Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Komentari i kolumne

Hoćemo li na grčkom primjeru išta naučiti?

grckapolicija

 

Grčka je prva zemlja Europske Unije te prva razvijena zemlja u svijetu u tehničkom bankrotu. Situacija već sada ne izgleda lijepo – tučnjave umirovljenika i bankara, ljudi koji padaju u nesvijest, prosvjedi s nasilnim incidentima, učestalija depresija i porast stope samoubojstva, nesigurna financijska budućnost… - a zatvaranje MMF-ove pipe učinit će je još gorom.  

 

Trošenje iznad vlastitih mogućnosti 

Ne treba biti ni genij ni ekonomski bog zna što obrazovan za to predvidjeti. Zamislite da vam u redovnim primanjima nedostaje, recimo, 500 kuna kako bi podmirili osnovne troškove – ratu kredita za stan, hranu i režije. Zamolite bolje stojećeg prijatelja da vam posudi. Ali kad vam stigne sljedeća plaća, vaša vam žena govori kako je u šoping centru vidjela fenomalnu haljinu i cipele. Stvarno povoljno. Čista bagetela! 600 kn sve skupa. Je da je njoj rođendan tek za dva mjeseca ali ona veli bi je ovo stvarno razveselilo. A i morate se iskupiti za ono neki dan kad ste obećali da ćete doći s posla oko šest, a stvorili ste se na vratima tek oko deset  i njoj se ohladila večera. Ajde, može ta rata struje čekati sljedeći mjesec, neka njoj njena haljina i cipele. Jasno, ni prijatelj neće zamjeriti, on ionako ima love.

 

Dolazi treći mjesec. Sada ne samo što morate platiti dvije rate struje za  redom već ste se lagano uvalili i zbog one haljine i cipela – da stvar bude gora, žena je haljinu odjenula jednom i shvatila da u njoj izgleda debelo, a cipele je žuljaju. Ovaj mjesec je i kraći i bio je praznik pa ste manje sati radili i onda je plaća nešto manja. Ne samo što vam je nezgodno vratiti prijatelju onih 500 kuna već bi vam zapravo dobro došlo od njega još 200. Majke mi, frende, samo toliko, vratit ću ti već sljedeći mjesec, obećavam. Frend daje još 200. Sad ste već dužni 700 kn. Ali dobro, nije to neki strašan iznos, to se da vratiti bez problema. E, ali baš sljedećeg mjeseca imate registraciju auta, ko za inat treba mu mijenjati i kočnice, a sad je ženi stvarno rođendan i naravno da se nadurila kad ste samo pokušali natuknuti da su ona haljina i cipele zapravo bili poklon. Čuj, frende, evo, gledaj, 1.500 kn sve skupa, vratim ti pola sljedeći mjesec, a pola mjesec nakon toga, kunem ti se na što god hoćeš, sljedeći mjesec bit će lakše…

 

A onda – sranje. Sljedećeg mjeseca doznajete da nitko nije platio Internet. Žena je mislila da ste vi platili, vi ste mislili da je ona, i evo, sad imate opomenu na nekih tisuću kuna. Plus što je ona sad vidjela novu haljinu i cipele u izlogu. Što bi vi, ono je bilo za zimu, a ovo sad je više za kasno proljeće, neće valjda u kasno proljeće nositi zimsku haljinu, Isuse Kriste. Je, 800 kuna je sve skupa ali njoj fakat treba. Fakat. Treba. Što? Frend vam je važniji od nje? Ajde, Internet morate platiti, ne možete ne imati za surfanje. A i ne možete živjeti zbog toga što vas ona pili… Samo, čekaj malo… To je sad već dodatnih 1.800 kn koje vam trebaju, a frend vam je posudio 1.500. Ajde, ljudi smo, dogovorit ćemo se. Ti meni 2.000, a ja ti onda vratim. Evo, svaki mjesec po 500, do iza ljeta smo gotovi, života mi…

 

Naravno, ljeti ste se malo opustili i trošili više. Sad ste već opako u govnima, a ne pomaže ni to što vam je smanjena plaća. Frendu ste sad već dužni nekih 5.000, vaša plaća je 6.000, računi se gomilaju, još malo pa će trebati kupiti i nove zimske gume… Možda da dignete mali kredit. Sasvim mali, tek toliko da to pokrijete pa ćete u to staviti i lovu za frenda… O, shit. Pa vi već imate kredit i one rate na Masteru, niste kreditno sposobni. A nije ni žena jer nije stalno zaposlena. Plus što joj trebaju haljina i cipele za jesen. Čuj, frende…

 

I tako, prolaze dani, tjedni, mjeseci…. i vi jednog dana sjedite pred hrpom neplaćenih računa, haljina koje vašu ženu čine debelom i cipela koje je žuljaju, frendu ste se prestali javljati na mobitel, a na Faceu ste ga blokirali jer vam je neugodno, žena je zbog krize u međuvremenu dobila otkaz, vama je plaća još malo smanjena i sada vam činjenica da ste se uzrujavali zbog onih 500 kn manjka na početku izgleda smiješno. Sad ste već u dugovima do grla. Prijatelju od kojeg ste pobjegli, HEP-u, Gradskoj plinari, Holdingu, one gume za auto još niste kupili, sad već i vama trebaju nove cipele… Nije vam više ni do čega. Ženi sad već opako idete na jetra jer ste uvijek mrzovoljni. Svađate se s klincima. Malome ste obećali da ćete mu kupiti tablet ako prođe razred s pet. Prošao je, a vi nemate love ni za lijek. Hmmm…. imate još jednog frenda koji bi vam mogao posuditi… Što vrijeme ide dalje vi ste dublje tonete u dug, izbjegavate sve veći broj ljudi, i sve ste depresivniji. Žena i klinci odavno su se okrenuli protiv vas. Sad više ni ne brinete toliko. Rezignirani ste. Glavno da ima piva u frižideru. Pijete i tupo buljite pred sebe. Ne u TV. Struju su jučer isključili…

 

Slična priča dogodila se Grčkoj. Želje su proglasili potrebama i trošili su iznad svojih mogućnosti. Zbog toga su se stalno zaduživali, a u trenutku kad je dug dosegnuo astronomske razmjere svima, uključujući i njih, postalo je jasno da ga ne mogu vratiti. I sada se suočavaju s krizom neslućenih razmjera koja neće proći preko noći. Štoviše, lako možemo predvidjeti da će biti potrebne godine, a možda i desetljeća prije no što se Grčka izvuče, a sve će se prelomiti na leđima njenog naroda.

 

Balkanski mentalitet

Tko je za sve to kriv? Narod je objeručke grabio privilegije poput 13. i 14. plaće, najveće mirovine u Europskoj Uniji, ranog odlaska u mirovinu, povišice za samu činjenicu da su došli na posao na vrijeme… Za razliku od protestantskih nacija gdje postoji snažan osjećaj odanosti zajednici kojoj pripadaš – što dokazuju i podaci o tzv. društvenom kapitalu koji govori koliki je u nekoj zemlji postotak ljudi koji se bavi dobrotvornim radom te do koje su mjere spremni pomagati pripadnicima svoje zajednice u svrhu ostvarenja općeg boljitka, a gdje vodeće pozicije (2012.) drže Norvežani i Danci – na Balkanu osviještenost o dobrobiti zajednice izostaje. Uz časne izuzetke, u Grčkoj se, baš kao i ovdje, u prvi plan stavljaju osobni kratkoročni interesi, a ne interesi šire zajednice zbog čega se korupcija ako ne izravno prakticira onda barem tolerira pod izlikom da 'to svi ionako rade.' Također je vrlo snažno prisutan onaj 'ja to zaslužujem' mentalitet u sklad s kojim dobar dio ljudi smatra da im država puno toga duguje, od besplatnog školstva i zdravstva, na primjer, pa do raznih dodataka na plaću i privilegija na poslu, i to samo zato jer obavljaju ono što im je dužnost i za što su ionako već plaćeni. Jasno, porez ne bi plaćali (tko bi?) ali žele da im 'država' sve to omogući. Jer novac te 'države' valjda pada s neba. Ovdje, jasno, na vidjelo dolazi i neupućenost u temeljne ekonomske postulate.

 

Na Balkanu ekonomija nije egzaktna znanost sa svojim zakonitostima. Ona je obojana ideološkim predznakom pa tako ne pomaže nekome objašnjavati na koji način funkcioniraju bankarski poslovi ili postupak zaduživanja i stvaranja deficita, bilo u nečijem kućnom budžetu, bilo na razini države. Grcima je, baš kao i Hrvatima i ostalim narodima 's ovih prostora' uvijek kriv netko drugi. Banke. Političari. Europska Unija. Masoni. Židovi. Trilateralna komisija. Ameri. Englezi. Angela Merkel. Slobodno izaberite jednog od njih, nećete pogriješiti. Oni sami nikada nisu ništa krivi. Ukratko, osjećaj osobne odgovornosti za vlastitu propast, a šire gledano i propast države, Balkanci nikad neće preuzeti na sebe – štoviše, s gnušanjem će ga odbiti. Stoga je pitanje mogu li Grci uopće izaći iz kaljuže u koju su sada upali jer, kako za sada stvari stoje, čini se da su još jako daleko od prihvaćanja osobne odgovornosti za situaciju u kojoj se njihova domovina našla. Glasanje za opciju 'da' na nedjeljnom referendumu (što osobno sumnjam da će se dogoditi) predstavljalo bi svakako ugodno iznenađenje i korak u pozitivnom smjeru.

 

Lažljivi političari

No jesu li grčki narod i njegov mentalitet jedini krivci za grčki bankrot? Ako ćemo pošteno, moramo reći da je odgovor na to pitanje niječan. Ništa manje krivi nisu ni njihovi političari, a to uključuje više-manje sve vlade koje su ih vodile još od vojne hunte sedamdesetih. U zamjenu za vlastiti položaj i popularnost narodu su prodali iluziju o tome kako može živjeti daleko iznad vlastitih mogućnosti. Dijelili su im šakom i kapom ono što zapravo nikad nisu zaradili. Usporedbe radi, možemo se ponovo vratiti primjeru s početka teksta o muškarcu koji je posuđivao novac od prijatelja tonući sve dublje u dug. Da je imao snage i poštenja supruzi priznati da će ipak morati nositi prošlogodišnje haljine i cipele, možda bi je  tom trenutku razočarao ali gledano dugoročno razočaranje bi bilo manje jer ne bi bio u tako velikom dugu. Reći onome tko se na nas oslanja – kao roditelj djetetu, ili kao vladajuće strukture narodu – da nešto ne može imati nezahvalan je zadatak no u takvim slučajevima jedino je iskrenost časna. U suprotnome posljedice mogu biti fatalne, kao što je sada grčki slučaj.

 

Dovoljno je samo sjetiti se one stare židovske kletve: 'Da bog da imao pa onda nemao.' Da im je vladajuća kasta od početka jasno dala do znanja da moraju živjeti skromnije, Grci sada ne bi bili u stanju općeg šoka i lakše bi prihvatili ideju rezova koji ih očekuju. Kao što djeci nekad morate reći da nema za kolače i McDonalds, tako i narodu morate dati do znanja gdje su mogućnosti države u kojoj živi. A što je umjesto toga radila grčka vladajuća kasta, uključujući i još uvijek aktualnu vlast Alexisa Tsiprasa? Lagali su, i to ne samo grčkom narodu već i Europskoj Uniji. Naime, još u siječnju 2010. godine Eurostat je objavio šokantne podatke koji otkrivaju kako je 'slabost grčkog proračuna posljedica pogrešnog izvještavanja grčkih institucija glede podataka koji se odnose na javni dug i državni deficit.' Drugim riječima, Europska Unija uputila je kritiku Grčkoj zbog plasiranja fiktivnih podataka o proračunskom manjku odnosno laganja o tome koliko su stvarno dužni. Jednom kada je istina otkrivena grčki deficit za 2009. godinu revidiran je s prethodno prezentiranih 3,7 na 12,7 posto BDP-a, što je čak četiri puta više od dopuštenog europskim odredbama.

 

Manipulativne banke

Dakle, kriv je grčki narod sa svojim mentalitetom, kriva je grčka vlada. No ni oni koji su im davali zajmove nisu sasvim nevini u cijeloj ovoj priči. Vratimo se opet onom nesretnom muškarcu dužnome do grla. Ako znate da vam je prijatelj u teškoj novčanoj situaciji, lijepo mu je pomoći. No pomažete li mu doista time što ga vlastitom intervencijom gurate sve dublje u dugove dobro znajući da jednog dana to neće moći vratiti? Ne, jednako kao što ne pomažete alkoholičaru time što ćete mu natočiti piće bez obzira na to što za njime vapi. Kada je Grčka u pitanju, situacija je još ozbiljnija, a konkretnog krivca treba tražiti u Goldman Sachs banci kojoj je Grčka još 2001. bila dužna oko 600 milijuna eura. Naime, gore spomenuto lažiranje grčkog deficita prema Europskoj Uniji dogodilo se upravo u dogovoru grčke vlade i Goldman Sachs banke, pri čemu je proveden čitav niz vrlo kompleksnih transakcija. Između ostalog, Goldman Sachs banka zamijenila je grčke obveznice u dolarima i jenima za euroobveznice, a posao je proknjižen po lažnim, niskim tečajevima kako bi se stekao dojam da je ukupan dug smanjen. Primijenjene su rate za zamjenu koje nisu bile bliske tržišnima, a čitava operacija je zamaskirana preko sekundarnih derivata kako bi se zaobišli europski računovodstveni standardi.

 

Međutim, do 2005. je cijena tih sekundarnih derivata drastičnog porasla pa je Goldman Sachs sada Grčkoj počeo naplaćivati daleko veće provizije od uobičajenih. Obveznice su, pak, nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. u New Yorku, počele naglo padati što je dovelo do masovne prodaje na svjetskim burzama, a time i do vrtoglavog rasta kamate na grčki dug. Naime, valja reći da je formula otplate bila usko vezana na projekcije o budućim kretanjima tržišta. Grci su predvidjeli da će tržišta rasti u beskraj, što se, naravno, nije dogodilo, a Goldman Sachs je sebe ugovorima zaštitio.

 

Sve u svemu, Grci su, najviše pod pritiskom Njemačke koja je prva posumnjala da nešto nije u redu, tek 2009. priznali pravu težinu svog duga i tada je istina izbila na vidjelo. Njihov dug tada je iznosio 300 milijardi eura, što je bilo oko 113 posto godišnjeg BDP-a. Već tada je postalo jasno da je takvo što neotplativo i da je grčki bankrot neizbježan. Pitanje više nije bilo 'hoće li se to dogoditi?' već 'kada će se to dogoditi.

 

Naučimo lekciju na vrijeme

Krivnja za grčki bankrot nije, dakle, jednostrana. Posljedice će, u svakom slučaju, trajati još godinama, vjerojatno i desetljećima, a ono što mi u Hrvatskoj (i šire) možemo učiniti jest naučiti lekciju na grčkom primjeru i trgnuti se prije no što i za nas bude kasno. Tračak nade pruža predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je jučer, povodom osnivačke sjednice Vijeća za gospodarska pitanja predsjednice Republike Hrvatske, medijima izjavila kako se ne može trošiti više no što se zarađuje i 'živjeti na novcu posuđenom od naše djece.' Također je, između ostalog, kazala sljedeće: 'Potrebna je promjena mentaliteta, posebno po pitanju odgovornosti, kako osobne, tako i institucionalne' te naglasila široko rasprostranjen problem korupcije u Hrvatskoj. Time je pokazala da razumije gdje leži ključ problema našeg društva te da razmišlja na jednak način kao i njeni europski kolege koji su prije nekoliko dana posrnulu Grčku prozvali na 'promjenu političkog mentaliteta.' Za Grke je, na žalost, sada kasno. Poslušajmo predsjednicu i djelujmo prije no što bude kasno i za Hrvatsku.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version