Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Putopisi

Tri zimska dana u Pragu

prag1

 

Tijekom posljednjih desetak godina imala sam priliku posjetiti nekoliko glavnih gradova država koje su nekad pripadale tzv. istočnom bloku – Moskvu, Varšavu, Bukurešt i Beograd. Željezna zavjesa pala je prije više od dva desetljeća no u svima njima još uvijek su ostali prisutni tragovi komunizma. Već na prvi pogled mi je jasno – Prag je drugačiji.


Uz zadivljujuće relikte carske prošlosti, šarmantne stare gradske jezgre i suvremeno blještavilo, u svim ovim drugim gradovima tu su spomenici radnicima i narodnim herojima barem trostruko veći od prirodne veličine, široki pločnici, ogromne zgradurine lišene estetskog sklada koje se, hladne i sive, nadvijaju nad pokornim sljedbenikom, kao i taj neki čudan miris u zraku. Sjećam se svoje drage kolegice, Njemice iz Berlina, profesorice mehanotronike, koja je jednom rekla kako komunizam ima neki svoj poseban, prepoznatljiv vonj. Ali ne i Prag. Dok šetate tim gradom imate osjećaj kao da komunizam tamo nikada nije stanovao, kao da nikada nije prestao pripadati srednjeeuropskoj kulturi i austro-ugarskom nasljeđu čiji je sastavni dio.


U njega sam stigla zrakoplovom iz Zagreba, preko Münchena. Još u zagrebačkoj zračnoj luci pogledi svih nas koji smo u rukama držali ukrcajne propusnice za München bile su prikovane za ploču s obavijestima. Kod nas je bilo sunčano no sivi, hladni oblaci nadvili su se nad Bavarskom i već se glasno šuškalo kako će se let otkazati ukoliko padne snijeg. Ipak smo poletjeli. Sjedim pored simpatične gospođe u ranim četrdesetima kojoj München, baš kao i meni, služi samo kao prolazna točka na putu. Odlazi u Rotterdam. Zauvijek. Ne želi otvoreno govoriti o razlozima no iz njenih riječi daju se iščitati – propale prilike za poslom i propala ljubav. Ali optimist je, vjeruje kako će uz pomoć prijatelja u Nizozemskoj uspjeti. Želim joj sreću, u tuđini će joj trebati.

 

prag2


Razgovaramo i o mom putu u Prag. Obje se čudimo jer ne postoje izravni letovi iz Zagreba za Prag. Navodno nekoć jesu pa je odluka o njihovom ukidanju još više iznenađujuća, tim više što je Hrvatska vrlo popularno odredište čeških turista. Bilo bi lijepo iskazati im dobrodošlicu time što ćemo im olakšati put u našu zemlju. Ali ostavimo hrvatski turizam za neke druge prilike.


Slijećem u zračnu luku Vaclav Havel, nazvanu u čast velikana, prvog predsjednika samostalne Republike Češke, u ranovečernjim satima. Vjetar nosi sitne pahuljice snijega i tako je prokleto hladno. Odustajem od ideje uzimanja autobusa koji će me odvesti do odredišta i pozivam taksi. Vožnja od nekih petnaestak minuta je tiha, taksist je postariji čovjek koji ne govori engleski. U Pragu ga, primjećujem, nitko stariji od pedeset ne govori. Barataju s nešto njemačkog, a znaju i ruski – samo, ne žele ga govoriti. Za njih je to ružan podsjetnik na državu koja ih je okupirala još u kolovozu 1968. godine i pod čijom čizmom su ostali pokoreni sve do pada željezne zavjese. U Pragu preziru komunizam i na sve načine se trude zatrti svaki njegov trag. Za razliku od Hrvatske gdje je još uvijek prisutan suludi kult Tita kao nekakvog nacionalnog heroja koji je Staljinu rekao ne, u Češkoj su stvari jasne – Moskva je bila okupator i zato na ruski jezik ne gledaju blagonaklono. Doduše, kažu mi kako se u posljednjih nekoliko godina polako vraća, na mala vrata. Vrijeme, čini se, ipak liječi rane.


Drugog jutra, oboružana punom ratnom spremom protiv oštre češke zime, krećem u obilazak Starog Mesta, stare gradske jezgre u kojoj se isprepliću gotička i renesansna arhitektura sa suvremenim dodirom konzumerističkog liberalizma. Ispod špičastih tornjeva koji djeluju kao da su izronili iz neke davne bajke i monumentalnih fasada koje svakodnevno odlijevaju naletima bliceva fotoaparata brojnih turista, pa tako i mojem, nalaze se izlozi dućana u kojima su izloženi prepoznatljivi svjetski brendovi. Zidove zgrada krase brojne dekoracije, a tlo je svugdje prekriveno granitnim kockicama koje su sada na pojedinim mjestima skliske zbog niske temperature. Prisjećam se Zagreba i razmišljam kolika je šteta što je njemu te iste ploče zamijenio beton – one daju gradu jedan šarmantan, starinski, gospodski izgled. Da, Prag djeluje kao jedan dostojanstven, gospodski grad i dok šetate njime možete vrlo brzo zamisliti kako ste uronili u neka prošla vremena kada su ulicama šetale dame i gospoda koji su pripadali jednoj drugoj, sporijoj, rafiniranijoj i ne toliko površnoj kulturi poput ove današnje.


Šetao je ovim ulicama i Franz Kafka. Ovaj čuveni pisac rođen je 1883. godine u blizini crkve Svetog Nikole u Pragu, a i dobar dio svog života proveo je u ovom gradu. Neki dan je jedan od mojih prijatelja s pomalo osebujnim smislom za humor napisao na svom Facebook statusu kako bi se Kafka odmah sam poželio pretvoriti u muhu kada bi vidio u što se današnji svijet pretvorio. Ne znam, možda i bi, no ipak, čini mi se da mu se njegov rodni Prag i dalje svidio. Židovska četvrt Josefov, u kojoj je bio među svojima, sigurno bi mu se dopala, i bio bi ponosan na najstariju sinagogu u Europi koja je još uvijek u aktivnoj uporabi, kao i na onu španjolsku koja svojim izgledom očarava brojne turiste. Rado bi zastao i pogledao prekrasan astronomski sat kojeg je još početkom 15. stoljeća izgradio stanoviti Mikulaš od Kadana i dao izložiti na toranj stare gradske vjećnice te prošao popločanim praškim ulicama diveći se monumentalnoj gotičkoj crkvi gospe od Tyna čiji se 80 metara visoki tornjevi nadvijaju nad gradom već više od 500 godina, crkvi svetog Nikole i ljepotama Karlovog mosta, najprepoznatljivije turističke lokacije u Pragu čija konstrukcija je počela još u drugoj polovici 14. stoljeća.

 

karlov most


Na mostu u svakom trenutku, pa čak i u ovo najhladnije doba godine, sve vrvi turistima. Tu su velike skupine japanskih turista koji oduševljeno klikću svojim fotoaparatima i pomno upijaju svaku riječ turističkih vodiča odjevenih u jarko žute majice, zaljubljeni mladi parovi koji poljupcima ovjekovječuju romantične trenutke, oni nešto stariji koji su upravo na mostu odlučili potražiti predah od svakodnevice te nekoliko grupa veselih tinejdžerica koje rado pristaju stati pred vaš fotoobjektiv, kako to tinejdžerice obično i vole. Ispod mosta vijuga rijeka Vltava po kojoj polako klize turistički brodovi namijenjeni razgledavanju. Pokušavam zamisliti koliko voda hladna sada mora biti i sjećam se priče koju sam davno čula, o četvorici hrabrih muškaraca koji su skočili u nju  24. veljače 1527. godine u čast krunidbe Svetog rimskog cara, Ferdinanda I., moćnika koji je vladao i Hrvatskom i čiji moto je bio: 'Fiat iustitia, et pereat mundus' – 'neka bude pravde, makar nestalo svijeta.' Za jednog od četvorice hrabrih pravde baš i nije bilo – preminuo je smrznuvši se u hladnoj vodi Vltave.


Vremena dokazivanja muškosti hrabrim činovima kojima se prkosi smrti gledajući je pravo u oči odavno su prošla, a otuđenost je odavno zamijenila osjećaj zajedništva. U svom čuvenom dijelu Preobražaj fenomena otuđenosti dotaknuo se i gore spomenuti Franz Kafka. Ironija je htjela da se njegov glavni junak Gregor Samsa pretvorio u 'čudovisnu gamad', 'ungeziefer', a da su isti taj naziv kasnije koristili nacisti za njegov narod, Židove. Koga bi sam Kafka danas nazvao tim imenom teško je reći no utješno je znati da bi i danas u svom rodnom gradu prepoznao brojne uspomene na njegovu slavnu prošlost.

 

IMG 0995


Kafke odavno nema ali tu su mladi Česi s kojima želim popričati. Otprilike polovica njih ne usudi se razgovarati na engleskom, dok ostali pristaju no brzo se otkriva da mu većina među njima i nije previše vična. Ljubazni su ali ipak distancirani, nekako nepovjerljivi. Nisu poput veselih Iraca koji će vam već nakon pola minute razgovara predložiti da se s njima zapijete u pivnici. U češke pivnice odlazi se isključivo s probranim, dobro znanim društvom. Starosjedioci i turisti nekako nemaju tendenciju miješati se u njima, barem ne u onoj mjeri kako je to slučaj u Dublinu. Ipak, nema sumnje da ćete se u praškoj pivnici ugodno provesti, uz ukusno češko pivo čija cijena je oko 10 kuna, kao i uz odličnu hranu. Svakako vrijedi kušati čuvenu bramboračku, tradicionalnu češku juhu od krumpira koja se servira u toplom crnom kruhu, a tu je i prekrasno osvježavajuća juha od kupusa koja se pravi s puno rajčice i s komadićima slanine, a koja će vas savršeno zagrijati u hladne zimske dane. Šteta bi bila i ne probati još jedan specijalitet, polovicu ili četvrtinu patke s pirjanim kiselim kupusom, umakom od brusnice i češkim knedlama, a svakako vrijedi osladiti nepce i gulašom od veprovine u gustom tamnom umaku čiji intenzivni i dojmljiv okus nećete skoro zaboraviti. Češka kuhinja bogata je, zasitna i vrlo izdašna, a kada jednom razbijete eventualne predrasude prema nekim nama čudnim kombinacijama sastojaka u nju ćete se brzo zaljubiti.


Možda se uspijete zaljubiti i u neki od brojnih suvenira koji krase štandove u starom centru, kao i dućane namijenjene turistima. Prodavači  - među kojima, zanimljivo, ima dosta velik broj Srba koji se u posljednjih nekoliko godina sve učestalije iseljavaju u Češku - su brbljavi, brzo će vas uvući u razgovor i ljubazni su. Ali lice će im se brzo namrštiti ukoliko im pokušate platiti karticom za iznos niži od stotinjak kuna. Ni taksisti baš ne vole kartice, a posebno mrzak im je American Express. Jedina riječ koju je onaj postariji taksist koji me je vozio od zračne luke do grada izgovorio bila je 'stupid!' dok je s gnušanjem gledao moju Amex karticu koju sam mu pružila sa stražnjeg sjedala. Želi gotovinu i to je sve na što će pristati, mada u svojoj Škodi Oktaviji ima aparatić za kartice.

 

IMG 1044


Ako ne želite pješačiti, Pragom se, osim taksijem, možete kretati i dobro organiziranom i priličnom urednom podzemnom željeznicom, kao i tramvajem za koje vrijedi ista prijevozna karta koju možete kupiti na kiosku za tiskovine ili na posebnim automatima. Cijena najjeftinije karte, one koja vrijedi za vožnju od 30 minuta, je oko 9 kuna, i zapravo vam je dovoljna za stići s periferije u centar grada. Vlakovi voze između 5 ujutro i ponoći, a noću je u Pragu organizirana prilično dobro rasprostranjena mreža noćnih tramvaja. Grad je ovo koji živi 24 sata i koji svoja vrata nikad ne zatvara, čak i onda kada ga obavije val oštre hladnoće koja grize uši i koči vam prste dok na njih navlačite tople kožne rukavice.


Dok odlazim – ovaj put preko Beča jer je München na kraju ipak podlegnuo snježnim pahuljama pa su svi letovi za njega otkazani – sjedim do prozora i žalim jer kroz guste kišne oblake ne mogu baciti posljednji pogled na ovaj prekrasan grad. Ali i prije no što se na razglasu oglasila stjuardesa koja nam govori kako možemo početi koristiti sve elektronske naprave osim mobitela već čvrsto sebi obećajem – jednoga dana moram se vratiti i ponovno prošetati Kafkinim ulicama. Svoj osobni preobražaj već sam doživjela. 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version