilo nedostupno. No u socijalizmu su od kraja sedamdesetih bili uglavnom nedostupni i krediti: u njih su brojni devedesetih i dvijetisućitih uletjeli grlom u jagode, i onda se našli u čudu kad im je priopćeno da ih moraju i vraćati, i da nema ništa od inflacije koja će ih pojesti, a trošak njihovog stana prebaciti “na društvo”, kao što je bio slučaj u Jugi sedamdesetih.

 

Strahote privatizacije

Da sa socijalizmom nismo raskinuli, svjedoči i duboko rašireno vjerovanje u Hrvata da je privatizacija zlo i da se nije smjela dogoditi. Upravo je neprovedena privatizacija ono što najviše ekonomski muči Hrvatsku! Nitko se ne želi suočiti s neugodnom činjenicom: niti jedna država u kojoj su veliki privredni sustavi u javnom ili državnom vlasništvu nije ekonomski uspješna, niti je ikad u novijoj povijesti bila. Kažete Švedska? Tamo su i željeznice privatne. Njemačka? Deutsche bank je privatna, kao i T-com. I sve ostalo, osim jednog malog dijela VW-a koji je u vlasništvu pokrajinske vlade. SAD? Belgija? Švicarska? Irska u koju Hrvati masovno sele? Japan? Budimo ozbiljni, tamo su i auto-ceste privatne. Siguran prihod državi, bez rizika. U Grčkoj je i dalje manje-više sve državno.

 

Iskreno: privatizirano je malo toga, a jedina privatizacija na koju se nitko nije previše bunio je bila i ona najveća – stambenog fonda. Ta je ujedno bila i najkriminalnija, provedena po sistemu “tko je u socijalizmu jamio stan, jamio je”: taj ga je otkupio uglavnom u bescjenje, ostali su morali kupovati po tržišnim cijenama. Brojne privatizacije su provedene po mafijaškom tranzicijskom obrascu, rijetke pak tako da je nešto prodano stranom ulagaču. Tamo gdje i jest, on je uglavnom proglašen narodnim neprijateljem i pokušava mu se oteti ili osporiti vlasništvo, ili ga se u najboljem slučaju reketari. U Hrvatskoj nitko nije svjestan činjenice da je javni dug od 300 milijardi kuna upravo rezultat poslovanja javnih, “naših” poduzeća, koja “ne smijemo privatizirati”. Samo su škverovi natukli preko 30 milijardi kuna dugova! Auto ceste još i više. Šume su leglo kriminala, kao i hrvatske vode. HEP, oko čije se djelomične privatizacije (da bi se otkupila druga slična tvrtka!) diže velika prašina zapošljava 12.000 ljudi, s prosječnom plaćom od 7.500 kuna. Velik broj njih je suvišan, i ne radi ništa. Državni sustav u kom je potkradanjei nepotizam način života. HRT nije privatiziran, i reketari nas za 80 kuna mjesečno. INA je djelomično privatizirana, ali smo se, nakon što smo uzeli od Mađara oko milijardu i pol eura, sjetili da im ipak ne bismo prepustili upravljanje kompanijom koja je prije privatizacije gomilala ogromne gubitke. Da bi naknadno bila proglašena “zlatnom kokom”. EU nas uzalud upozorava da je renacionalizacija samoubilački potez: u Hrvatskoj ne postoji baš nimalo svijesti o tome da je javna imovina motor političke korupcije, generator javnog duga, i da profiti monopolističkih sustava poput HEP-a nisu nešto od čega svi kao građani imamo koristi – već da su to profiti ostvareni na pljačkanju građana previsokim cijenama komunalija i energenata, u čiju je cijenu uračunato neučinkovito upravljanje. Bilo to kome drago ili ne, i ovakva kljasta RH danas izvozi više, u dolarima, nego cijela SFRJ.

 

To je mentalitet “sve je to naše, narodno”, mentalitet koji je Mladen Fogec, predsjednik Uprave “Siemensa” te predsjednik Vijeća stranih ulagača, lani nazvao “prokletim”, a Mihael Furjan, predsjednik Uprave “Plive Hrvatska” u vlasništvu izraelske “Teve”, “destruktivnim”. “Kada je najavljena prodaja dionica “Končara”, u javnosti se moglo čuti da će doći “Siemens” i sve to pokupovati, što će onda biti strašno, a istina je da je “Siemens” 1995. kupio većinski udio u jednom Končarovu poduzeću, Energetskim transformatorima koji su tada imali 15-ak milijuna eura prihoda, a danas imaju 150 milijuna eura prihoda i zapošljavaju 500 ljudi, pa ne znam zašto bi se itko bojao “Siemensa””, rekao je tada Fogec. Slično bi se moglo reći za HT koji je prije privatizacije zapošljavao tri puta više ljudi od potrebnog broja koji nisu ništa radili, ali eto danas su Nijemci krivi što… pa, valjda što više ne plaćamo 2.000 maraka za telefonski priključak i ne čekamo ga dvije godine, a Mađari što INA više nema nagomilanih 200 milijuna dolara duga kao 2000.! I dok Trump, Orban, svi normalni predsjednici i premijeri pokušavaju u svoje zemlje privući strane ulagače, mi ih 25 godina nakon priznanja države tjeramo štapom, krećući tako putem Venezuele, Kube, i Sjeverne Koreje. A Hrvati pak sele u Irsku i Njemačku, ignorirajući da su to zemlje u kojima je odavno privatno baš sve. Hrvatska permanentno bježi u iluzije o tome kako će jednog dana Poštena Vlast pošteno upravljati narodnom imovinom na dobrobit naroda, znajući zapravo da su to iluzije, ali odbijajući se suočiti s time da upravo korupcija i neučinkovitost, kao produkt javnog i državnog vlasništva nad svime i svačim, vuče zemlju u brz i bolan bankrot. Mogli smo nešto naučiti od slučaja Grčke, koja je s državnim sustavima koji su je odvukla na dno prošla slično: nismo. Radije smo sve pripisali ljudima-gušterima i Angeli Merkel. I zlim bankama koje su Grcima posuđivale novac. A što mislite, tko ga nama posuđuje kako bismo perpetuirali iluziju besplatnosti i socijalizma, igrajući se demokracije? Da, tražit će ga nazad.

 

I kao najgora stvar, tu je neprovedena lustracija, i kao posljedica svemoćna tajna policija, UDBA. Ne, ona više ne postoji kao organizacija. Ali postoje ljudi. Postoji Manolić, Budo Lončar, Nobilo, Mesić, postoje čitave društvene mreže, neformalne, koje mimo demokratskih izbora i institucija sustava tvore paralelnu vlast. Posebno je opasna i pogubna sprega tih ljudi i stranih veleposlanstava i obavještajnih službi: oni su sebi utočište našli ponajprije kod nekadašnjih svojih “neprijatelja”.

 

Ne možemo reći da ništa nije urađeno: određen stupanj demokracije postoji, ali je zasjenjen padom prošle vlade. Određen ekonomski napredak postoji, ali nije ni blizu onakav kao u Mađarskoj, Poljskoj, ili Češkoj, gdje od socijalizma nije ostalo ni s. Ali nije urađeno dovoljno, i nije urađeno ono bitno. A nije jer je preživio socijalistički mentalitet, preživjeli su kompleksi nekoć pokorenog naroda, preživjele su strukture koje su oduvijek dobro živjele od izdaje i uvlačenja stranim gospodarima Hrvatske. Oni se danas pak predstavljaju kao “domoljubi” i “zaštitnici narodnog vlasništva od privatizacije”, i njima se vjeruje. I to tragično.

 

Veliki srpski intelektualac Bogdanović je svojevremeno rekao da je Srbija umorna od lidera. Hrvatska je umorna ponajviše od toga što pravog lidera nakon 2000. više niti nema. Umorna je od same sebe, ponajviše. Od nedostatka hrabrosti i odlučnosti da raskine već jednom sa socijalizmom i Jugoslavijom, da izbaci konačno iz svoje glave priče o nekom “boljem životu” kojeg ionako osim u mitovima nikad nije niti bilo, a kamoli da bi se mogao vratiti, da se počne ponašati racionalno, kao i svaka druga normalna država, i gledati isključivo svoj interes, ne razmišljajući što će o tome misliti Nijemci i što će na to reći intelektualci u Švedskoj. No da bismo se prestali baviti prošlošću, moramo s njome raščistiti, i sa svim društvenim strukturama koje su relikt te i takve prošlosti. Vrijeme je, jednostavno govoreći, da odrastemo i počnemo se svi zajedno zrelije ponašati i razmišljati.

 

Izvor: dnevno.hr 

 
FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version