Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Posao i financije

Kineska turbo ekonomija nezaustavljivo juri - prema zidu

kinezradnik
 

29. veljače 2012. godine Svjetska banka objavila je izvješće jednostavno nazvano Kina 2030 u kojem predviđa daljnji smjer kineskog gospodarstva. Čitavo izvješće moglo bi se u konačnici sažeti na tri ključne riječi: 
 
'Pazite, kriza dolazi.' 
 
Robert Zoelick, predsjednik Svjetske banke, tim povodom izjavio je: 'Kina je upravo u onoj fazi svog razvoja kada joj slijedi drastičan zaokret.' Prijeti li Kini gospodarski slom? 

Pitanje je ovo koje kopka kako brojne sinologe, tako i ekonomske analitičare. Među njima je i Michael Schuman, američki novinar i specijalizirani analitičar azijskog gospodarstva, politike i povijesti, trenutno zaposlen kao dopisnik lista Time u Hong Kongu. Schuman otvoreno priznaje da Kina u ovom trenutku sigurno zaslužuje biti proglašena gospodarskom supersilom u mnogim aspektima no kako nas to nipošto ne smije zavarati - njena trenutna moć stoji na prilično klimavim nogama. 

Treba imati na umu da je upravo Kina, zemlja o kojoj danas sa zanosom pričaju ponajviše ljevičari sa zapada oduševljeni spoznajom da je jedna formalno komunistička zemlja snažno ošamarila zapadni neoliberalni svijet, zapravo jedina država u svijetu koja u potpunosti dosljedno primjenjuje najsuroviji moguć oblik sirovog, brutalnog liberalnog kapitalizma - odnosno, njenu još goru inačicu koja bi se mogla nazvati 'državnim kapitalizmom'. Ukratko rečeno, ako ste mislili da su zapadnoeuropske zemlje, ili pak naša, one u kojima se dovoljno ne poštuju prava radnika ili u kojima socijala nije razvijena do dovoljne mjere, savjetujemo da pogledate Kinu.

china1Socijalnih prava tamo nema. Ne postoji ni mirovinsko ni zdravstveno osiguranje. Sindikalno udruživanje je zakonom zabranjeno, postoje samo državni sindikati. Radni tjedan obično traje 60 sati, ali samo na papiru. U praksi, radnici, primjerice u Foxconu, potpisuju ugovor kojim se praktički odriču plaćanja prekovremenih sati. Od bijedne plaće koja iznosi često ne više od pet dolara dnevno za radni dan koji traje i po 16 i više sati, često dio moraju dati vlasniku tvornice za smještaj u spavaonici, jer tamo je običaj da tvornički radnici i žive u krugu tvornice. Ropski rad djece je uobičajen. Nade da će se stvari promijeniti nema, jer su najveći tvorničari i tajkuni u zemlji ujedno i članovi politbiroa centralnog komiteta partije, a strane kompanije koje premještaju proizvodnju u Kinu i time hrane kinesko privredno čudo također ne žele nikakve promjene koje bi podigle cijenu rada. 

Kinesko stanovništvo rapidno stari i ono što najmnogoljudnijoj zemlji svijeta prijeti jest slična vrsta krize onoj s kojom se suočavaju Sjedinjene Američke Države starenjem tzv. baby boom generacije. Jednostavno rečeno, mlado, radno sposobno stanovništvo - kojeg je sve manje - brzo će se naći u situaciji u kojoj će imati na grbači svoje starije sugrađane kojih je sve više, i to je štap koji bi se brzo mogao slomiti na njihovim leđima. 

Drugi dio problema leži u tzv. kineskom državom kapitalizmu. Kina je zapravo odlučila primijeniti tipičan azijski model gospodarskog razvitka koji, ukratko rečeno, funkcionira na sljedeći način: kapitalizirajte na niskim plaćama radnika i provedite brzu industrijalizaciju uz visoka ulaganja, čitav taj postupak provodite uz snažan, centralizirani državni nadzor usmjeravajući financijske tijekove u onim smjerovima koje vlast diktira. Iskustvo Japana kojem smo mogli svjedočiti 90-ih godiina prošlog stoljeća, a čije se posljedice reflektiraju još i danas, pokazuje da primjenom takvih ekonomskih principa doista možete sebi osigurati brz gospodarski rast no to će biti kratak sprint nakon kojeg ćete brzo ostati bez daha i početi gubiti utrku od izdržljivije i bolje pripremljene konkurencije. Potvrdu ove teze nalazimo i u Južnoj Koreji koja je pokušala kopirati japanski model i osjetila krizu na vlastitoj koži u razdoblju između 1997. i 1998. godine. 

No vratimo se sada Kini. Kada država diktira vaš gospodarski razvoj, ona ima, naravno, pravo reći u što će se ulagati i koliko. Državne subvencije mogu učiniti određene grane industrije atraktivnijima i manje rizičnijima, a na raspolaganju su vam i povoljniji krediti. Banke u tom slučaju nisu više tržišno orijentirano već se ponašaju u skladu s gospodarskom politikom koju diktira država. Sve ovo pumpa novac u sustav no upravo tu se javlja važan problem - umjetno kreirane cijene, kao i umjetno kreirana ekonomija, ne mogu opstati dugo. Ma koliko snažan bio diktat države, realni tržišni trendovi brzo će reći potencijalnim investitorima trebaju li se odreći svog novca u vašu korist ili ne. Ako vide da im tržište govori: 'Usmjeri novac negdje drugdje!' to će učiniti, a vi ćete ostati bez onog novca kojeg ste planirali za vlastiti razvoj. Nezgodno, zar ne? 

ghost1No nije to sve što je nezgodno kada je Kina u pitanju. U toj zemlji trenutna ulaganja iznose skoro 50% bruto-nacionalnog proizvoda, što je mnogo čak i za inače visoke azijske standarde. Na prigovore zašto je to tako odgovaraju kako je nužno ulagati astronomske iznose sredstava kako bi se potakla izgradnja cestovne infrastrukture i industrijalizacija. Za sad i ne zvuči tako loše. Ali postoji kvaka. Usprkos ogromnim ukupnim ulaganjima, u Kini još uvijek postoji čitav niz ključnih aspekata gdje su ulaganja nedostatna, što potvrđuje i ugledni kineski ekonomski analitičar Qu Hongbin, glavni ekonomist britanskog multinacionalnog bankarskog i financijskog holdinga HSBC. Prema njegovim riječima, usprkos rastu kojeg je iskusila, Kina se nalazi tek na pola puta u svom procesu urbanizacije i industrijalizacije. Još uvijek treba znatno ulagati u razvoj svoje željezničke infrasturkture, bolnica i industrijskih postrojenja. Ovdje je dovoljno samo spomenuti da Hongbin ocjenjuje stanje kineske željeznice istim kao što je bilo još 1880. godine! Očekivati dugoročni gospodarski rast u zemlji s tako slabo razvijenom infrastrukturom prilično je naivno. 

Uz sve to, sada postaje sve jasnije da se Kina više ne može oslanjati na tvorničku proizvodnju kao motor razvoja, usprkos tome što je ta država zapravo postala velikom tvornicom zapadnog svijeta. Gospodarska kriza u Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Europi dovela je do pada kineskog izvoza od 31,4% u 2010. godini do 20,4% u 2011. godini, a ekonomisti već sada predviđaju da će ove godine izvozni rast iznositi između 0 i 10%.

Ipak, kako naglašava Michael Shuman, najveća prijetnja razvoju Kine leži u gradnji nekretnina. Brza urbanizacija ove zemlje dovela je do nužnosti porasta gradnje, međutim, u inflaciji zgrada koje niču diljem kineskih gradova nitko nije postavio pitanje: a za koga se to zapravo gradi? Glavni grad Kine, Peking, krcat je shopping mallovima koji zjape prazni, a slično je u većini gradova. Naime, renta za unajmljivanje poslovnog prostora takve vrste u Kini viša je sada nego u New Yorku - unatoč činjenici da svi veći gradovi u toj zemlji liče na ogromna gradilišta. Nadalje, upitna je i kakvoća gradnje - dobar dio zgrada nije svojm uvjetima prilagođen radu velikih korporacija. 

mall

Profesor Peter Botelier sa sveučilišta John Hopkins u Marylandu, naglašava kako upravo nekretnine predstavljaju najslabiju kariku kineskog gospodarstva. Prema njemu, najveći rizik leži u tome što građevinske tvrtke posuđuju ogromna sredstva bez mogućnosti povrata uloženog zbog pada cijena. 'Ukoliko se dogodi da cijene iznenada padnu za, recimo 10 ili 20 posto u velikim gradovima, tada bi moglo doći do vrlo opasne situacije', upozorava Botelier. Za sada je zabilježen pad cijena marginalan, mada se već mogu pronaći primjeri pada cijena čiji postotak je dvoznamenkast. Ukoliko pogledamo ukupne trendove, brzo ćemo primjetiti da su cijene nekretnina u Kini u veljači 2012. godine pale za 0.3%, što nije mnogo, no valja naglasiti kako se ovdje nastavlja šestomjesečni pad cijena, a analitičari procjenjuju da će se takav trend nastaviti i dalje. Većina njih također ocjenjuje kako je balon gradnje nekretnina pred pucanjem i postaje evidentno da Kina u ovom trenutku jednostavno gradi - previše.

U kini u ovom trenutku postoji nevjerojatnih 65 milijuna novih stanova - koji stoje prazni, jer si ih kineski radnici ne mogu priuštiti! To je samo jedna od šokantnih stvari koje možete vidjeti u sjajnom australskom videu. Unatoč upozorenjima, unatoč čitavim novoizgrađenim gradovima bez stanovnika i mallovima veličine slavonskog sela u kojima nema ni kupaca ni zakupaca, vlada i dalje samoubilački forsira gradnju miliijuna i milijuna novih kako bi održala građevni sektor i dvoznnamenkasti ekonomski rast!  
 


Treba još spomenuti da su krediti kineskih banaka u 2011. godini iznosili 185% ukupnog bruto-nacionalnog proizvoda, što iznosi porast od 56% u posljednje tri godine. Mada takav trend još nije rezultirao značajnim negativnim utjecajem na kineske banke, mnogi analitičari plaše se da će banke kad tad suočiti s bespovratnim kreditima. Prema izvještaju Financial Timesa od 12 veljače 2012. godine, vlada je naredila bankama da reprogramiraju kredite u iznosu od čak 1,7 bilijuna (dakle, 1,7 tisuća milijardi) američkih dolara koje duguju lokalne vlasti. To nam govori da su kineski lokalci posudili sredstva od banaka za projekte koji ne generiraju dovoljno visok povrat, odnosno da se može dovesti u pitanje kvalitetu tih bankovnih kredita. Ukratko rečeno, lokalne vlasti u Kini zadužene su preko grla i sada su u situaciji da im više uopće nije dozvoljeno posuđivati novac. 

Michael Schuman sve ovo potvrđuje te u svojim analizama pokušava predvidjeti kada će doći do konačnog kolapsa Kine. Uspoređujući kinesku situaciju s gore već navedenim krizama koje su iskusili Japan i Južna Koreja do kojih je došlo nekih 35 godina nakon što se počeo primjenjivati azijski model gospodarskog razvitka - u Japanu početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, a u Južnoj Koreji desetak godina kasnije - do krize u Kini bi, kako kaže Schuman, moglo doći već oko 2014. ili 2015. godine. Ipak, Schuman naglašava kako se ne želi igrati proroka i predviđati egzaktan datum no upozorava kako Kini kriza neminovno prijeti te kako više ne smije bahati ignorirati nadolazeće probleme. Budućnost dolazi i nije lijepa. 

siglemanNaravno, to ne znači da uz takvo saznanje treba sjediti skršenih ruku. Ekonomski analitičari kao prvi korak savjetuju odmak od državne, centralizirane ekonomije te bolju alokaciju resursa kako bi se postigla kvalitetnija gospodarska ravnoteža. Val Yao, šef Societe Generala za Kinu, o ovome kaže: 'Kina barata nerealnim cijenama - uključivši tečajeve, kamate, cijene goriva te cijene zemljišta. Sve te cijene kontrolira vlada. A ako imate pogrešne cijene, to dovodi do pogrešne alokacije sredstava.' Pogrešno postavljene cijene dovode do smanjenja troškova ulaganja kompanijama u vlasništvu države, što dovodi do masovne gradnje i gubitka sredstava na projektima koji nužno ne dovode do stvarnog povećanja produktivnosti ili doprinose kvaliteti javnih usluga. Drugim riječima, centralizirana, državna ekonomija dovodi do rasipanja sredstava u prazno. Situacija je nalik onoj u Jugoslaviji sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je centralizrana ekonomija ulagala u tvornice poput Obrovca i Agrokora, ne brinući o tome trebaju li one kome, i gradnju novih naselja poput Novog Zagreba i Novog Beograda, da bi dvocifreni ekonomski rast sedamdesetih zamijenile trocifrena inflacija i potpuni kolaps sistema osamdesetih.  
 
Ono čime se slaže većina gospodarskih analitičara jest ocjena da Kina mora hitno pokrenuti redistribuciju resursa koja će dovesti do potencijalnog jačanja kupovne moći kineske javnosti. Rob Subbaraman, glavni ekonomist bankarske grupe Nomura International, kaže kako se Kina od planske ekonomije mora okrenuti onoj tržišno orijentiranoj te napraviti zaokret ka industriji koja je prilagođenija zahtjevima zaštite okoliša. Kineski gradovi su daleko najzagađenij na svijetu, gori čak i od nekadašnjih istočnonjemačkih i sovjetskih. Snažniji pomak ka tržišno orijentiranoj ekonomiji doveo bi do rasta stope depozita, što bi u konačnici smanjilo potrebu za štednjom i osnažilo potencijalno investiranje. Dakle, kao što vidimo, ključ rješenja uvelike leži u odluci kineskih vlasti da popuste omču i prepuste gospodarstvo iz vlastitih ruku tržištu. Koliko god tržišna ekonomija danas zvučala kao psovka, drugog rješenja za racionalnu alokaciju resursa nema. Hoće li to učiniti za sada ostaje vidjeti. U ovom trenutku dovoljno čvrstih razloga za optimizam - nema. 

{jathumbnail off}
FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version