Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Komentari i kolumne

2017: Dobrodošli u revoluciju

deplorables

 

Na kraju prošle godine, napisao sam da će je više nego išta obilježiti terorizam: pesimistično, čestitao sam terorističku novu 2016. To se, na žalost, i obistinilo. No, 2017. godina bi mogla biti revolucionarna - iako možda ne na isti način kao i 1848. Danas se revolucije vode na internetu.

 


Brexit, Trump, Sirija – nazovimo to pravim imenom, početkom revolucije. Teroristička 2016. je započela šokom – divljanjem tzv. ‘migranata’ u Kölnu uz masovna silovanja, koje su vlasti i mediji pokušali prikriti. Nastavak je bio u Nici i Bruxellesu, a završilo u Berlinu. Tu su bili još i napadi u Turskoj, Orlando na Floridi, ritualno klanje svećenika u Francuskoj uz tjeranje istog da se pokloni Alahu: gotovo da tjedan nije prošao bez nekog manjeg ili većeg terorističkog napada. Teror je postao “nova normalnost”, nešto na što se ljudi uskoro više neće ni obazirati: bombe kućne izrade, napadi na kršćane (uključujući ateiste i antife) svime, od bombi kućne izrade do šlepera i od čakija do automatskih puški. Sve je to nova svakodnevnica Europljana – kao i milijuni pridošlica s Bliskog istoka i iz Afrike.

 

Oni su tu da ostanu, i oni se neće vratiti. Doći će novi. Oni su ti koji su srušili iluzije fanatika liberalne vjere. Iluzije da siromašnima, potlačenima, crnima, onima iz drugih kultura i druge vjere, samo treba pružiti ruku i otvoriti vrata svog doma, i oni će vam biti zahvalni. Srušili su iluziju da smo mi ti koji ih ne želimo pustiti za svoj bogati zapadnjački stol, gdje bi oni pokazali svoju zahvalnost: stvarnost je da oni za istim stolom s nama ne žele sjediti. 2016. utopija o svijetu bez granica i religija je postala anarho-distopija iz Mad Maxa. Starog, ne ovog novog i politički korektnog, sanitiziranog.

 

Otrežnjenje dolazi sporo, većina zapadnjaka i dalje živi u liberalnoj fantazmagoriji i napušeni pjevuše Lennonov “imagine” dok oko njih odjekuju bombe i jureći kamioni gaze ljude na šetnicama francuske Azurne obale. Ako tamo nitko nije siguran – gdje jest? Istina s kojom se oni ne mogu suočiti glasi: došljaci, kad ih se gleda kao cjelinu, ne žele biti dio našeg “pravednog, otvorenog, multikulti” društva. Oni dobrim dijelom samo žele naš novac, naše automobile, naše mobitele, i naše žene. Oni ne žele pruženu ruku – na sam dan terorističkog napada u Berlinu, koji je ujedno ironijom sudbine i “dan imigranata”, zabrađena Turkinja kojoj je njemački predsjednik Glauck pružio ruku ju je odbila jer se ona ne želi rukovati s nečistima. A kršćani su nečisti, kao i svinje i psi. Pa i kad je to predsjednik zemlje koja im je dala azil. Vjera im brani imati posla s nečistima.

 

Oni se ne žele integrirati u našu zapadnu kulturu, koju mi svjesno i namjerno omalovažavamo kako bismo im podilazili. Lažemo im da je naše bogatstvo krivo za njihovu bijedu, da je naš uspjeh krivac za njihov neuspjeh, da su njihove zemlje neuspješne i propale, grcaju u nasilju i korupciji, jer smo mi to skrivili. Nismo, oduvijek su bile takve. Mi znamo da lažemo, znaju i oni da im lažemo. A oni dolaze iz svojih zemalja bez kvalifikacija, često nepismeni, često bez ikakvih kapaciteta i volje za učenjem. Mediji ističu rijetke koji su uspjeli i postali programeri, profesori. Milijuni drugih tumaraju ulicama u potrazi za bijelim ženama, žive od socijale i sitnog kriminala. Oni su u svojim zemljama bili jednako uspješni – ili neuspješni, jednako bogati ili siromašni kao i svi oko njih. Na zapadu, oni će biti na dnu socijalne ljestvice, i ne postoji način na koji ih domicilno stanovništvo može uzdignuti s tog mjesta. Jer jednostavno nisu isti kao mi, ma koliko to liberali smatrali “govorom mržnje”. Nisu isti, i ne žele biti isti. I zato će se sve više radikalizirati.

 

Samo što oni znaju da je jedini način da oni ne budu neuspješni taj da istrijebe one uspješnije. To ih neće učiniti bogatijima ni uspješnijima, ali će se bar osjećati bolje. To rađa otpor u Europi, rađa novu desnicu, dok u pozadini Soros i ekipa jedva čekaju velike ulične sukobe skinsa i Arapa da konačno zavedu diktaturu liberalijata i ukinu građanska prava i slobode pod izlikom potrebe borbe protiv “fašizma”. Ne dovlače se toliki milijuni ljudi u Europu bez razloga, i bez vizije, plana. Muslimani u Europi se, kako raste njihov broj, ne samo radikaliziraju nego i getoiziraju: sve je veći pritisak na muslimane koji žele živjeti u utopiji zvanoj “multikulturalno društvo” da se opredijele, da zauzmu stranu: neki su ubijeni jer su se drznuli čestitati uskrs kršćanima. Dok Europljani sve više odbacuju Krista, imigranti i njihovi potomci, pa i u trećoj generaciji, sve više se okreću Muhamedu.

 

Ono što je poremetilo planove su birači, i Putin na istoku. Brexit i pobjeda Trumpa nisu samo pobjeda autsajdera nad establishmentom. To je početak revolucije. To je poraz svega onog na čemu zapadne elite inzistiraju od šezdesetih, kad je kulturni marksizam postao prevladavajući svjetonazor među zapadnjačkim poslovnim i političkim elitama. To je poraz njihovih medija, koji su u Siriji dokazali da su nakupina lažova i kriminalaca koji posve izvrću stvarnost, na koje bi Goebels bio ponosan. Zapad se trudi, kao u Verhoevenovom filmu “Starship troopers”, svoje društvo u kom nema spolne, rodne, i rasne diskriminacije, predstaviti kao “slobodni svijet”, a neprijatelje – Putina, Orbana, i ostale – kao velike insekte i pauke, gamad koja ugrožava vrijednosti tog “slobodnog svijeta”. Istovremeno taj “slobodni svijet” pokazuje sve znakove uznapredovalog nacizma, bolesnog društva koje svoje osobine projicira na “vanjske neprijatelje” (kao u spomenutom filmu, gdje “pozitivci” nose uniforme sumnjivo nalik nacističkima, imaju “znanstvenike” sumnjivo nalik tajnoj policiji, i slušaju vijesti sumnjivo nalik pranju mozga, ali na površini sve djeluje idilično – i svi su mladi, lijepi, zdravi, multikulti, otvoreni, tolerantni…) . Odatle i to glupo zveckanje oružjem u smjeru Rusije od snaga starog poretka. Njima, kao i Hitleru, treba vanjski neprijatelj, kao i unutarnji.

 

Zato slušamo laži o ratu u Siriji koje su dijametralno suprotne stvarnosti sirijskog rata, u kom upravo saveznici zapada predstavljaju najgori ološ i šljam sastavljen od glavosječa i kanibala koji se bori protiv legalne i demokratski izabrane vlasti kako bi uveli diktaturu, a zapadni mediji ih predstavljaju kao oslobodioce i žrtve, manipuliraju slikama djece, ciljaju na najniže ljudske emocije kako bi u ljudima potakli mržnju. Optužuju “kepeca” Putina kojeg nazivaju pogrdnim imenima za gubitak izbora u SAD, iako je jasno da su ih izgubili jer je bakica Nixon esencija čistog ljudskog zla, “feministica” koja je sve u životu postigla samo zahvaljujući udaji i baš ništa zahvaljući vlastitim kompetencijama, “iskusna političarka” čije se iskustvo svodi na izazivanje serije krvavih ratova na Bliskom istoku koji su stvorili desetke milijuna beskućnika i odnijeli milijune života, stara, bolesna alkoholičarka bez ikakve empatije i sklona nekontroliranim ispadima bijesa koja je željela dobiti atomski kovčežić – i srećom nije.

 

Oni su ranjeni, i oni se neće povući bez borbe. Sve što smo vidjeli nakon Brexita i američkih izbora jasno govori da “liberali”, fanatizirana vjerska sekta koja želi ukinuti osnovna ljudska prava i slobode na zapadu dok istvremeno pričaju o oslobođenju čovjeka (svaka sličnost s boljševicima i nacistima nije nimalo slučajna, jer sva ta tri masovna pokreta slijede istu unutarnju dinamiku koja je neminovna) jasno govori da se sredstva neće birati.

 

Na drugoj strani su ljudi koji vjeruju u ono što vide a ne što im mediji serviraju, koji vjeruju u vlastiti zdrav razum a ne u ono što ih drugi uče da moraju vjerovati ako ne žele biti proglašeni “zaostalima”. Oni koji nemaju neku svoju posebnu ideologiju već im je jednostavno dosta laži, idilične multikulti budućnosti koja se stalno obećava a nikad ne dolazi, kao što obećano blagostanje u komunizmu nikad nije dolazilo – ali su Nijemci, Česi i Kubanci sa svakim danom bili (a Kubanci su i danas) sve dalje od nekadašnjeg blagostanja. Oni kojima je dosta iznuđene tolerancije pod prijetnjom zatvora, jer znaju da ako je nešto iznuđeno, onda to nije “tolerancija” nego prisila policijske države. Oni kojima se jebe i za crnce i za Arape i za homoseksualce, pa često i za vjeru i naciju, koji samo žele da im nitko ne prodaje moralne prodike iz vile u Malibuu ili Ženevi. Oni nisu nikakvi rasisti, homofobi, ženomrsci, kakvima ih predstavljaju – samo ne nasjedaju na emocionalne ucjene onih koji, poput srednjevjekovnih inkvizitora, osuđuju i optužuju sve oko sebe, dijele etikete heretika, sude drugima temeljem toga koliko im tko smeta u ostvarenju ciljeva.

 

Revolucije rijetko kad imaju predvidiv ishod. No svakako da Zapad nije od 1848. bio podjeljeniji. Hillary Clinton je birače u svojim mailovima nazivala “šakom jada” (“basket of deplorables”). Nazivala ih je “rasistima, seksistima, ksenofobima, homofobima, islamofobima”. Komunisti su ljude optuživali da su kulaci, izrabljivači, narodni neprijatelji. Nacisti da su izdajice i Židovi. Inkvizitori u srednjem vijeku da su štovatelji đavla i mrzitelji Isusa Krista, a time i čovječanstva. Ljudima je dosta moralne panike – bar onima koji u progonu vještica ne sudjeluju. Ljudi instinktivno znaju – bar oni koji nisu kroz obrazovni sustav i medije beznadno indoktrinirani – da će doći dan kad će se “”rasiste, seksiste, ksenofobe, homofobe, islamofobe” masovno voditi na pogubljenja, a to su optužbe od kojih se nećete moći braniti, ako se masovna histerija liberalizma ne zaustavi.

 

Igra nije gotova s Trumpom – tek je počela, to je tek prva naznaka revolucije. Revolucije razdvajaju obitelji i nacije, braću, ponekad su krvave, ponekad se borba vodi tek na biralištima i u medijima. Revolucija kojoj svjedočimo je prije svega kulturna revolucija, i za nadati se je da će oružje šutjeti – s izuzetkom terorističkog, jer su i oni oružje u toj kulturnoj revoluciji, oružje dovedeno u Europu u cilju pacifikacije bijelih “rasista, islamofoba, ksenofoba”. Koliko se to oružje otelo kontroli, ostaje otvoreno pitanje. Ali treba biti svjestan – ti jadnici s Bliskog istoka nisu pravi neprijatelj. Tek sredstvo kojim se on služi. Najjače oružje revolucije je pak internet, tweeter i facebook, koje sad “liberali” panično pokušavaju sanitizirati i cenzurirati pod egidom “sprječavanja govora mržnje” i “širenja lažnih vijesti”. Jer, mainstream mediji su izgubili bitku, u svijetu jakih društvenih mreža je ipak nešto teže širiti dezinformacije. U svakom slučaju, 2017. će biti godina velikih lomova, velikih promjena, i još većeg otpora promjenama kojeg će pružiti snage “ancien regimea” oličene u Angeli Merkel, Obami, a kod nas i Plenkoviću i vladajućoj ekipi. No, 2017. ipak daje razloga za – optimizam. Jer, prvi put unazad mnogo desetljeća u svijetu, svjedočimo pozitivnim promjenama na zapadu. Promjenama koje bude određenu nadu za budućnost.

 

Izvor: dnevno.hr 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version