Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Putopisi

Pelješka odiseja (4. dio)

stonske kamenice

 

Sjedimo na plaži u Vignju, na par minuta vožnje od Orebića, pržimo se na vrućem ljetnom suncu i promatramo surfere početnike kako se mukom pokušavaju održati na svojim daskama pazeći kako bih ne bi poklopilo teško šareno jedro, dok njihov instruktor – Skandinavac koji odlično barata engleskim jezikom – uzbuđeno trčkara po plaži izvikujući naredbe. Uz njih je nekoliko naprednijih učenika koji su već dobro ovladali vještinom surfanja i sada su se otisnuli daleko od obale jašući na valovima prepušteni vjetru.


U ovom trenutku nam to što rade djeluje tako primamljivo. Čini nam se da bi surfajući mogli stići tek do Korčule koja je tako blizu. Ili barem do velikog drvenog jedrenjaka koji se usidrio nasred kanala i izgleda kao da je spreman za početak nekog spektakularnog zbivanja. Što je stotinjak kuna prema svoj lovi koju smo do sada spiskali na ljetovanju? Na kraju razum ipak pobjeđuje. Svjesni činjenice da smo ipak bolji u jedenju i izležavanju nego u sportu svoje snove o slobodnom surfanju ostavljamo za neki drugi put.


- A da probamo stand-up paddling? – procvrkutala je frendica dok joj je u očima isijavao žar kakav obično vidite kod znanstvenika koji je nakon nekoliko desetljeća fanatičkog istraživanja i nekoliko propalih brakova otkrio do tada nepoznatu bakteriju.
- A? – začuđeno sam je pogledala.
- Vidi, ono tamo!

 

korcula1


Slijedila sam njen pogled i ugledala nekoliko ljudi koji stoje na daskama za surfanje, bez jedra. Svatko od njih stajao je uspravno i u rukama držao veslo kojim je naizmjence veslao i polako se kretao po plićini. Istovremeno smo se okrenule jedna prema drugoj, pogledale se i istog trena svaka od nas znala je što ona druga misli.
- Pa ne izgleda tako teško, idemo probati! –izustile smo u glas. Snažnije polovice su se zadržale u nabavi pa smo se odlučile malo zabaviti bez njih.


Ključna riječ u rečenici 'ne izgleda teško' je 'izgleda'. Kad gledate druge kako stoje na tim daskama i lagano veslaju, čini vam se kao da se radi o najlakšem zadatku na svijetu. No kada se sami odlučite okušati u tome i pokušate se uspraviti na dasci shvatit ćete da zadatak s kojim ste se odlučili uhvatiti u koštac nije uopće baš tako jednostavan. Klekni na dasku. Čučni na dasku. Nagni se naprijed. Podupiri se rukama i odguravaj se iz stopala. Ustaaaaaaaaaaaaaaaj…. i eto te u moru. Pa tako nekoliko puta. Nakon nećemo reći koliko pokušaja uspijete se uspraviti taman dovoljno dugo da frendica ovjekovječi vašu blamažu fotoaparatom s kojim stoji u plićaku i kojem je već ranije namjestila postavke.


- Daaaaaaaj, smješaaaaaaaaaaak! – viče vam dok vi niste sigurni bi li trebali ponovno kleknuti i grčevito se uhvatiti za dasku ili lamatati što je moguće brže veslom, koje i nije tako lagano kako vam se na prvi pogled činilo, kako bi ulovili ravnotežu.
- Pas mater – mrmljate sebi u bradu dok padate u more.


Deset minuta kasnije derete se iz petnih žila, tako da ste u stanju probuditi one mrve kapetane na groblju u Orebiću:
- Uspjelaaaaaaaaaa saaaaaaaaaaaam, uspjela saaaaaaaaaaaam, vidiiiiiiiiiii meeeeeeeeeee!
- Bravo, bravo! – na licu vam se pojavljuje razgaljeni osmjeh dok slušate pljesak.


A onda vas instruktor prene iz ekstaze i vrati u grubu realnost sa samo jednom riječi:
- Vrijeme!


korcula2Ups, isteklo je vrijeme zakupa daske. Nema veze, probali smo, bilo je fora, drugi put ćemo bolje. Uostalom, nemamo ni namjere zadržavati se ovdje dulje. Snažnije polovice upravo su stigle, a i već si danima obećavamo posjetiti Korčulu. Taj trenutak napokon je stigao. Korčulo, dolazimo!


Stići iz Orebića na Korčulu doista je vrlo jednostavno. S rive u Orebiću svakih sat vremena polazi brodica koja će vas za trošak od 30 kuna po osobi prebaciti do Korčule i kasnije, za istu svotu novca, dovesti natrag. Vožnja traje svega petnaestak minuta, a većina putnika provodi je sjedeći na gornjoj palubi kako bi bolje uživali u pogledu na kanal između Pelješca i Korčule.


Samo mjesto Korčula, u koje smo stigli, i više je no ispunilo naša očekivanja i već na prvi pogled očaralo nas je svojom ljepotom. Teško je uopće pronaći riječi koje bi ovdje mogli napisati, a kojima bi vam mogli prikladno dočarati što je to u Korčuli što nas je toliko opčinilo pa će stoga fotografije govoriti bolje od nas.


Čim zakoračite u grad, primijetit ćete da je opasan zidinama koje su tu još negdje od 13. stoljeća, a u Srednjem vijeku služile su zaštiti od vanjskih neprijatelja, ponajviše genoveške flote koja je u više navrata napadala otok koji je još od 1001. godine bio pod vlašću tada moćne Venecije. Ulice grada, popločane oblim, pomalo skliskim kamenom kojeg su izlizala stoljeća vjetra, kiše i morske soli, uske su, neke od njih i lagano strme, izgrađene po principu riblje koristi kako bi zrak mogao slobodno cirkulirati te kako bi čak i kada je vruće temperatura u njima bila ugodna. Niti jedna kuća nastala u doba venecijanske vlasti nije tu slučajno – svima su već prije gradnje precizno određeni položaj i gabariti.


korcula3Dok prolazimo ulicama i glavnim trgom, pred nama niču, jedan do drugoga, restorani, a svaki od njih trudi se svojom ponudom privući goste. Ponuda je ukusna, ali turistički standardna, teško je pronaći onu koju bi proglasili posebnom, a i nismo upućeni, bojimo se kako ćemo upasti u zamku tako tipičnu za naivne turiste. No, gle! Mačka! Prekrasna ženkica, trobojna kako to samo ženske mačke jesu, oblizuje se ispred restorančića koji nam je zapeo za oko ali smo odlučili u njega ne ući jer su klupe ispred njega postavljene nekako ukoso, na nizini.


- Zgodno izgleda ali ovdje će nezgodno biti jesti – govori mi suprug.
- Hm, možda… - odgovaram mu.
Premišljamo se ali mačka je tako simpatična. I čini se da ona ovdje dobro jede – a zna se koliko su mačke izbirljive. Naše malo društvo je odlučilo. Ostajemo ovdje.


U gradu Korčuli ostali smo sve do kasnih večernjih sati i potom se vratili u Orebić posljednjom brodicom toga dana. Dok sam stajala na palubi, u zaklonu od snažnog vjetra koji je puhao, promatrala sam svjetla Korčule koja su se udaljavala i razmišljala o simpatičnoj mački, o kamenim ulicama i kućama, u muzeju grada Korčule kojeg nismo stigli vidjeti i koji će nam neki drugi put ispripovijedati svoju priču o prošlosti ovog predivnog gradića, o mirisu korčulanskog maslinovog ulja, o Marku Polu… Toliko je mnogo toga ispričano o njemu. U gradu Korčuli njime se jako ponose, gotovo na svakom uglu nalazi se barem jedno obilježje njemu posvećeno. Kažu da je čuveni moreplovac i trgovac Marko Polo, diljem svijeta poznat po tome što je tzv. Putem svile došao sve do Kine još početkom 14. stoljeća, bio rodom s Korčule. Njegovo podrijetlo, ipak, i dalje je obavijeno velom tajne. Nitko sa sigurnošću ne može tvrditi je li u njemu kolala hrvatska ili talijanska krv. Nije važno. Priča je tu, i to je sve što turiste zanima – za istinu ionako nikada nisu previše marili.

 

P1012872


Ni ni ne marimo. Znamo da je Korčula predivna, da ćemo joj se jednoga dana vratiti, i to nam je nekako dovoljno. Vratit ćemo se i Pelješcu. Premda smo se nekako nevoljko odlučili na njemu provesti dugo očekivano ljetovanje, ne želimo sada prekinuti spone s njim tako lako. Zato smo odlučili kako se nećemo vraćati kraćim putem, trajektom – idemo automobilom, obilaznim putem, preko poluotoka, pa onda preko Neuma prema Zagrebu.


Da može govoriti, limeni ljubimac sada bi se smiješio i brbljao poput djeteta koje je upravo dobilo omiljenu igračku. Pred njim je duga, vijugava pelješka cesta koja za sobom ostavlja prelijepe krajolike koji će nam vječno ostati usađeni u pamćenje. Još jednom stajemo na par minuta kod uvale Trstenik, upijamo svaki milimetar božanstvenog pogleda koji se pred nama pruža. Stajemo okrijepiti se u uvali Žuljana i, još uvijek poneseni ljetnom, nehajnom i lepršavom atmosferom, spontano šaljemo prijateljici razglednicu. Jednom davno pričala nam je o Žuljani, kaže, doživjela je tamo nešto lijepo. Ne želi reći točno što pa to možemo prepustiti samo mašti no u glavi nam se svima nekako roji misao o ljetnoj romansi…


Mi smo već krenuli dalje. Pred nama se otvara pogled na čuvene Stonske zidine, i obuzima nas neka čudna mješavina ponosa i tuge. Još od prve polovice 14. stoljeća, kada je Dubrovačka Republika došla u posjed Pelješca, one pričaju svoju priču. Puna tri desetljeća bila su potrebna kako bi se izgradio jedan od najvećih obrambenih bedema u Europi, na čijim krajevima su, u skladu s planom, podignuta dva gradića kojima se Pelješac i dan danas diči – Ston i Mali Ston. Sredinom 15. stoljeća izgrađen je i Veiki zid na Pozvizdu da bi u konačnici Stonske zidine dosegle dužinu od punih sedam kilometara no i to se promijenilo nakon katastrofalnog potresa koji je pogodio Dubrovačku republiku 1667. godine. Danas ih smatraju jednim od najvećih obrambenih zidina ikad izgrađenih, odmah nakon čuvenog Kineskog zida i Hadrijanovog zida u Velikoj Britaniji. Ponosno smo jer uživo svjedočimo tako važnom dijelu hrvatske povijesti, a opet nekako tužni jer nam se čini da se o njoj premalo govori. Toliko je danas djece koja su čula za ljude s nekim čudnim kapama, slovima i zvijezdama na njima, a Ston i njegove zidine mnogima od njih su nepoznanica. Ne možemo se oteti dojmu da je to nekako pogrešno – trebali bi snažnije prigrliti svoju baštinu, istaknuti glasnije ono na što možemo biti ponosni…


Dok polako odlazimo s poluotoka, oduševljenim tonom raspravljamo o pelješkim cestama koje možda nisu tehnički savršene ali su u nama pobudile već pomalo ugaslu žar za vožnjom. Pomišljamo kako bi bilo lijepo kada bi čuveni agent 007 neku od svojih sljedećih avantura doživio upravo ovdje i kada bi se svojim Aston Martinom sjurio niz vijugavu pelješku cestu od Trstenika prema Orebiću znajući da ga tamo negdje uz more, u nekoj kući uz obalu, očekuje ljepotica koja će mu otkriti tajne o nekom Blofeldu koji se skrio u svojoj utvrdi na brdu. Pomišljamo, grijeh je da Barbara Broccoli ne zna za ovo mjesto!

 

P1012901


Jednako tako, ne možemo drukčije nazvati nego grijehom činjenicu da Pelješki most još uvijek postoji samo kao ideja u nečijim glavama. Prijelaz preko Neuma ostavlja nam nekako gorak okus u ustima. Čudno je to kad morate iz jednog dijela vlastite zemlje u drugi prelaziti preko tuđeg. Vruće je, a vi se vučete u koloni, između dva granična prijelaza. Tražite dokumente po džepovima. Nevoljko odgovarate na pitanja umornih carinika ne nužno dobre volje. Dok ulazite u Neum, oko sebe vidite jedan čudan svijet, ne znate sebi objasniti u čemu je točno stvar, ali jasno vam je da tu nešto ne štima. U daljini se nazire prekrasno plavo Jadransko more i vi upirete pogled u njega kako bi skrenuo s otužne socrealističke arhitekture Neuma. Svi su prijateljski raspoloženi, tiho je i mirno, a sunce jednako sije kao i s naše strane, ali vi nekako znate… imate onaj osjećaj da tu ne pripadate. Prisjećate se onog djelatnika s benzinske pumpe na ulasku u Orebić, s početka naše priče, i sada znate – imao je pravo, stanovnicima Pelješca je taj most potreban kao ozeblima sunce. No politički interesi onih koji o tome odlučuju negdje su drugdje…


Ne želimo o politici. Naš odmor ušao je u svoje posljednje sate i želimo ih pamtiti samo po lijepome. Limeni ljubimac napojen je novom dozom goriva i sada pritišćemo papučicu gasa. Ostavljamo Pelješac iza sebe i već stvaramo planove o nekoj novoj avanturi…


KRAJ

 

Pelješka odiseja (1. dio)

Pelješka odiseja (2. dio) 

Pelješka odiseja (3. dio) 

 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version