Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Komentari i kolumne

Vlak bez voznog reda - iskustvo s HŽ-om

vlak

 

Za dvije stvari u Hrvatskoj možete biti gotovo pa sigurni da će uvijek kasniti: plaća i vlakovi HŽ-a. Prvo dobro dođe kao motiv lažnih obećanja prosječnog političara vulgarisa i kao inspiracija masno plaćenim novinarima koji iz svojih vila na Pantovčaku i rezidencija u Beogradu pišu patetikom natopljene tekstove o teškom životu običnog malog čovjeka u Hrvatskoj. Ovo drugo naprosto testira naše strpljenje.


Prije nekoliko dana imala sam, spletom okolnosti, nakon višegodišnje pauze, priliku voziti se vlakom Hrvatskih željeznica na relaciji Zagreb – Split. Sama kupovina karte već predstavlja prvi izazov. Naivno vjerujući kao su svi dijelovi Hrvatske ušli u 21. stoljeće otišla sam na njihove internetske stranice kako bih na njima pronašla i kupila željenu kartu. Pokazalo se da sam ljestvicu želja ipak postavila previsoko. Uspjela sam, doduše, bez imalo problema pronaći vozni red za vlakove koji voze na relaciji Zagreb – Split, uz pregled svih postaja i očekivanog vremena prolaska kroz njih, ali online kupovina karte pokazala se nepremostivom preprekom. U Hrvatskoj možete putem interneta kupiti softver, bocu vina, odjeću, knjige, audio/video tehnologiju, kondome, sanduk piva, malu noćnu svjetiljku, automobilski odbojnik, bižuteriju, uredske klamerice, lažno ekološki uzgojeno povrće, karte za Briškulu... ukratko, što god vam srce poželi – osim karata za vlakove HŽ-a. Njih još uvijek morate kupiti odlaskom na kolodvorski šalter, što opet predstavlja zanimljivo i nadasve jedinstveno iskustvo.


Baba u socrealistički uređenoj prostoriji sa šalterima za prodaju karata kojoj sam se obratila djeluje kao netko kome su prijetili smrću ukoliko bilo kojoj stranci uputi samo najmanju naznaku osmijeha. Dok se svim silama napinjete kako bi čuli njeno nerazgovijetno mrmljanje s druge strane stakla osjećate se kao da ste došli u posjetu u zatvor i očekujete da će brkata čuvarica svaki čas uzviknuti: 'VRIJEMEEEEEEEEEE!' A vrijeme je ono čega baba na šalteru očito ima na pretek. Kartu izdaje tako sporo da je poželite po smrt poslati. Poznate su operacije presađivanja srca i ratovi koji su trajali kraće. Uz kartu vam, bez riječi pitanja, uvali i rezervaciju koju, naravno, dodatno plaćate. Ajde, nije to ni tako loše – barem znate da se ne morate u vlaku laktariti za mjesto. E, ali nemate pravo izraziti želju gdje bi htjeli sjesti. 'Ne želim se voziti unatrag' ili 'želim sjediti do prozora' rečenice su koje preko stakla na šalteru jednostavno ne dopiru. Još imate obraza nešto pitati? Budite sretni da ste uopće dobili kartu!


Za čudo, vlak je iz Zagreba krenuo točno na minutu. Znajući dobro sve o poznatom HŽ-ovom trendu koji je kašnjenje pretvorio u njihov najpoznatiji brend, odmah me je obuzela neka zla slutnja. Znala sam, ne može to tako završiti.


Ubrzo se pokazalo da sam bila u pravu. Već negdje kod mjesta Klinča Sela, na putu prema Karlovcu, prvi zastoj. Stojimo na pruzi, usred pustopoljine, nekih petnaestak minuta čekajući na posebnom proširenju prolazak drugog vlaka iz suprotnog smjera. Da, tako to izgleda na jednotračnim prugama izgrađenima još u doba cara Franza Josefa. Dobro, on nam je barem izgradio takve. Nakon toga, u punih sedam desetljeća bivše države čije ime nam je donosilo ugled među afričkim diktatorima ljudožderima i militarističkim vođama koji se u uniformama slikaju s maloljetnicima u krilu koje pridržavaju štafetu falusnog oblika – ništa. Političari, istina, već godina obećavaju kako će se stanje popraviti ali i njihova obećanja odlaze u prazno. Pa se tako, recimo, od Zagreba do Rijeke brzim vlakom vozite puna četiri sata, a do Splita oko sedam. Koliko dugo treba sporome bojimo se uopće pitati.

 

Dok stojimo čekajući prolazak drugog vlaka prisjećam se dolaska kolega iz Japana na ljetovanje na područje sjevernog Jadrana prije nekih pet, šest godina. Sjede ljudi na terasi kafića u Opatiji, pijuckaju jutarnju kavicu (što god da su stvarno pijuckali, nazovimo to kavicom) i u opuštenoj atmosferi planiraju kako će provesti dan.
- Hej, imam ideju! Možemo li danas otići vlakom do Dubrovnika? – veselo upita jedan.
- Da! Da! Da! – ostali radosno uzvraćaju, svi u jedan glas. Oduševljeni su idejom posjete Dubrovniku. Ne bi trebao biti prevelik problem, vele. Hrvatska je mala zemlja, vlakom će to začas proći...
Mi, domaćini, crveni poput prezrelih rajčica.
- Ovaj... vlak do Dubrovnika ne postoji...
Smijeh. Misle da smo im ispričali vic, da je to neka vrsta specifičnog hrvatskog humora pa se trude usiljenim hihotom pokazati da ga cijene kako nas ne bi uvrijedili. A onda shvaćaju da se zapravo ne šalimo.


Ups.


- Hm... a mogli bi onda do Zagreba – nastavljaju optimistično. Recimo da se zaletimo vlakom gore na ručak, malo pogledamo grad pa popodne, navečer, natrag. Ne može trajati dulje od pola sata...?
Promatramo ih preznojavajući se od nelagode.
- Saaaaaaaaat vremena? – pita Japanac vjerojatno sada veću sebi misleći: 'Isuse, u kakvu sam ja vukojebinu došao'.
- Ovaj... ne. Brzi vlak do Zagreba vozi 4 sata i obično kasni u polasku između pola sata i sat.


U Japanu lokalni vlakovi koji staju na ulasku u svaku selendru voze brže. Znatno brže.


Iz uplovljavanja u svijet sjećanja prenuo me je glas korpulentne kondukterke koja je iznenada upala u kupe i objavila kako ćemo morati sići u Ogulinu i voziti se do Gospića autobusom zbog požara koji je izbio u Lici. Teško je pratiti ono što govori jer me pogled na njene brkove dekoncentrira. Clark Gable bi joj zamjerio. Frizura srpskog kamiondžije, crne hlače i košulja koja izgleda kao da ju je dizajnirao Mao Tse Tung navode me da se u sebi zapitam: 'Imaju li u HŽ-ovoj politici zapošljavanja stavku koja kaže da jedan od uvjeta za dobivanja posla kondukterke taj da izgledaš kao 'dajkača'?' Daleko od toga da mislim da bi taj posao trebale obavljati samo žene koje izgledaju kao fotomodeli i, štoviše, užasavam se pomisli da se nekog tko se ne bavi poslom vezanim uz modnu industriju ili showbusiness, gdje je privlačenje publike dobrim izgledom esencijalno, diskriminira na temelju izgleda ali pobogu! Brkovi i odjeća dostojna tvornice glinice Obrovac? Nemojmo baš odlaziti u drugu krajnost. No minimalne standarde koji će djelatnice – a i djelatnike, da ne bude dileme! – HŽ-a učiniti oku ugodnima može se bez problema zadovoljiti ako se malo potrudi. Dakle, HŽ-ovci, za početak, nabavite curama ljepše uniforme.


I tako, veli naša kondukterka – da dušu ne ogriješim, inače ljubazna i pristojna žena – kako 'za nekih deset do petnaest minuta' stižemo u Ogulin i kako brzo moramo pokupiti sve svoje stvari kako bi se što prije prebacili na autobuse. U Ogulin stižemo tek za nekih 40 minuta – naravno, crkavajući od dosade jer smo u međuvremenu spakirali sve što smo imali, uključujući i knjige koje čitamo u kupeu kako bi nam vrijeme putovanja brže prošlo. Autobusi, pogađate već, još nisu spremni. Pitamo:
- Gdje su? Gdje ih trebamo ići čekati?


Nitko ne zna. Zbunjeni, zbijeni poput stada ovaca oko kojeg kruži revni pas ovčar, čekamo. Neki su se raštrkali po kolodvoru nagađajući gdje bi autobusi mogli biti. Atmosfera stočnog sajma samo što ne smrdi. Na sreću.


Autobusi su nas u konačnici pokupili i vozili do Gospića nešto više od sat vremena, a onda su nas prebacili u novi vlak. Modernijeg izgleda. Što je plus. No minus je to što u cijelom jednom vagonu nije radio klima uređaj. Na plus 39. Srećom, uspjela sam iskoristiti priliku i prebaciti prtljagu u drugi vagon u kojem je još bilo nešto mjesta. Opazila sam da su se još neki poveli mojim primjerom. Ne znam jesu li oni jadnici koji su ostali u vagonu bez klime uspjeli preživjeti…


U Split smo stigli s gotovo puna dva sata zakašnjenja. Promatram umorne putnike oko sebe. Među njima je i nekoliko Japanaca. Dan danas me je strah zamisliti kakav su dojam stekli. Već i vrapci na grani znaju za onu priču o njihovom ministru prometa koji je počinio časno ritualno samoubojstvo jer su mu vlakovi tijekom godine dana skupili kašnjenje od četiri minute.


Da, dobro ste pročitali. Četiri minute.


Sada se zapitajte što bi onda sebi trebao napraviti Hajdaš Dončić. On bi se trebao ubiti po jednom za svako prezime, i onda se još nekoliko puta reinkarnirati kako bi se ponovno mogao ubiti. Doduše, nema on vremena za to. Evo, čujem da je trenutno zauzet traženjem Pelješca na karti…

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version