Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Komentari i kolumne

Zašto Hrvati preziru turizam, a u proizvodnji vide spasenje?

turist

 

Što više promatram svoje sunarodnjake Hrvate, to ih manje razumijem. Ono što me u posljednje vrijeme posebno zapanjuje su njihov prezir prema turizmu s jedne te neshvatljiva opsesija industrijom i proizvodnjom s druge.


Prošećite bilo kojim hrvatskim gradom na moru i pitajte mještane što misle o turistima. Neki će samo nijemo škrgutati zubima, neki otvoreno negodovati, neki čak iskazati i otvoren animozitet. Ah, ti vražji turisti, samo buče pa nonice ne mogu u miru spavati. Zagađuju, stvaraju grozne gužve na plažama pa se mi ne možemo u miru kupati, i stalno nešto zapitkuju, zahtijevaju, grozni su. Nerijetko ćete čuti i rečenicu poput: 'Da nam bar nikad nisu došli.' Zanimljivo, mnogi na turiste gledaju isključivo kao na smetnju koja im remeti komoditet, a nikada nitko ne razmišlja o tome da ti isti turisti ostavljaju nekakav novac našim ugostiteljskim djelatnicima, našim prodavaonicama, turističkim agencijama, nacionalni parkovima. Naravno, čuvena rečenica koja na to slijedi jest: 'Ali koje koristi ja od toga imam?', što samo dokazuje tužnu uskogrudnost onih koji je izgovaraju. Ako, na primjer, turistički vodič koji vodi turiste na jednodnevne izlete zaradi novac od tih istih turista, tada će on biti u mogućnosti tim novcem platiti večeru u restoranu lokalnog vlasnika restorana. U slučaju da se skupi više takvih, vlasnik lokalnog restorana poslovat će bolje od čega će koristi imati i lokalni ponuđač namirnica na tržnici od kojeg kupuje. Posljedično će biti bolje i njihovim obiteljima pa i široj zajednici. Umjesto što jalno gledamo na tuđi uspjeh i kukamo jer mi u njemu nemamo izravnu korist trebali bi se potruditi stvari sagledati u širem kontekstu. Kao što obitelj ne može biti sretna ako je iznutra razara destruktivan član tako ni zajednica ne može prosperirati bez uspješnih pojedinaca. Štoviše, upravo je oni vuku naprijed i daju šansu nama ostalima za uspjeh. Poslovi stvaraju poslove, novac generira novac, a uspjeh rađa novi uspjeh. Sve to treba imati na umu kada je u pitanju turizam.


Ako nekome i ne smetaju sami turisti, u nas je i dalje uvelike prisutan preziran stav prema turizmu. 'Što će nam to, pa nećemo drugima biti sluge'. Naravno, raditi kao konobar ili recepcionar je užasno ponižavajuće – ne znam samo zašto nam onda od malena pile da je svako legalno zanimanje časno – ali zato je nadasve inspirativno i časno raditi u tvorničkoj hali, na traci. Barem bi čovjek mogao izvući takav zaključak kad pogleda koliko u lijepoj našoj ima onih koji se groze ideje da Hrvati žive od turizma, ali zato češće zagovaraju proizvodnju nego Isus Krist milost i oprost. Rečenica 'mi trebamo proizvodnju' postala je nešto poput kolektivne hrvatske mantre koja se sada bubeta napamet i ponavlja bez previše razmišljanja.


Da se razumijemo, ja stvarno nemam apsolutno ništa protiv toga da se u Hrvatskoj proizvodi. Ali voljela bih da mi svi oni koji slijede gore spomenutu mantru o proizvodnji koja će nam donijeti ultimativno spasenje te od Hrvatske stvoriti El Dorado kažu: što bi mi točno trebali proizvoditi? Meni je osobno sasvim svejedno hoće li to biti automobili, šrafcigeri, kondomi, kacige za bauštelu ili nešto peto. Ono što me zanima je jednostavno pitanje: što točno možemo ponuditi svijetu i u tome biti konkurentni? Dakle, iznad tradicionalno industrijsko-tehničkih nacija kao što su, recimo, Njemačka i Južna Koreja. Ovime nipošto ne želim širiti defetizam. Jednostavno smatram da ne možemo ozbiljno razgovarati o bilo kakvoj proizvodnji u Hrvatskoj ako nemamo točno definiran strateški plan koji uključuje ne samo ideju o tome što proizvoditi i kako već i jasnu viziju kojom je definirano kome će se to prodati i kako će se na tome zaraditi. Do sada, na žalost, još nisam srela jednu jedinu osobu u ovoj državi koja je takvu viziju ponudila. Sve što se nudi su mantre i kule u zraku. Takav pristup teško se može nazvati ozbiljnim i stoga neuspjeh ne treba čuditi.


Što nas dovodi natrag u područje turizma. Pristup koji se skoro pa svodi na lupanje u tam-tam bubnjeve i prizivanje sunca kako bi se spriječilo kišu, kao i očajavanje zbog tzv. srpanjske rupe, krajnje je neozbiljan. Da, naravno da dobre vremenske prilike idu u prilog zemlji koja se bavi turizmom, ali oslanjati sve svoje nade u uspješnost turističke sezone na vremensku prognozu je smisleno otprilike kako i voziti jednosmjernom cestom u suprotnom smjeru i nadati se da baš tada nitko neće proći. Možda i preživimo ako imamo sreće ali što kad nas ona napusti? Ja doista smatram da je hrvatska obala prelijepa i jako volim naše sunce i more ali oni nipošto ne mogu biti dovoljni za stvaranje istinski ozbiljnog posla u turizmu. Potrebno je razvijanje ozbiljnog strateškog plana turizma koji će uključiti detaljno osmišljavanje sadržaja koji se mogu ponuditi zainteresiranima,a koje će biti moguće upražnjavati i onda kada nam se oblaci nisu smilovali.


Jednako tako, nužno je početi promišljati o turističkoj djelatnosti ne kao o nekakvoj usputnoj zaradi sa strane koja se skupi u dva mjeseca već kao o cjelogodišnjem izvoru prihoda. Ako ćemo svoj turizam svoditi na gužvanje na plažama onda doista i ne možemo govoriti o više od dva do maksimalno tri mjeseca prihoda. No ako ćemo ga proširiti, primjerice, na gorski turizam, seoski ili lovni, tada već možemo svoje planove ambiciozno širiti i na ostatak godine. Netko će reći: 'Ali mi nismo London ili Pariz'. Točno, nismo. Tim bolje. Što nedostaje zimskoj idili Gorskog kotara, proljeću na Kordunu ili Lici ili jeseni prepunoj prelijepih mirisa i boja u jednoj Slavoniji? Zar je Zagreb moguće posjetiti samo ljeti? Zašto, osim na moru, ne bi mogli uživati u šarmantnom Špancirfestu jednog Varaždina ili u odlično organiziranom renesansnom festivalu u Koprivnici? Toliko je toga što Hrvatska može ponuditi, kako domaćoj tako i inozemnoj turističkoj klijenteli, a prvi nužan korak jest stjecanje samopouzdanja i vjere u vlastiti potencijal. Da, nismo London ili Pariz ali jesmo Hrvatska. I možemo ponuditi mnogo, samo trebamo vjerovati u sebe i osloboditi se kompleksaškog mentaliteta zahvaljujući kojem vjerujemo da se ponižavamo dok smo nekome 'sluge'.


Baviti se turizmom, dakle, nije nikakva sramota ali tom poslu onda – ako od njega očekujemo ozbiljnu zaradu – treba jednako tako ozbiljno pristupiti, a ne uspjeh prepuštati vremenskim (ne) prilikama i pukoj slučajnosti. Isto vrijedi i za eventualne pokušaje u industriji (mada sam osobno prema njima vrlo skeptična). Ponavljanje priče kako je 'turizam neozbiljan, a proizvodnja ozbiljna' me podsjeća na priče iskompleksiranih roditelja čije dijete želi studirati nešto poput glume ili slikarstva, a onda mu oni kažu: 'Pa zar ne želiš raditi pravi posao?' pritom potpuno zanemarujući ne samo želje već i stvarne kompetencije svog djeteta. Baviti se glumom može biti jednako ozbiljno kao i dizajnirati automobile ili projektirati bespilotske letjelice – ako se tom poslu ozbiljno pristupi, strateški, planski, promišljeno, bez prepuštanja ičega slučaju. Roditelj uspješnog glumca predanog svom pozivu treba biti jednako ponosan kao i otac inženjera koji radi u tvornici automobila, ako jedan i drugi taj posao obavljaju savjesno i profesionalno. Jednako tako, novac koji dolazi iz turizma nije ništa prljaviji u odnosu na novac koji bi eventualno došao iz proizvodnje i na uspjeh u turizmu treba biti jednako ponosan kako što bi bili ponosni i na uspjeh koji bi, da možemo, postigli plasiranjem nekog opipljivog proizvoda na tržište.


Stvari su zapravo vrlo jednostavne. Mi bi proizvodili ali nemamo pojma što. Ako nam nešto i padne na um, to već proizvode ljudi poput Nijemca i Južnokoreanaca koji imaju puno veće domaće tržište (koje je nužno za inicijalni plasman proizvoda) te, što je još važnije, međunarodni ugled. Proizvod na kojem piše 'Made in Germany' kupit će svi, naprosto zato jer je iz Njemačke. Tko će kupiti proizvod na kojem piše 'Made in Croatia?' Da ne pričamo o tome da Nijemci i Južnokoreanci imaju više visokoškolovanih inženjera nego mi zaposlenih. S druge strane, za turizam - kao i, recimo, za poljoprivredu (zdrava hrana, na primjer) i ugostiteljstvo u širem smislu – imamo potencijala. Ali nama to nije dovoljno dobro. Mi se toga sramimo. Mi ne želimo biti Hrvati. Mi želimo biti Nijemci. A onog koji je ikada pokušao biti drugo od onoga što stvarno jest snašao je samo neuspjeh.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version