Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Putopisi

Pelješka odiseja (3. dio)

 

mljet1

 

- Daj, probaj zvati ponovo.
- Pošalji mu SMS!
- Vidi u hotelu ako ima neki drugi broj!


Snažnija polovica i frendovi pokušavali su u isti glas dati mi savjet kako se što prije dokopati tipa koji nas je sutradan trebao voziti brodicom iz Orebića na Mljet. Preko turista koje smo tamo upoznali doznali smo da nam u obližnjem hotelu Komodor, u Kućištima pored Orebića, mogu dati kontakt podatke tog tipa s brodicom. Djelovao je prilično ofucano i nekako socijalistički retro. Ne tip, hotel.


Do tipa nismo nikad uspjeli doći. Nakon nekoliko čaša ukusnog pelješkog Plavca i sasvim pristojne doze tog jutra ulovljenih skuša shvatili smo da možda i ne bi bilo previše pristojno nazivati čovjeka i slati mu SMS-ove u 1 ujutro. Odlučili smo od njega odustati i ujutro krenuti na blef.


Kratkim i pomalo mamurnim surfanjem po internetskim forumima uspjeli smo doznati da postoji drugi tip s brodicom koji kreće svako jutro u 9:00 iz uvale Trstenik koja se nalazi nekih tridesetak kilometara od Orebića u pravcu Stona. Limeni ljubimac već je spavao na sigurnome u garaži ljubaznih domaćina, napojen novom dozom goriva, a nama je preostalo samo nekoliko sati za okrijepiti se. Laku noć svima, sutra nas očekuje Mljet.

 

mljet2


Budilica, tuširanje, brzinski ali obilan doručak, pakiranje torbe za kupanje, kratki sprint u obližnji supermarket, pozdrav domaćinima, krećemo! Vijugava, panoramska cesta prema Trpnju ponovno u nama izaziva razgaljenost, a imamo osjećaj da bi i naš automobil, da je kojim slučajem živ, vrištao od oduševljenja. No ovaj put ne skrećemo na sporednu cestu koja vodi u Trpanj već nastavljamo dalje, onom glavnom, prema Trsteniku. A tamo – ponovno pogled koji nas ostavlja bez daha. Pred našim očima ukazuje se jedna od najljepših jadranskih uvala. Duboka, oblika potkove, tirkizno plave boje koja izgleda kao da se upravo slila iz same Božje slikarske palete, s crnogoričnim stablima koja je opkoljavaju poput ponosne straže koja brani njenu ljepotu, uvala Trstenik podsjeća nas na dobru staru mudrost da su najbolje stvari u životu besplatne. Ne postoji novac koji može platiti ovaj pogled. Stajemo, uživamo. Koja minuta prije polaska brodice će se naći…


Evo nas. Konačno krećemo! Brodicu ne preukusnog dizajna s kabinom kričavo plave boje pred kojom stoji natpis 'Mljet – izleti: 100 kuna!' pronašli smo na samom kraju rive u mjestašcu koje broji više kupača nego kuća. Do nje smo došli hodajući cestom uz obalu pored čudne kamene kuće bez prozora s prednje strane i nekoliko tipičnih dalmatinskih kafića u kojima turisti u kupaćim kostimima traže osvježenje od suludo visoke temperature među kojima je jedan koji nam je svojom ljepotom zapeo za oko ali zjapi prazan. Samo jedna djevojka stoji za napuštenim šankom i zagrijava lozino pruće za roštilj. Pitamo što se događa. Prilazi nam njen dečko i kaže:
- Porezna.


Odlučujemo isposlovati od nje nešto lozovog pruća za ribu na gradele koje planiramo peći na povratku. Dogovor je pao. A sada – ukrcavanje. Smjestili smo se u stražnjem dijelu brodice, spremni na vožnju od jednog sata i petnaest minuta. Trstenik se polako udaljava od nas. More je mirno, pirka samo lagani vjetrić. Kažu, u Mljetskom kanalu zna gadno puhati. Srećom, valova nema, a nikog od nas ne muči morska bolest. Tihu i mirnu vožnju kvari tek jedno derište koje vrišti nekim nedefiniranim jezikom i u nama pobuđuje želju za dobrom starom odgojnom metodom, onim što Dalmatinci zovu triska. Dupini! Odjednom su se stvorili u blizini brodice, na svega nekoliko metara udaljenosti. Veselo skaču, proizvode kliktave zvukove i kao da za nas izvode neki svoj poseban ples. Prekrasne životinje koje očaravaju kako svojom ljepotom, tako i svojom inteligencijom. Kažu, jedina bića uz čovjeka koja vode ljubav i iz čistog užitka, a ne samo iz želje za prokreacijom. Pozdravljamo ih i žalimo samo jer nisu ostali uz nas koju minutu dulje.


mljet3Napokon stižemo na Mljet, u mjesto Pomena. Samo mjesto nije vrijedno spomena no ono nas baš i ne zanima. Ovdje smo došli zbog nacionalnog parka. Upućuju nas na drveni kiosk u blizini gdje možemo kupiti ulaznice – opet po cijeni od 100 kuna po osobi – i dobiti korisne savjete o kretanju parkom. Putem već doznajemo da postoje brodice koje kreću s nekoliko različitih punktova u parku u točno određeno vrijeme. Jedna kreće s punkta koji se zove Mali most za nekih petnaestak minuta. Možda bi i stigli da se ispred nas nisu nasrale tri engleske babe i da od jadne cure na kiosku ne traže da im opiše svaki nanomilimetar nacionalnog parka, da kartu otoka ne čitaju gore od Raya Charlesa i da su im komunikacijske vještine na malo višoj razini od one Helen Keller. Nestrpljivo cupkamo jer nas zanimaju samo ulaznice.


Dvadeset minuta kasnije… aleluja! Došli smo na red. Turističku brodicu s Malog mosta već smo otpisali. Nema veze. Krenut ćemo pješice do tamo pa ćemo dalje vidjeti. Uspinjemo se kratkom ali prilično strmom asfaltiranom cestom koja se uzdiže iz mjesta prolazeći pored velikog štanda s drangulijama i malog dućana s namirnicama u kojem smo se na brzinu opskrbili vodom. Vrućina je neumoljiva. No uskoro postaje mnogo ugodnije. Nad našim glavama nadvijaju se guste grane borova koji zaklanjaju sunce taman toliko da nam šetnja postaje ugodnom. Zakoračili smo u nacionalni park.


Provirujemo kroz borove grane. Prizor koji nam se ukazuje pred očima toliko je predivan da teško nalazimo riječi kojima bi ga opisali. Dovoljno je samo reći – božansko plavetnilo. Umjesto riječi zborit će fotografije. Pred nama je Malo jezero. Zapravo, budimo do kraja iskreni, nije u pitanju pravo, slatkovodno jezero već se radi o morskoj vodi koja podzemnim kanalom prolazi do unutrašnjosti otoka da bi se tamo ponovno slobodno izlila u korito ovalnog oblika. Sjajno zelena boja borova i blistava plava boja jezera savršeno se nadopunjuju. Primjećujemo da su neki odlučili potražiti osvježenje u jezerskoj vodi. Mi ipak odlučujemo krenuti dalje, pješačiti oko jezera i tražiti kuda će nas put dalje odvesti. Vrijeme nam je ograničeno, a već sada nam je jasno – toliko toga ovdje želimo vidjeti…


Odlučnim, brzim korakom prolazimo uz jezero slijedeći putokaz namijenjen radoznalim turistima poput nas. Dolazimo do mjesta gdje treba skrenuti desno ukoliko se želi pratiti jezero. No staza vodi dalje, ravno, a putokaza nema. Nedoumica. Kratko vijećanje. Odluka. Idemo vidjeti što ima ravno. Minutu kasnije shvaćamo da je odluka bila pogrešna. Došli smo na nečije imanje. Da smo malo vještiji u preskakanju žičane ograde, i da nas mama nije dobro odgojila, možda bi nepoznatom vlasniku ukrali glavicu kelja ili pokoji grozd. Ovako, odlučujemo se vratiti i ipak krenuti putem oko jezera.

 

mljet4


Put od Malog jezera doveo nas je do Velikog – iz same riječi jasno je o čemu se radi – a između njih nalazi se već spomenuti Mali most s kojeg polazi brodica. Kažu, sljedeća će uskoro. Dvoumimo se bi li je čekali ili ne jer se šetnja nacionalnim parkom pokazala očaravajućom, a fizičkom aktivnošću također želimo okajati nešto veće količine hrane kojima smo u posljednjih nekoliko dana razmazili naše želuce. Našu nedoumicu riješila je uniformirana djelatnica parka koja nam je sugerirala da pričekamo brodicu koja će nas odvesti do otočića Sveta Marija koji se nalazi usred Velikog jezera, gdje si možemo priuštiti nezaboravno kupanje. Bila je simpatična pa smo pristali na njenu sugestiju. Doduše, još simpatičniji nam je bio njen mačak koji je spokojno spavao u blizini, nesvjestan gomile radoznalih prolaznika ushićenih ljepotama koje ih okružuju. Tako tipično za mačke, u situacijama kada su svi impresionirani zadržavaju svoj cool.


Okrijepili smo se sladoledom, a onda se ukrcali na brodicu koja prima nekih pedesetak ljudi. Put u trajanju od nekih desetak minuta završio je upozorenjem o vremenu povratka. Napokon je stiglo vrijeme za uroniti u tu tako privlačnu plavu ljepotu. Dva sata su pred nama. Iskoristit ćemo ih najbolje što možemo. Idemo u potragu za prigodnim mjestom za kupanje. Brzo! Hodamo tražeći mjesto gdje se možemo smjestiti, gdje nas drugi neće previše smetati. Ovdje ne, nije dobro, previše je ljudi. Tu nije zgodno staviti ručnike. Hm, možda ovdje? Čekajte, nismo li ovuda već prošli? Ali došli smo s one strane…


Tada smo shvatili. Otočić je zapravo toliko malen da ga možete obići u svega desetak minuta šetnje. Čini se da ćemo morati postati malo manje selektivni u potrazi za mjestom za kupanje. Strateški plan izgradit ćemo uz pivo. Sjeli smo i popili ga u lokalnom bistrou koji nas je pomalo razočarao nakon što smo virnuli u susjedne stolove i na njima ugledali hranu prilično plastičnog izgleda. Tipična turistička uvaljotka. Nema veze. Pivo je bilo dobro.

 

mljet5


Mjesto za kupanje pronašli smo u blizini. Što da vam kažemo, ima nešto divno u spoznaji da se možeš satima brćkati u ugodnoj, dovoljno toploj morskoj vodi, da možeš otplivati u dubinu i da se ne moraš truditi zatomiti strahove koje imaš od kako si bio klinac i gledao Ralje. Samo uživaš u plavetnilu, promatraš zelenilo borova oko sebe, duboko udišeš svjež zrak oko sebe i odjednom si tako… svega svjestan. Mljet je mjesto koje vam budi čula na koja ste odavno zaboravili. Tako je predivan, tako očaravajući, tako senzualan. Tako seksi. Dok plivate u njegovoj tirkizno plavoj vodi, osjećate da ste dio prirode i želite da 'sada' i 'ovdje' traju što dulje. Nacioanalni park Mljet je esencija užitka.


Dok vrijeme neumoljivo prekida našu nezaboravnu pustolovinu i podsjeća nas da se moramo ukrcati na turističku brodicu te potom pješačiti do one koja nas je odvela s Pelješca, čvrsto uz sebe držimo fotoaparate znajući da u sebi nose dokaze neprocjenjivih uspomena. No već se rađaju novi planovi. Ostala je još jedna uspomena koju tek moramo stvoriti – Korčula.

 

Nastavit će se...

 

Pelješka odiseja (1. dio) 

Pelješka odiseja (2. dio)

Pelješka odiseja (4. dio) 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version