Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Komentari i kolumne

Slučaj Doris Pinčić - netolerancija na Festivalu tolerancije

mamaukuhinji

 

Niti jedna riječ se ne zloupotrebljava kao ‘Tolerancija’. Pritom oni koji se u nju najviše kunu i predstavljaju je kao najvišu vrijednost – što ona nipošto nije – u pravilu ne znaju niti što ona uopće znači. Ona, u osnovi, znači trpljenje nekog ponašanja koje ne odobravate, ili koje vam radi štetu, ali ga nećete spriječiti, iako to možete. Tako je definirana od strane UN-a. Tolerancija ne znači odustajanje od svog stava ili mišljenja, već samo prihvaćanje toga da drugi ne moraju dijeliti vaš stav o nečem. Tolerancija apsolotno ne uključuje nametanje svog stava o nekom društvenom pitanju drugima, to je upravo netolerancija. S te strane, najnetolerantnija društvena skupina zadnjih godina su promotori raznih ljudskih prava, a najglasniji u tome LGBTQitd aktivisti. “Tolerancija” nametnuta kordonima policije i sudskim tužbama nije tolerancija, po definiciji. Tolerancija je samo dobrovoljno prihvaćanje, i samo se o njoj može govoriti kad neku pojavu možemo spriječiti, a ne želimo. Ako ne možemo, onda se ne radi o toleranciji već prisili ili višoj sili.

 

Emancipirana žena je muškarac sa sisama

Cijela ideja “Festivala tolerancije” je zapravo promašena. Tamo se skupljaju istomišljenici, pa jedan drugog “toleriraju”. Tepanje istomišljenicima nije tolerancija, a svoju toleranciju zagovornici tolerancije pokazuju time što su u pravilu nespremni na dijalog. Radikalni primjer toga je britanska studentska unija koja zabranjuje članovima ulazak u bilo kakvu raspravu sa zagovornicima “ekstremističkih stavova” (protivnici istospolnog braka, recimo, zagovaraju ekstremistička stajališta, tako da s njima nema rasprave, pa tako nema niti tolerancije). Oni svoj stav pravdaju Popper-Sorosevskom kvazifilozofijom otvorenog društva koja kaže da netolerantne ne treba tolerirati, a koja kreće od pretpostavke da postoje tolerantne i netolerantne društvene skupine, što je u osnovi pogrešna premisa (svaka društvena skupina je u pravilu “tolerantna” dok ne postane dominantna, a kad stekne ideološki monopol postaje netolerantna spram svih koji ga ugrožavaju).

 

Kako stoji na weba stranicama Festivala, misija im je upozoriti na “raznolike sociološke fenomene i aktualnu društvenu problematiku: diskriminaciju manjinskih skupina, ksenofobiju, homofobiju, integraciju azilanata te odnos prema trećoj društvenoj dobi”. Što je s majkama s malom djecom? Ništa. Odnos radikalnih pravovjernih feministica prema majkama s malom djecom je zapravo najčešće jednostavno odvratan. One su “izdajice”. Jer ideal feminizma, shvaćenog na balkanoidno-krkanski način, je žena koja se ponaša kao muškarac, radi sve što radi muškarac, u konačnici i razmišlja kao muškarac. Ona je zapravo muškarac sa sisama. Ona se nema što udavati! Neće ona valjda biti robinja nekom tamo muškarcu i podizati njegovu djecu! I raditi za njega! Ona treba raditi za neku korporaciju, gdje će na glavi, umjesto muža, imati direktora (ili direktoricu), i još deset šefova koji će je mobingirati, maltretirati, i vaditi joj mast. Svojevremeno mi je tlak digla Remi, pjevačica inače odličnog benda Elemental, kojoj su strahovito zasmetali stanoviti stihovi iz nekog cajka pjesmuljka. Tada je napisala, “Mislim da je Vjekoslava Huljić hrvatskoj ženi naudila više nego svi hrvatski šovinisti zajedno. Naljepila joj je da se realizira isključivo kroz brak, majčinstvo, da dopušta da je gaze i emocionalno zlostavljaju… A sad kroz ovu sirotu Rozgu poziva muškarca da dođe po ženu “ko slavljenik po tortu”… Ma daaaaj, molim te! Nikad nisam mislila da ću reagirati na ovakav treš, ali negdje čovjek mora podvući crtu. Zbilja je vrijeme da prestane zaglupljivanje. Žene, ispljuskala bi vas. A Vjekoslavi ustavno oduzela pravo na slobodan govor”.

 

Toliko o toleranciji. Drugim riječima, emancipirana je žena Lepa Brena, koju je Mirela Priselac – Remi navela kao jedan od uzora. Koja se, inače, udala za bogataša i rodila mu nešto djece. Ali o tome ne pjeva. I ne vuče ih okolo, jer može platiti bejbi sitericu. Feministkinje zapravo često vrše pritisak na žene da se odreknu svojeg ženskog ja, svojeg ženskog identiteta. Ženama danas nije lako. S jedne strane na njih pritisak vrše roditelji koji žele unuke, s druge militantne feministice koje ih tjeraju da budu snažne i emancipirane i nadasve slobodne i neudane i onda kad bi se najradije isplakale na kakvom širokom muškom ramenu, s treće su tu frendice i društvo koje vrši pritisak na njih da izlaze, piju, seksaju se i zabavljaju do jutra, sviđalo im se to ili ne. Naravno, sve to uz pritisak da završe faks i zaposlenje koje baš ne ostavlja previše vremena za promišljanje o smislu braka i mogućnostima emancipacije. A s treće, tu su na kraju opet muž i djeca. Paradoksalno je da brojni smatraju da je djevojka poput one iz jučerašnjih novina, koja se opila na tulumu i poseksala s 25 (!) muškaraca, pa ostala trudna i ne zna čije je dijete, slobodumna i emancipirana (ja bih to ipak nazvao, prije svega, neodgovorna, necivilizirana i primitivna). No, žena koja je žderačica muškaraca i klekne pred njih 25 se ne ponižava, ona nije seksualni objekt nego “emancipirana”: ona koja se uda i ima djecu, je “seksualna robinja” i zaostala, u nekoj vizuri koja sa zdravim razumom nema veze. Je li možda ipak vrijeme da ženu počnemo cijeniti kao ženu – kao ono što ona u svojoj prirodi jest, jer nisu spolne uloge “društveno nametnute” nego su takve kakve jesu kod manje više svih sisavaca, primata, i ljudi, otkad je svijeta i vijeka, uvjetovane jednostavnom činjenicom da ženke rađaju djecu, dok mužjaci to ne rade, što im je nametnulo ulogu zaštitnika i ratnika? Trebamo li zanemariti antropološke razlike, i još važnije, zar žena ne vrijedi jednako kao muškarac i ako ostane ono što jest?

 

Toleriramo sve. Osim trudnica i male djece.

Namećući ženama svjetonazor u kom su one emancipirane i vrijedne tek ako rade sve što rade muškraci, i onako kako rade muškarci, zapravo poručujemo: žene kao takve su bezvrijedne! Ono što su žene tisućama godina radile – prije svega, podizale djecu i radile sve što je u vezi s tim, je fuj, zaostalo, takva žena ne vrijedi baš ništa! Muškarci su ono što vrijedi, ono što oni rade vrijedi, i ako hoćete, drage moje dame, biti poštovane i tolerirane, odreknite se svog ženskog “ja”, svoje intrinzične želje za potomcima, pa i za muškarcem koji će biti uz vas dok ih podižete. To je otprilike kao da homoseksualcima kažete “da, vi ste osobe vrijedne poštovanja, ali pod uvjetom da prestanete nositi svoju fensi robicu, dotjerivati se, baviti se modnim dizajnom i umjetnošću, i budete pravi muškarci, koji ne drže previše do vanjštine, dane provode pod haubom auta i podrigujući uz pivu, i gledaju sise na televiziji, a usput su i oženjeni i imaju djecu”. Ili, kao da crncima kažete, da, budite emancipirani, ali prestanite molim vas repati i nositi onu vašu smiješnu odjeću, probajte izgledati kao bijelci”. Hoću reći, time se nameće da su žene same po sebi bezvrijedna bića, osim ako u svemu imitiraju muškarce. Zato mi se jako dopala inicijativa Nikoline Nakić, koja inzistira da žene trebaju biti ravnopravne – ali ne i jednake muškarcima. One žele da ih se cijeni kao žene, bez da se moraju dokazivati na tradicionalno muškim poljima. Tradicionalne feministice su inzistirale na tome da žene mogu sve što mogu i muškarci – igrati nogomet, voziti formulu, mijenjati partnera svaki dan i ostati cool, raditi karijeru. Mogu, naravno. Zašto ne bi mogle. Ali trebaju li to sve raditi? Je li to ono što ih čini vrijednima i ravnopravnima? Vrijede li one išta same po sebi? Kao žene? Što time što će u svemu imitirati muškarce dokazuju i kome, osim što implicitno zapravo dokazuju da je ono što tradicionalno rade muškarci vrijedno poštovanja, a ono što tradicionalno rade žene je nedostojno? Feminizam 21. stoljeća mora ozbiljno sam sa sobom neke stvari raščistiti. Jer, tradicionalni feminizam zapravo ženu ponižava, poručuje je da vrijedi onoliko koliko može biti frajer. A ako se odluči za tradicionalnu ulogu žene, majke, i supruge, onda je glupa kokoš i fuj. Izdajica.

 

No što s djecom u svijetu u kom svi moraju svima tolerirati sve, ali nitko od prvosvećenika tolerancije nije u stanju tolerirati jednog malo nemirnog jednogodišnjaka? Zastrašujući su komentari ispod napisa na tportalu o tom događaju, i zastrašujuće je koliko podrške neke gluposti dobivaju. Mene je moja majka, kad ne bi imala gdje sa mnom, ponekad vodila i na ispite na fakultetu. Frendice bi me pričuvale dok bi ona otišla polagati. U Americi, normalno je da majke male djece istu vode i na posao, gdje je to moguće. Dječji vrtići postoje u svim boljim firmama, kako majke ne bi izostajale godinama s posla zbog djece i kako to ne bi štetilo njihovoj karijeri. Tamo, naime, ravnopravnost spolova shvaćaju pomalo drukčije, pa plaćenog porodiljnog praktički i nema (šest tjedana najviše). No djeca nisu smetnja, niti sramota. Normalno je da ih svuda vodite sa sobom. Današnja predsjednica je svoje dojila i u Saboru. Takve stvari su skandinaviji normalne. Djeca nikom ne smetaju, tamo ljudi u pravilu jesu tolerantni (pa i prema imigrantima iz arapskog svijeta koji im često rade o glavi, no to je druga tema – gdje su granice tolerancije, a gdje počinje glupost, iskorištavanje, i zloupotreba tuđe tolerancije). Ukratko, generalni stav lijevoliberalno tolerantne javnosti je: ako imaš dijete, sjedi kući! Ako nemaš kome ostaviti dijete, sjedi kući s njim!

 

“Majkama je mjesto u kuhinji”

Takav stav prema majkama je zapravo grozan. Da, žena treba biti emacipirana, ali ako jednom ipak rodi, e onda nema labavo. Drž se kuhinje, što imaš s malim djetetom ići po festivalima, još k tome tolerancije! Očito, Doris je tamo zalutala. Sramotno je i priopćenje Organizacijskog odbora o incidentu u kojem stoji da, kao prvo, to nije incident, već događaj (a što je incident nego događaj, u prijevodu) “koji je najbolji primjer različitosti među ljudima”, a kao drugo, da oni “smatraju da treba prihvaćati različita stajališta!” Za njih, kad vas netko tjera iz sale jer ste crnac, židov, ili majka koja ima malo dijete, je pluralizam mišljenja? Postoji li gluplji način da se teška, sirova i primitivna netolerancija podvede pod “prihvaćanje različitih stajališta”??? Ako vi ne tolerirate nekom to što je doveo dijete, to je netolerancija. To nije iskazivanje različitog stajališta, nego iskazivanje netolerancije, čak i ako vam to dijete tamo smeta. Jer ako vam dijete ne smeta, onda nema govora o toleranciji, jer tolerirati možete samo nešto što vam smeta, po samoj definiciji tolerancije! Usto, to je i nekulturno i nepristojno. Jednostavno, bezobrazno. Kad bi netko rekao “maknite s govornice ovog homića, ide mi na živce” bi li i tada Organizacijski odbor smatrao “da treba privatiti različito stajalište”? Ne. Jer nikom nije smetalo stajalište glumice, ni njeno izlaganje, tada bi to bio pluralizam, već njeno – dijete. Ja mogu polemizirati sa stajalištima raznih društvenih grupa koje ne podržavam, ali nikad neću reći da mi smetaju oni kao takvi. A ovdje je smetalo – dijete kao takvo. Ona ne može ne biti majka, kao što crnac ne može ne biti crnac. Zato se tu radi o netoleranciji.

 

No, komentari su u smjeru: “zašto nije ostavila dijete doma”, “to nije normalno”, “ona želi biti u centru pažnje”. Kao da je to sramota, ponositi se svojim djetetom i voditi ga sa sobom? Pa sad i jest u centru pažnje. A svima je promaklo da je žena došla na festival iz Zadra, i da jednostavno nema kome u Zagrebu ostaviti dijete. A i zašto bi? Valjda dijete ima pravo biti s majkom. Ako nekom smeta dijete, ako to nije u stanju tolerirati, ne mora doći na festival tolerancije. Jedan od komentara koji su pokupili dosta pluseva glasi: “Žena ima pravo. Dijete je ometalo govor Doris. Ja ne bi povela dijete a ako ga ne bi imala kome ostaviti na čuvanje, odbila bi poziv organizatora na sudjelovanje da dijete ne izlažem nečemu što ne razumije i šarolikoj širokoj publici. Skroz je glupo da dječaćić sjedi na krilu i prisustvuje nečemu što uopće ne razumije. Trebala je lijepo ostati doma uz dijete, valjda je ono bitnije od govora na nekoj tribini. Vjerojatno ga naslikava i po Facebooku. E ali zato ja nisam Doris – dobro plaćena fensi posvaduša.”

 

Treba li ukazivati koliko su takvi komentari primitivni i bezobrazni, usto šovinistički spram majki, u stilu onog “ženo tebi je mjesto u kuhinji”? Da jedno dijeto nekome tako smeta i izaziva ovakove neljudske komentare – je posve suludo! A našli su se i drugi pametnjakovići: “Zanimljivo, evo se B.A.B.E. digle u obranu strašno povrijeđene zvijezde sapunica. Dogodila se strašna stvar, naime, gospođa je upozorila da jednogodišnjem djetetu nije mjesto na pozornici i ispred kamera. Interesantno je da se gospođa Sarnavka nije zapitala isto pitanje, nego se usredotočila na duševne boli dotične sapunica-intelektualke, kojoj je, eto, uništen plan da izloži svoje dijete kamerama i auditoriju zarad par stotina lajkova na Facebooku i eventualne naslovnice nekoga tabloida”. Da, žena koja snima sapunice je glupača, jer sapunice gledaju – žene. A na festival tolerancije valjda smiju doći samo žene koje nemaju djecu, koje ih ne pokazuju na Facebooku – jer što žene imaju biti ponosne na svoju djecu, treba se hvaliti na faceu samo time na kakvim smo fensi mjestima bili – i one koje gledaju samo filmove francuskog novog vala, kakvi sapunice, to je za glupe – žene.

 

Izvor: dnevno.hr 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version