Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Putopisi

Budimpešta - grad u kojem gulaš nije ono što mislite da jest

IMG 7300

 

Čudan je taj mađarski. Ne sliči jednom meni poznatom jeziku, sasvim mi je nerazumljiv, nezgrapan. I možda su mi baš zbog vokabulara koji se preda mnom ispriječio poput nekakve neprobojne barijere Mađari uvijek ostali nekako zagonetni. Nikad ne znam što govore, što misle, što osjećaju… Tu su, blizu su mi, susjedi, a opet su tako nekako daleki. Nisam sigurna je li to razlog, ili puka slučajnost, da me je put tek nedavno prvi put nanio u Budimpeštu. Kažu, bio je to nekoć siv i tmuran, tužan grad, obavijen velom komunističke bijede. Sivilo i tuga u međuvremenu su nestali, a ono što me je dočekalo predivan je komadić svijeta u koji ću se sigurno ponovno vratiti.


Nije, doduše, počelo tako dobro. Ako se odlučite na put u Budimpeštu automobilom, a negdje putem vam se, da prostite, pripiša, mogli bi upasti u ozbiljne probleme. U nas taj problem jednostavno rješava benzinska postaja. Parkirate, uđete, naručite kavu - ako baš hoćete - udovoljite zovu prirode. Na mađarskim benzinskim postajama zapnete na ovom zadnjem koraku – osim ako uz sebe nemate mađarske forinte. I to ne bilo kakve. Kovanice. Po mogućnosti u apoenima po sto. WC se, naime, plaća. 'Pa uvijek se možemo nekako provući', pomislili ste? Neće ići. Sprječava vas rampa, onakva kakvu ste možda vidjeli u londonskoj podzemnoj željeznici, ako ste kad posjetili britanski glavni grad. Bez novčića nema ništa. Ako imate kune, ni ne pomišljajte na to da će vam ih na pumpi promijeniti – mrtvo hladno će vas odbiti. Krupne forinte će vam razmijeniti – možda. Bankomata na mađarskim benzinskim postajama – nema.

 

IMG 7321


Isti princip vrijedi i u mađarskim kafićima i restoranima. Nema kovanica, nema pišanja. Vrhunac je bio jedan u kojem su tražili ubacivanje točno tri kovanice od po stotinu forinti kako bi Vam se mogla otvoriti vrata bez kvake. Pitam curu na šanku da mi razmjeni. Drsko odbija. Kaže: 'Pitajte konobara'. Zamislite prizor dok trčite za konobarom, u prepunom kafiću, jednako tako prepuna mjehura…


Da, vršenje nužde u Mađarskoj zna biti izazovno. Na ostalo prigovora doista nema. Doduše, mogli bi ga imati ako nasjednete onome što zovu 'gulaš'. U Budimpešti ga reklamiraju na svakom koraku. Gotovo da nema restorana ili gostionice ispred kojih se ne nalazi tabla na kojoj istaknutim slovima piše: 'Goulash'.

 

Ponekad piše i 'goulash soup'. 'Gulaš juha.' E, tu ste već na pravom tragu. Naime, ono što Mađari smatraju gulašom zapravo je vrlo rijetko, jušno jelo koje se jede žlicom. U njemu se nalazi malo mesa, puno sitno narezanog krumpira i jednako tako puno sitno narezane mrkve. Sasvim prigodno za brzi gablec. No ako želite pojesti ono što mi i ostatak svijeta zovemo gulašem, jelo iz lonca s puno mekanih komada govedine pirjano na jednakoj količini luka, s gustim, aromatičnim umakom, tada morate naručiti – perkelt. Našim Slavoncima i Baranjcima taj naziv dobro je poznat. U njemu ima dosta paprike, što mu daje privlačan, pikantan okus, a zajedno s njime kuha se krumpir narezan na kockice. Mi smo naš izuzetno ukusan mađarski perkelt pojeli u restorančiću zgodna naziva, Hung(a)ry?, u ulici 6. listopada, u centru grada, s peštanske strane, oko pet minuta hoda od Mosta slobode. Poslužila nam ga je, u malim crvenim posudicama za kuhanje, uz košaricu prepunu ukusnog domaćeg kruha, simpatična djevojka koja se čudi našoj priči o mađarskom alternativnom tumačenju pojma 'gulaš'. Jasno, njoj je njihovo poimanje gulaša jedino – pravo. Ipak, draga je i ne ljuti se na nas. Štoviše, pušta nam odličan orkestralni džez i tako nas vraća u prošlost, ne onu mračnu i komunističku već onu veselu, punu dinamike, optimizma i vjere u bolje sutra.

 

IMG 7571


Atmosfera u Budimpešti je, općenito gledano, vrlo ugodna, opuštajuća. Za razliku od, recimo, Rima, Firence i Venecije koji su spektakularno lijepi gradovi ali vrve neugodnom gužvom, Budimpešta ljepotom ništa ne zaostaje no kroz nju se krećete lakoćom. U njoj je i više barova, malih kafića u koje možete sjesti, popiti kavicu ili pivo, malo pročavrljati, uživati u danu. Dok promatrate građevine, automobile i ljude oko sebe svjesni ste činjenice da je nekada komunistički bijedna Budimpešta odavno napravila odlučujući iskorak ka zapadu, a opet, ostala joj je ona jedna istočnjačka ležernost koja nas je tako oduševila. Da, dalo bi se tamo živjeti… Jedini ozbiljan problem mogao bi predstavljati jezik. Engleski mnogi Mađari više natucaju no što govore no, ako barate njemačkim, mogli bi se snaći. Jedino konobari govore koji god jezik zaželite – jasno, vokabular je ograničen na ponudu s menija. Sasvim dovoljno.


Ako vam je sama vreva centra Budimpešte ipak previše, pobjegnite na Margaretin otok. Duljine je dva i pol kilometra, nalazi se na Dunavu koji dijeli ovaj grad na manju, lagano brdovitu Budu i mnogo prostraniju, ravnu, Peštu, a na njega se dolazi posebnim odvojkom s Margaretina mosta. U slučaju da volite duge šetnje ili vožnje biciklom kroz parkove, ili piknike na travi, ovo je pravo mjesto za vas. Uzmite dekicu u auto, napravite sendiče ili jednostavno uzmite koji komad voća, sjedite i uživajte. Mnogi stanovnici Budimpešte nedjeljom bježe ovamo, a isto smo učinili i mi. Doduše, Margaretinom otoku ipak nešto nedostaje – ugodan kafić. Tamo je, recimo, vrlo lijep Grand Hotel, u kojem smo sigurni da smještaj košta poprilično, ali nema zgodnog kafića u kojem bi usputni prolaznik mogao predahnuti. Šteta. U tom slučaju ovaj otočić od nas bi dobio čistu peticu. No dobro, drugi put ćemo biti pametniji, ponijet ćemo pokoju bočicu vode sa sobom.

 

IMG 7371


Oni kojima je draža gradska vreve mogu prošetati pješačkom ulicom Vaci, sasvim blizu onog restorančića koji smo već spomenuli. U njoj, restoran do restorana, iz svakog vas dozivaju, vabe vas, pokušavaju vas uvjeriti da je upravo njihov pravi izbor za vas. Tu su i tipični štandovi s grozno dizajniranim maramama, kapama i klišeiziranim suvenirima, pokoji isto takav dućan, a sve to vodi vas do velike zgrade gradske tržnice, izgrađene 1897., s primjesama neogotičkog stila. Dospjeli smo do nje nedjeljom, kada ne radi, pa je na žalost nismo bili u mogućnosti posjetiti. No kažu nam Mađari, tamo se ide po razne vrste mesa i paprike, od kojih su razlike među mnogima od njih našim za to ne tako profinjenim nepcima nepoznate, kao i po čuveni mađarski Tokaji, slatko vino koje se pije uz foie gras i druga jela s guščom jetrom koja se često nalaze na mađarskim tanjurima. Mađarska očito vrvi guskama. U našem hotelu u Budimpešti hvale nam se kako su naši jastuci u sobi napunjeni perjem domaćih, mađarskih gusaka. Recepcionar s kojim razgovaramo je, poput većine tamošnjih ugostiteljskih djelatnika, pomalo spor, ali ljubazan. Doduše, kad smo ga upitali trebamo li uzeti autocestu M5 ili M7 kako bi se svojim limenim ljubimcem vratili u Zagreb, odgovorio nam je protupitanjem: 'A, vraćate se u Jugoslaviju?' Naš istovremeno zbunjen i rezigniran pogled bio mu je dovoljan. Ispričao se. Nije mislio ništa loše, i mi smo mu odlučili vjerovati. Usput, dao nam je dobru informaciju o autocesti – M7 vozi prema Hrvatskoj, a M5 prema Srbiji.


Inače, u Budimpešti vam, posebno kad vas peče sunce na +30, kao tada nas, dobro dođe automobil. Da, lijepo je šetati već spomenutim Margaretinim otokom i ulicom Vaci, kao i prekrasnim velikim gradskim parkom i tamošnjim zoološkim vrtom – kojeg smo također posjetili i ponajviše se oduševili nježnom igrom dvoje mladih leoparda, kao i jednim galantnim starijim orangutanom koji je uredno pobrao hrpu jabuka s poda nastambe u kanticu i sve odnio svojoj dragoj koja ga je vjerno čekala na povišenom platou – ili po Dvorskom brdu u Budi gdje je Nacionalna galerija i s kojeg se pruža očaravajući pogled na grad, ali automobil će vam ipak biti itekako od koristi kad budete prolazili njenim brojnim beskrajno dugačkim, širokim avenijama. Takve prometnice nisu ugodne za šetnju, automobil je puno bolji izbor, a ako imate prilike provoziti se u onome bez krova, na konju ste. Bit ćete taman onoliko brzi koliko treba, a moći ćete uživati u pogledu na mnogobrojne doista prekrasne građevine. Dovoljne su vam samo minuta, dvije kako bi shvatili da je Budimpešta imperijalni grad, da je nekada, unatoč brojnim devastacijama koje je u prošlosti doživjela (Tatari, Turci, Nijemci u Drugom svjetskom ratu, Sovjeti 1956…) nekada bila vrlo moćna. Danas njena moć nije više tako snažna, ali dostojanstvo i ponos na slavnu prošlost još su tu. Zasluženo.

 

IMG 7308


Pričati o tome što se sve može vidjeti u Budimpešti bilo bi suviše dugačko, i suviše zamorno, a i pomalo je besmisleno uz blagodati Wikitravela, Tripadvisora i čitavog niza turističkih informacija na internetu. Kuda god da krenete, pogriješiti nećete. Mi ćemo vam samo još spomenuti da nas je očarala neogotička crkva Svetog Matije u Budi, kao i da smo ostali impresionirani Trgom heroja u Pešti, koji se nalazi na kraju od UNESCO-a zaštićene Andrassy ulice, a stilom podsjeća na antiku, posebnom svojim monumentalnim stupovima i skulpturom arhanđela Gabrijela. U slučaju da vas ne zanimaju ni građevine, ni ugostiteljski objekti, ni parkovi, možda je najbolje da se ukrcate na budimpeštanski vrtuljak koji će vas podići 65 metara u visinu, što je sasvim dovoljno za pružanje lijepog panoramskog pogleda na grad. Vrti se polako i kabine su u potpunosti zatvorene pa u njemu mogu uživati i oni kojima visina nije suviše mila.


Kažu da se u Budimpešti može uživati i u brojnim bazenima i toplicama, kao i da ima dobrih noćnih klubova no to ćemo morati ostaviti za neki drugi put. Uostalom, nije dobro upoznati sve odjednom. Mora se ostaviti neki razlog za ponovno doći…

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version