Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Komentari i kolumne

21 godina neovisnosti, ili zašto Hrvati ne vole sebe

jelacicplac

Prošli tjedan obilježili smo godišnjicu neovisnosti Hrvatske koje se, da nije bila neradni dan, ne bismo ni sjetili. Lako je izvesti Hrvata iz Jugoslavije, teško je izvesti Jugoslaviju iz Hrvata, moglo bi se reći. 21 godinu nakon izlaska iz nesvrstane nam Jugoslavije i na pragu ulaska u EU, hrvatsko društvo karakterizira više nego ikad otkad ja pamtim duh palanke i socijalna patetika. Jamranje i kuknjava kako smo opljačkani od stranaca, HDZ-a, Hercegovaca i tko zna kakvih "s one strane brda" su postali takoreći preduvjet socijalizacije.

 

Normalan, pozitivan stav o svojoj zemlji će vas automatski diskvalificirati kao primitivca, naricanje je obavezno ako želite biti prihvaćeni u određenim društvenim krugovima. Hrvatsku je u neformalnim razgovorima tada gotovo nužno opisati kao besperspektivnu, primitivnu, zaostalu, nacionalističku i uskogrudnu ako ne želite da vas same proglase takvim. Pisma u kojima razni anonimusi pišu "odlazim iz ovog smeća od države, nikad se neću vratiti" dobivaju velik publicitet i duhovna su hrana dijelu stanovništva koji baulja između kolektivnog samoprijezira i kompleksa inferiornosti. Najveći neuspjeh Hrvatske u ovih 21 godinu je taj što je velik dio njenih građana jednostavno odbija prihvatiti. 

 

Zašto Hrvatska kod mnogih izaziva toliko negativnih emocija, odakle takva "kroatofobija" kod ne malog broja Hrvata, tako loša slika koju njegujemo o vlastitoj neovisnosti pa time onda i o sebi? Stvar je naoko tim čudnija što Hrvatska nije neka afrička zabit kojom su vladali  ljudi koji su donijeli civilizaciju i pismenost među nomade pa da potone u kaos po odlasku kolonijalnih gospodara, već, naprotiv, rijedak primjer zemlje koja je bila u svemu  mnogo naprednija od one koja ju je 1918. kolonizirala. Za Hrvatsku je i prva Jugoslavija, a naročito ona druga socijalistička, bila velik korak u natrag od civlizacijskih standarda dosegnutih u Austro-Ugarskoj. Unatoč tome, i činjenici da nam je ta i takva Jugoslavija zapravo cijelo vrijeme pokušavala doći glave i na kraju skoro i uspjela, dio javnosti i medija koji nije naklonjen hrvatskoj je uspješno državi koja je zadnje desetljeće svog postojanja provela u agonizirajućoj krizi i potom se raspala u eksploziji nasilja stvorio image uspješne i ugledne države.

 

Image rijetko kad odgovara stvarnim činjenicama, a gotovo nemoguće ga je promijeniti tako da inzisitranje na konkretnim brojkama i pokazateljima i nema mnogo smisla. Hrvatska je propagandni rat izgubila, nakon što je dobila onaj stvarni. Istine radi, pokušajmo ipak razlučiti činjenice od mitova i legendi, koliko god takav napor bio uzaludan, jer tako stvarni motivi nezadovoljnika postaju mnogo jasniji.

 

Budimo realni: niti je Jugoslavija bila uspješna država kojoj su se divili i poštivali je, niti je Hrvatska izbliza tako neuspješna kako je se često predstavlja i kako je mnogi Hrvati vide. Propaganda u medijima je najočitija kroz prezenaciju Tita i Tuđmana, naročito u izdanjima EPH.  Tito nije bio skroman, demokratičan i širokogrudan, u narodu omiljen vladar, kakvim ga se danas u Jutarnjem listu predstavlja, niti svetac zaštitnik od fašizma koji bi se valjda još ovdje zadržao da njega nije bilo, već običan komunistički diktator koji je sam sebe proglasio doživotnim predsjednikom, čijom zaslugom nismo bili dio zapadnog, demokratskog svijeta već represivnog i ekonomski neuspješnog socijalističkog bloka, primitivac koji je izgradio u svijetu neviđen kult ličnosti i kojem se nosila Titova štafeta kao dio rituala ultimativnog kolektivnog pokoravanja tom poganskom polubogu, te čovjek na čiji je bezobzirno luksuzni životni stil, koji je uključivao privatna otočja sa safari parkom, desetke dvoraca, Rollseva, Mercedesa i jahti i tisuće ljudi koji su o svemu brinuli, odlazio dobar dio BDP-a države. Tuđman je možda imao određene demokratske deficite, no za razliku od Tita nije bio diktator, niti masovni ubojica, već demokratski izabran predsjednik. Njegova je borba bila borba za nezavisnost i slobodu, dok se Tito u osnovi borio za uvođenje komunističke diktature, na strani Staljina. Prikazivati Tita u povijesnom kontekstu isključivo kroz prizmu "antifašizma" i pridavati mu zastluge za Hrvatsku neovisnost, a Tuđmana kao izdajicu je običan obavještajni spin. Ako nas je njegova vojska oslobodila 1945., od koga smo se oslobađali 1991.? Od te iste vojske!

 

stafeta"Tito je gradio bolnice, ceste, pruge, školovanje i liječenje je bilo besplatno", kaže mantra. Za Titova života u Zagrebu i Rijeci, međutim, nije izgrađena niti jedna nova bolnica iako se stanovništvo uvišestručilo. Istina, Zagrepčani su "dobrovoljno" platili dva tzv. samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu, no ona nikad nije sagrađena. Uzet je i samodoprinos za auto cestu do Splita, no ona je proglašena nacionalističkom i također nikad nije sagrađena. Korupcija, kaže mantra, počinje s devedesetom. Ali, u Jugoslaviji se bez plave koverte ni na općinu ni doktoru nije išlo. Kad smo kod doktora, na pregled se često čekalo mjesecima, a na operaciju godinama ako niste imali vezu ili dali mito, ali bilo je besplatno. Zagreb je imao jedan jedini aparat za dijalizu koji je češće bio pokvaren nego što je radio, dijabetičari su umirali, ali bilo je besplatno.

 

Auto put je sagrađen do Karlovca, oko 45 kilometara za 45 godina. Ostale ceste su bile od Napoleona i Marije Terezije, pune rupa i loše održavane, a pruga smo 1990. imali manje nego 1940. Nedavno smo mogli pročitati da je Jugoslavija imala jedan od najnaprednijih sustava navodnjavanja na planeti, ali ga je valjda Tuđman ukrao pa ga sad više nema. Mogli smo putovati svijetom, svugdje smo dočekivani crvenim tepihom, nije nam trebala viza. OK, skoro svugdje- niste mogli u Ameriku i velik dio EU bez viza, pretresa i ponižavajućih upitnika samo za građane trećeg svijeta, ali ste bez vize mogli u prijateljsku i nesvrstanu Libijsku Džamahiriju. To što su susjedi u Švicarskoj jednom pitali domaćine nekih članova moje obitelji treba li skupiti humanitarnu pomoć i staru odjeću kad su čuli da imaju goste iz Jugoslavije, i što su me često vani pitali o životu iza željezne zavjese, je eto njihova neupućenost. 

 

Tvornice su bile naše, sve je bilo naše, kaže mantra. Jesu, i služile su kao dnevni boravak za radnike koji su mjesecima čekali minimalac i repromaterijal, kako bi proizveli nešto što će završiti na skladištu ili, u najboljem slučaju, biti uvaljeno nesvrstanima za fiktivne klirinške dolare. Proizvodile su uglavnom zagađenje i gubitke, i gutale nepovratno stotine milijuna zarađenih na turizmu i doznakama gastarbajtera, ali bile su "naše" što god to značilo. Proizvodile su glinicu u Obrovcu, u kom nije bilo ni sirovine ni luke ni pruge, uz gubitak koji nije prelazio planiranih stotinjak milijuna dolara godišnje, i koks u najljepšem zaljevu jadrana. Često se čulo "ne mogu oni mene tako slabo platiti kako ja mogu slabo raditi". Mi smo se pravili da radimo, oni su se pravili da nas plaćaju. 

 

Istina, nije da je većina baš gladovala, s radom u fušu i malo cimerfraja bi se čovjek i pokrio, švercom iz Trsta još i bolje. "Srednja klasa" je sedamdesetih živjela sasvim podnošljivo od sive ekonomije, kao Del Boy, i u socijalnim stanovima poput njegovog. Za neke su takvi stanovi, kakvi su se vani besplatno dijelili socijalnim sučajevima, i danas pojam srednje klase koja je navodno uništena. "Druže Tito ti si krao al si i nama dao (krasti)" kaže grafit - i tu već imate jako uporište za tvrdnju da se "u Jugoslaviji bolje živjelo".

 

 

 

Substandardni rad, marende od dva sata i masovna bolovanja u vrijeme poljskih radova, šalterski službenici koji su vječno na pauzi, kraduckanje iz firmi u rasponu od vreća cementa do vreća dolara, ovisno o položaju. Sustav u kom smo se naučili "snalaziti" na ovaj ili onaj način - najčešće na onaj.  Tko se znao "snalaziti", onako bizantinsko - balkanski, i nije mu bilo tako loše. Tko je htio sve riješiti regularnim načinom, kroz posve disfunkcionalne i krajnje korumpirane institucije sistema, brzo bi propao. Privatnici, vlasnici kafića i perači love, šverceri deviza, nakupci, drugovi iz komiteta, kradljivi socijalistički direktori, gastarbajteri koji su s lovom zarađenom u Njemačkoj na baušteli ovdje bili milijunaši, i rentijeri soba na Jadranu - to su kategorije stanovništva kojima je u socijalizmu-antifašizmu uglavnom bilo dobro. Socijalizam je štitio radnika? Ne, njega je poslao u München po dojčmarke. Socijalizam je, ako ćemo iskreno, štitio neradnika. 

 

A onda je sve rasprodano, uništeno, kaže mantra. Nije propalo zato jer je socijalizam propao, i s njime cijeli istočni blok, niti jer nije bilo više nigdje tržišta za socijalističke proizvode, nije propalo zbog krađe i korupcije, nego zbog mrskog kapitalizma, nacionalista i Tuđmana. Bonovi za benzin i redovi su brzo zaboravljeni, zaboravljeno je i švercanje lažnih traperica s buvljaka u Trstu i odlasci autobusom po prašak za veš u Graz, redukcije struje i nestašice kave, hiperinflacija i vječne stabilizacije i normalizacije nakon kojih je sve samo bilo još manje normalno. Zaboravljeno je da se najčešće bez veza nije moglo dobiti ni vodoinstalatera preko SIZ-a. 

 

 

 Eklatantan primjer manipulacije se može naći u članku Novog lista, u kojem nam autor objašnjava kako je Hrvatskoj u Jugoslaviji i socijalizmu bilo bolje.  "Od 1974. do 1979. Hrvatska je ostvarivala viši udjel investicija u BDP-u od Japana, koji je tada bio u svom velikom zamahu, i to bez rasprodaje vlastite imovine i pretjeranog zaduživanja u inozemstvu" poanta je autora tog teksta.

 

Istine radi, dodajmo nekoliko podataka iz knjige "moderna hrvatska povijest" D. Bilandžića:

 

"Javnost je bila gotovo šokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. godine dostigao 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je inflacija 1981. skočila na oko 45%. S tržišta je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima - nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.

 

U duhu poratne socijalističke tradicije reakcija na krizu bila je panična: u nekim općinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, šećer, deterdžente itd., zabranjena daljnja gradnja vikendica, počela je kampanja protiv privatnoga vlasništva.

 

(...)

 

Nakon sto su republike dobile prava podizanja medjunarodnih zajmova, sredinom 1970-ih krenuo je najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. (...) utrošeno je oko 45 milijardi USD.

 

Taj golemi novac dijelom je utrošen u investicije; "Jugoslavija je bila najveće gradilište u Europi", hvalili su se vlastodršci, a dijelom i u standard, koji se bio približio onome na Zapadu. Jugoslavija je tako postala "Potemkinova" zemlja, koja je živjela znatno iznad svojih mogućnosti.

 

(...)

 

Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaški mentalitet, sve je to vodilo u golema zaduzenja. Akteri te operacije zaduživanja upali su u klopku dramaticnih promjena na svjetskom tržisšu kapitala.


cijena se kapitala povećala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita.


Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povećavao za vise nego dvostruko.

 

Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna;


pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.

 

Svatko je težio uvozu sredstava akumulacije nadajući se da ce ih vratiti netko drugi. (...) Zakoni su osigurali da ne samo banke nego i svi osnivači banaka, dakle i privredne organizacije i društveno-političke zajednice (dakle država), solidarno i neograničeno jamče kreditorima za sve obveze, a nije riješeno tko ce vraćati dugove. (...)

 

Ekonomska kriza je otkrila svu bijedu i poraz sustava i politike razvitka gospodarstva. Indikator vrlo niske izvozne snage privede jest podatak da je krajem 1970-ih, tocnije 1978, izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 USD, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

 

Umjesto očekivanoga gospodarskog buma, najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije završio je ekonomskom krizom.

(...)

Inflacija u Jugoslaviji rasla je ovim tempom: 1980. - 30%, 1981. - 46%, 1984. - 53%.

 

Standard je pao (1979-1984) 34%, a mirovine čak 40%, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i početkom 1985.

 

Mogli bismo o razlici između percepcije i stvarnosti govoriti do sutra. Jugoslavija ne samo da nije bila uređena i uspješna kako je danas mnogi vide, ona je od 46 godina svog postojanja imala tek desetak donekle uspješnih godina - od kraja šezdesetih, kad je Tito na zahtjev Amerike otvorio granice u zamjenu za kredite, do kraja sedamdesetih i njegove smrti, kad devalvacija dinara za 30% i dužnička kriza (o tome više u okviru) označavaju uvod u bankrot države koji je proglašen 1983. Bankrot? O, da. Jugoslavija svoj dug nije mogla servisirati, za razliku od današnje Hrvatske. Bankrot je bio popraćen nestašicama svega uvoznog, redukcijama struje, bonovima za benzin i potpunim kolapsom ekonomije.  

 

S druge strane, brojke nije teško provjeriti: današnja Hrvatska odmiče daleko Jugoslaviji u svemu, pa i državama nastalim iz nje, s izuzetkom Slovenije. 

 

 Prenapuhana priča o zaduženosti (lider press)

 

Naravno, sve bivše socijalističke države zabilježile ogroman pad 1990. / 1991. godine, i to se danas često koristi kao argument kako je socijalizam bio bolji i kako još nismo dosegli "onu razinu standarda". U Hrvatskoj je dodatni pad uzrokovao rat. Brojke su, međutim, neumoljive. BDP je u Hrvatskoj fluktuirao od prijeratnih 5,180 dolara, preko minimalnih 2.300 dolara ratne 199.2, do visokih 15.767 dolara pretkrizne 2008.

 

Kad gledate paritet kupovne moći (GDP/PPP), koji daje puno realniju sliku standarda od samog BDP-a, on je 1990. iznosio  8.968 dolara, 1991. pao na 7.755 dolara, da bi danas narastao na 19.543 dolara.  Koju god metodu računanja uzeli Hrvati danas zarađuju osjetno više nego prije osamostaljenja, i usto su osjetno odmakli ostatku bivše Jugoslavije. Srbija i Bosna su se zadnjih dvadeset godina razvijale kudikamo sporije nego Hrvatska, tako da danas Srbija nema niti polovicu hrvatske kupovne moći i niti trećinu slovenske, dok je prije rata zaostajala za Hrvatskom oko 30 a Slovenijom oko 50%. Uz sve to, Svjetska banka Hrvatsku rangira među razvijene zemlje, poznate još i kao "prvi svijet", dok je Titova Jugoslavija bila čvrsto ukotvljena u tzv "treći svijet" zajedno s njegovim nesvrstanim prijateljima diktatorima i ljudožderima, nato jugoslavijakoji su dobrim dijelom, od Ceaussescua do Saddama i Gadaffija, završili linčovani od svog "voljenog" naroda.

 

U Hrvatskoj je u posljednjih 18 godina bruto financijska imovina građana porasla 6,2 puta ili s 47 milijardi kuna potkraj 1993. na 291 milijardu do kolovoza 2011. Od toga je ukupna štednja građana u bankama povećana za nevjerojatna 33 puta, s početnih 4,8 milijardi na 161,3 milijarde kuna, koliko je iznosila u kolovozu lani, prema analizi Zagrebačke banke »Financijska imovina građana 1993.-2011.«

 

Ako se ti podaci usporede s onima u ostalim tranzicijskim zemljama, građani Hrvatske raspolažu znatno većim iznosima bankovnih depozita po stanovniku. Veće bankovne depozite per capita imaju samo Česi, navodi se u analizi. 

 

Nije tu samo štednja. Po anketi koju je Državni zavod za statistiku proveo još 2006. 86% građana Hrvatske živi u nekretnini koju ima u vlasništvu. S druge strane, Njemačka, Austrija, Nizozemska, Danska, Francuska, pa i Poljska imaju postotke vlasništva od 46 do 58 posto. Po broju kvadrata u vlasništvu, Hrvati su u svjetskom vrhu. Ujedno, kreditna zaduženost stanovnika Hrvatske je, unatoč kuknjavi kako smo prodali i gaće na štapu, dvostruko manja u odnosu na godišnja primanja od one u Njemačkoj (45% u Hrvatskoj spram 88% u Njemačkoj).

 

Iznos bankovnih depozita

Svi ti podaci jasno i nedvosmisleno demantiraju  da smo devedesete smo imali sve i bilo kao Amerika, a danas smo jadni i gladni, da nam je Franjo ukrao stanove, aute, deviznu štednju... Uostalom, prema zadnjem popisu stanovništva, samo u zadnjih 10 godina broj stanova u Zagrebu povećao se za nevjerojatnih 73.000 i sad ih ima 387.000! Zagreb takav građevni bum nije doživio nikad. 

 

No, ako netko i prizna da se danas ipak voze bolji auti i pije bolji viski onda se mantra kako je to sve na dug i kako je "Jugoslavija bila dužna "samo" 20 milijardi dolara, a mi danas 46 milijardi eura. To je spin. Kao prvo, 20 milijardi dolara je sredinom osamdesetih vrijedilo preko šezdeset milijardi tadašnjih maraka, a sad još dodajte inflaciju za 30 godina i dobit ćete iznos koji je mnogo veći od današnjeg duga RH. Jugoslaviji se zbog porasta kamata i tečaja dolara prema marki desilo isto što i današnjim nositeljima kredita s valutnom klauzulom u švicarcima: zarađivala je devize u markama i sve manje, a plaćala u sve gdp stvarniskupljim dolarima sve veće kamate. To nimalo ne smeta Novom Listu da objavi, u hagiografskom pamfletu o jugoekonomiji spomenutom u okviru, da su Jugoslaviji svi računi bili blokirani "zbog jednog zabunom neplaćenog tankera nafte": tipično je to jugoslavensko nacionalističko spinanje po kom je Jugoslavija bila uspješna ali je propala zbog neke urote belosvetskih moćnika koji su joj zavidjeli na nenadjebivim ekonomskim uspjesima i vidjeli u tom patetičnom izgovoru za državu potencijalnu konkurenciju svom statusu velesila. Ne biste vjerovali koliko ljudi vjeruje u to: ne zato jer su baš takvi retardi, nego jer se ne mogu suočiti sa stvarnošću. Tko želi vidjeti kako je stvarno izgledao život u bivšoj državi, neka samo pogleda bilo koji od starih TV dnevnika na Youtubeu. Ili, još bolje, neka pogleda neki od skečeva "Nadrealista". Ta vrhunska montipajtonovska satira je možda najbolji humoristični komentar ne samo jugoslavenske ekonomske bijede, već i sveprisutne gluposti i primitivizma te tragikomičnog represivnog aparata.

 

 

S druge strane, stvari se u Hrvatskoj obavezno prikazuju kudikamo crnjima nego što jesu. Jamra se kako "smo zadužil i našu djecu i unuke" i često se čuje kako se svaki Hrvat rađa s dugom od 9000 eura. Dvije stvari su tu prešućene. Prvo, istina je da se statistički  Hrvat rađa s dugom od 9000 eura - ali i s imovinom vrijednom oko 50.000 eura u nekretninama, pokretninama i gotovini, dakle s tridesetak kvadrata stana u vlasništvu, pet tisuća eura na štednji i trećinom auta. Usto,  rađa se u zemlji koja ima vrhunske auto ceste i infrastrukturu. Drugo, inozemni državni dug Hrvatske je osam milijardi eura, kako smo nekidan mogli uostalom i čuti na TV, a ne 46: to je bruto vanjski dug koji uključuje i "dug" banaka svojim inozemnim vlasnicima, dakle i privatne dugove, i s njim država nema ništa. O tom smo već pisali, ali taj se podatak, jasno, nije mogao probiti u javnost dok je HDZ bio na vlasti jer bi svi to ocijenili propagandnom laži.

 

I kod drugih stvari je slično. Postotak visokoobrazovanih u Jugoslaviji se, unatoč proklamiranom "besplatnom obrazovanju", motao oko skromnih 4% (točnu statistiku Jugoslavija je skrivala). U Hrvatskoj se danas procjenjuje na oko 18%, dok u Srbiji i dalje ne prelazi katastrofalnih 6,5%. Prosječan je automobil početkom rata bio star 18 godina, i najčešće Stojadin, čitam danas u Auto klubu. Ta je brojka pred krizu pala na ispod deset godina, a prodavalo se gotovo 100.000 automobila godišnje po prosječnoj cijeni za novi automobil od - udahnite - 18.000 eura!  

 

Umatoč neumoljivosti brojki, izgradnja hrvatskog nacionalnog identiteta je zapela u slijepoj ulici. Istovremeno, u Istri je sličan projekt izgradnje istarskog identiteta mnogo bolje uspio i "istrjianstvo" je uspjelo stvoriti sebi pozitivan imidž, za razliku od hrvatstva, te je dobro prihvaćeno od istarskog stanovništva unatoč činjenici da su Jakovčić i IDS samo istarska varijanta Tuđmana i HDZ-a u rukavicama. No, oni su svoj regionalni nacionalizam - regionalizam uspjeli predstaviti kao pozitivan i poželjan, a galamom "oni iz Zagreba kradu pa vas mi od njih štitimo" pokrili kriminalan Jakovčićev model privatizacije državnog zemljišta u Istri.

 

Zašto je tome tako? Kako je moguće da jedna država koja je lutala od surove represije pedesetih do rasula i anarhije osamdesetih, koju je  obilježio iznimno primitivan kult ličnosti i nakaradni diktator sklon luksuzu i kiču, postane u krugovima intelektualaca nešto poželjno i cool? Zemlja s takvim deficitom demokracije i ljudskih prava, uspješna jedino u propagandi i širenju nacionalističkih mitova o sebi samoj, bi po logici stvari trebala biti prezrena od svakog s trocifrenim ajkjuom i više od pet minuta škole.

 

Za početak, valja reći da je taj fenomen u politici, da bivša država ili vladar s vremenom poprimaju sve pozitivniji imdž u masama, primijećen i opisan u literaturi već davno. Objašnjenje je jednostavno: ljudski mozak jednostavno tako funkcionira, potiskuje loša sjećanja i u prvi plan gura lijepa. Usto, bili smo mlađi, i to je jedan od snažnih generatora nostalgije. Svatko se rado sjeća mladosti.   

 

Nadalje, rušenja diktatura uvijek su popraćena egzistencijalnom nesigurnošću i strahovima, nesnalaženjem velikog dijela stanovništva i snažnom težnjom za povratkom u sigurnost diktature. To je također fenomen poznat već stoljećima, a može ga se ilustrirati životinjom koja je rođena u kavezu: jednom puštena na slobodu, gdje mora sama loviti i brinuti o sebi ona će uvijek težiti povratku u svoj kavez u kom uživa sigurnost i dva-tri bilo kakva obroka dnevno, makar i uz cijenu povremenih batina od čuvara. Jednostavno, na drugo nije navikla i ne može se adaptirati. Samo ljudi stasali u slobodnom društvu mogu se u njemu dobro osjećati. Prednost je totalitarnih sustava da ne morate razbijati glavu ni oko čega: ima tko je tu da misli o svemu, i da brine o vama, i što je diktatura bila sveobuhvatnija ljudima će više nedostajati. Nemojte misliti da ljudi u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj i Mađarskoj žale za komunizmom jer im je onda bilo bolje. Da vidite kako će tek za njim žaliti u sjevernoj Koreji i na Kubi, gdje doslovce gladuju. 

 

Nadalje, neprihvaćanje Hrvatske i žal za bivšom je povezano i s time što je ovdje tranzicija stvarno bila popraćena mnogim nepotrebnim glupostima, posvemašnjim krkanlukom i nedostatkom takta i osjećaja za demokraciju i diplomaciju novih garnitura, te raširenom korupcijom, što je neprijateljskim službama u ratu otvorilo velik propagandni prostor. Tuđman je propustio radikalno suzbiti korupciju - a takva prilika se neće ponoviti stoljećima kakvu je on imao. Usto, jednostavno nije znao biti simpatičan i taktičan, nije bio rođeni političar poput Josipovića. Bio je čovjek koji je često nepotrebno ulazio u otvreni sukob, tamo gdje bi se tko drugi poslužio spletkom i obavještajnom službom.  Ipak, preko deset godina nakon njegove smrti, može se reći da kritike na račun njegove nedemokratičnosti najčešće nisu bile dobronamjerne. Animozitet je tu ipak više rezultat onog što je on predstavljao - Hrvatsku naspram Jugoslavije - nego onog što je on bio. 

 

No, nešto bitno tu nedostaje. Jer kad pogledate s kojom lakoćom u Hrvatskoj prolazi svaki tekst Dežulovića ili Jergovića, s kojom se lakoćom naivci i Gregori kače na spinove Jutarnjeg i Slobodanke, s kojom lakoćom prolaze priče kako je ovo "država nastala na zločinu", kako rata ne bi ni bilo da nije bilo Tuđmana, s koliko se mržnje i negativnih emocija piše i govori o Hrvatskoj - a onda se čude i vrijeđaju kad im u razgovoru, kad krenu s takvim pričama kažem "pa, da, vi Hrvati jeste takvi, zato vam je i država takva..." - onda ćete vidjeti da se tu radi zapravo o atavističkom refleksu kmeta koji je tisuću godina treniran da bude ponizni kmet. Posljedica je to tisućljetnog vladanja stranaca Hrvatskom, i to zaslugom hrvatske nesposobnosti, nesloge i nedostatka solidranosti i patriotizma. 

 

Stoljećima su Hrvati nekako bili narod drugog reda u svojoj domovini. Gradsko stanovništvo Zagreba, bogate trgovce i slične profesije, su činilli uglavnom Židovi, Njemci, Srbi. U Dalmaciji i Istri, gradove je pretežno (osim Dubrovnika) naseljavalo talijansko plemstvo, Hrvati su pretežni bili težaci iz zaleđa i služinčad. Ilirski narodni preporod je donekle promijenio stvari, a zamjetno je da su i u tom buđenju ponosa kod potlačenih Hrvata dobrim dijelom sudjelovali ljudi češkog, njemačkog i slovenačkog porijekla (Gaj, Strossmayer, Vraz) - jer jednostavno među elitom nije bilo dovoljno etničkih Hrvata koji bi sami pokrenuli vlastiti nacionalni progoram. Pavao Štoos napisao je 1831: godine:

Vre i svoj jezik zabit Horvati
hote ter drugi narod postati;
vnogi vre narod sam svoj zamece
sram ga jak stranjski: „Horvat" rece.
Sam proti jel ne štuje
i svak slepec sam sebe truje.
Nek gaj rasteplen reci po svetu
kad je vec istom znano detetu,
da se ne pozna vec Horvatica,
Mislec rodena da je Nemica.
Nut vse vu stranjski se nije vre gine
za svu mater niš se ne brine.

U prijevodu:

Još i svoj jezik zaboravit Hrvati
hoće i drugi narod postati
mnogo tko već svoj narod zapostavlja
i sram ga je  ako mu tuđin kaže da je "Hrvat" 
Sam svijesti svojoj ne dolazi
i tako slijepac sam sebe truje
nego rasipa riječi po svijetu
što je već istom znano i djetetu
Da se ne zna da je Hrvatica
misleći kako je rođena Njemica
Eto se sve u tuđim snovima gubi
a za svoju majku (misli se na državu) ništa ne brine

 

 

Može li itko reći što se od 1837. do danas promijenilo? Hrvati su kroz stoljeća postali i ostali, bar oni o kojima ovdje govorimo, poput Pavlovljevog psa pa refleksivno sline čim treba raspaliti po sunardnjacima, jer znaju da će za takvo ponašanje u konačnici biti nagrađeni. Razni "kumordinar Žorževi", Hrvati koji su se nekako dočepali službe u gradu su znali da njihove beneficije kod gazde ovise uglavnom o tome koliko će gaziti razne "indolentne mužeke". Kmet je znao da ne smije dignuti previše glavu, i da će od poniznosti pred gospodarom imati koristi: glumi jadnika i sirotinju, poput psa koji žica kost, pa ti je možda i bace. Hrvatska je pak elita oduvijek živjela od vazalnog položaja, bili su nagrađivani da bi se ponašali kao satrapi, i samostalno vođenje države za njih nije bila opcija. Hrvatu je osjećaj krivnje i srama stoljećima nametan, i danas ga on sam sebi nameće. 

 

Uostalom, bogatstvo i uspjeh su u Hrvata ionako uvijek bili neoprostiv grijeh: pogledajte samo kako se "urbani Jugoslaveni" odnose prema Todoriću. On je simbol nečeg što se nikako nije smjelo dogoditi, uspješan Hrvat koji je - gazda! Hrvati znaju da Hrvat ne valja kao gazda i da ne smije biti gazda, pa mu, iako bi bez njega hrvatska prehrambena industrija vjerojatno doživjela sudbinu hrvatske brodogradnje, stalno predbacuju da "prodaje previše uvozne robe" - tragikomična optužba, jer bi u protivnom kupci ionako samo otišli u susjedni Lidl. Na kog Hrvati nemaju primjedaba i ne organizraju demonstracije, iako je dotična firma poznata diljem svijeta po kršenju prava radnika i maltretiranju blagajnica. Svejedno, pojam izrabljivanosti je "blagajnica kod Todorića" jer Lidl i Spar svoje hrvatske blagajnice smiju tretirati kao smeće. 

 

Nije teško uočiti kako brojni ovdje plješću svakom tko pljune na njih, a mrze svakog poput Tuđmana tko ih pokušava maknuti iz ovisnosti o tuđoj milosti i dati im dostojanstvo i ponos. Tada oni kreću s pričama "da ih nije briga za to i da im se da bolji standard" (a da što bi kmeta zanimalo nego "bolji standard" i veći krumpir), da se od ponosa ne živi, i da "im je svejedno jel ih pljačka Beograd ili Zagreb". Lukaviji udbaški manipulatori koji upravljaju tom gomilom bez mozga često izraze samosvijesti u Hrvata suzbijaju citarenjem rečenice koju je navodno Bruno Bušić napisao o tome kako će Hrvati najviše sami sebe pljačkati jednom kad budu neovisni, što implicira da su zapravo genetski predodređeni kriminalci i lopovi. Naravno, Bušić to nikad nije napisao, a radi se zapravo o rasističkoj teoriji na koju mnogi nasjedaju. Zanimljivo inače kao Bitancima nikad nije bilo svejedno pljačka li ih vlada u Londonu ili ona u Berlinu. Pa su se borili protiv potonje. 

 

Za ilustraciju tog fenomena, isplativosti beskičmenjaštva  i izdaje u Hrvata, sjetimo se samo publiciteta koji je dobilo "otkriće" Jutarnjeg Lista da Tuđmanovi imaju ušteđenih 200.000 maraka. Što, iskreno govoreći, za postariji bračni par koji je cijelog života bio negdje blizu vlasti, i čije su se knjige jako dobro prodavale, i nije naročit iznos. Ankica Lepej je za kršenje zakona o bankovnoj tajni umjesto zatvorom, kakav bi uslijedio u normalnijoj državi, nagrađena sinekurom kod predsjednika Josipovića, koji je mnogo veću ušteđevinu od Tuđmanove izvukao fiškalskim manipulacijama iz propale štedionice Zlatica, i besplatnim gradskim stanom (svoj je izgubila zbog neplaćanja kredita). Za njegove eure, dolare i stanove Ankica Lepej, mediji i javnost ne postavljaju pitanje odakle su iako ih ima mnogo više nego Tuđman, a njegove se skladbe ipak ne prodaju tako dobro. 

zagrebadv 

Sinekurom kod Josipovića nagrađena je i Zrinka Vrabec, a trebao je biti i Marko Rakar, čovjek koji se proslavio ogavnim ksenofobno - šovinističkim spinom temeljenom na čistoj izmišljotini da na u jednoj kući u Dusinama živi nekoliko stotina Hercegovaca (radilo se o oko sto i dvadeset kuća bez kućnog broja). Za difamaciju i dislriminaciju građana RH prema mjestu stanovanja, što je zabranjeno EU antidiskriminacijskim zakonima, je nagrađen nagradom za E-demokraciju. Glavni Josipovićev savjetnik je Dejan Jović, čovjek koji je na svom blogu svojevremeno ustvrdio kako je Hrvatska nelegalno proglasila neovisnost. Kad se pogledaju svi predsjednikovi ljudi, od Džakule do Matića, vidjet će se da to uglavnom ljudi koji su se proslavili nabijanjem osjećaja krivnje Hrvatima. 

 

I kad pogledamo kako se lako prima svaki tekst Dežulovića ili Tomića, kad pogledamo koliko se danas Hrvati pjene na "lažne branitelje" i s kojom lakoćom prelaze preko činjenice da SUBNOR vode ljudi koji su u ratu imali tri godine, kad pogledamo koliko su Hrvati senzibilizirani na ratne zločine Glavaša i Merčepa i kako su benevolentni na mnogo gore ratne i poratne zločine protiv čovječnosti jednog Manolića i Boljkovca - uključujući i njihove zločine iz Domovinskog rata, ne možemo ne zaključiti da Hrvatska boluje od teškog kompleksa inferirornosti. Taj kompleks se dalje inducira i regenerira preko medija poput onih Pavić - Homabchovog EPH Holdinga, ali i preko mreže političkih poslušnika. Titu stvarno nije bilo teško imati u svakoj emigranstkoj ustaškoj ćeliji po nekoliko udbaša (obično su to bili najglasniji ustaše), i politkomesara u svakoj redakciji. Jednostavno, Hrvatima takvih ne fali. 

 

Problem je što je taj kompleks inferiornosti snažna kočnica koja onemogućava Hrvatima da postanu sve što mogu biti, da ostvare svoje pune potencijale. Takav kolektivni kompleksaški mentalitet se prelijeva i na pojedince: jednom kad izađu iz gubitničkog okruženja, mnogi postaju vrlo uspješni u svijetu. Hrvati su vječiti "underdogs" zbog svoje slabosti, ne zbog snage drugih. Dok su Srbi, čija država ima manje razvojne potencijale, posve suprotni i zakopani u iracionalne mitove u kojima su oni uvijek najjači, najveći, pa na kraju uvijek stanu na iste grablje. 

 

Danas, 21 godinu od neovisnosti, Hrvatska je i dalje u adolescenciji. Još uvijek ponekad nesigurna i uplašena, ponekad kao tinejdžer bahata i arogantna i nekomunikativna, često naivna i nesigurna. Budućnost Hrvatske nije još određena, ali svakako da je došao trenutak kad treba odvagnuti i odlučiti, hoćemo li se ponašati kako su se i naši preci ponašali stoljećima, usvojiti isti gubitaški model ponašanja u očekivanju da će ovaj put ishod biti drukčiji, ili ćemo jednostavno promijeniti model ponašanja. Jer, u konačnici, dobrobit svih nas u dobroj mjeri ovisi o tome kako će Hrvatska i Hrvati biti percipirani u inozemstvu. Budemo li i dalje ponižavali sami sebe i prikazivali sebe bezvrijednima i nesposobnima, i stranci će nas tako gledati. Kao što će posao u firmi dobiti onaj tko na intervjuu djeluje samopouzdan i siguran u sebe, tako će i u međunarodnoj zajednici sebi bolji status izboriti države koje drže do sebe i ponašaju se u skadu s tim. Za to da bismo bili stvarno uspješna država i nacija kakva, vjerujem, možemo biti, potrebno mnogo više od promjene vlasti. Potrebna je promjena mentaliteta, a prije svega vlastitog ponašanja. 

 ZAGREBnovagodina

 

 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version