Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Posao i financije

Novi porezi, za i protiv

kuca

Najave su vam poznate, diže se PDV na 25, a možda i 26 posto, i uvodi porez na imovinu i nekretnine. Istovremeno, najavljeno je fiskalno rasterećenje rada i privrede. No, dok porez na nekretnine u zemlji poput naše, koja je u svjetskom vrhu po broju stambenih kvadrata u vlasništvu po glavi stanovnika, možemo samo pozdraviti kao dobrodošao pod uvjetom da bude dobro osmišljen, s PDV-om stvari stoje malo drukčije. Zašto?
 

Prva stvar koje treba biti svjestan u vezi PDV-a: to je najnepravedniji od svih poreza. Zamislite nezaposlenog, siromaha, nekog tko živi od socijalne pomoći ili skupljanja pet ambalaže. Ili nekog tko živi od minimalca. On će zaraditi, recimo, tri tisuće kuna ovaj mjesec. To mu nije dovoljno, pa će posuditi još tisuću i po, još pola tog iznosa, da bi platio neke zaostatke režija ili kupio darove za djecu.
 

On će platiti 26% PDV-a - recimo da je PDV toliko - na iznos koji je potrošio, na 4.500 kuna, ne na onaj koji je zaradio. To iznosi oko 930 kuna, ili brutalnih 31% od njegove zarade od 3000 kuna!
 

Pogledajmo sad slučaj nekog tko zarađuje prosječnih zagrebačikih 6 i po tisuća kuna plaće, ima ženu koja zarađuje isto toliko, dvoje djece i kredit za stan. Od 13 tisuća kuna, koliko dakle iznose dvije prosječne zagrebačke plaće se može uglavnom normalno živjeti, ako niste prezahtjevni pa baš morate imati makar i rabljeni BMW. No, djeca imaju svoje prohtjeve, kredit odnese dio, i na kraju mjeseca vi ste na nuli. Platili ste upravo onoliko poreza od svoje zarade koliko i piše, preračunato 20,6% ili oko 2700 kuna.
 

A uzmite sad jednog... pa, nećemo reći Todorića ili Keruma, ali nekog bogatog. Nekog tko mjesečno zarađuje stotinjak tisuća kuna, u rangu recimo predsjednika Josipovića. On će mjesečno potrošiti možda tek tridesetak tisuća od svoje zarade, tridesetak posto. I to je iznos unutar kojeg će platiti PDV: to je oko 6.200 kuna. Ostatak novca će uložiti u posao, oročiti, staviti u čarapu, kupiti dionice, svejedno. Na taj iznos on neće platiti ništa. Ispada da je on platio jedva 6% svoje mjesečne zarade za PDV! Pogledajte sad koliko je to prema onom siromašku kojem je PDV odnio preko 30% zarade!
 

PDV je porez na potrošnju, i on "kažnjava" one koji više troše od svoje zarade a manje štede. Međutim, siromašni često moraju trošiti i više nego što zarađuju, dok si bogati mogu priuštiti da lavovski dio svoje zarade stave na stranu, i nju PDV ne zahvaća. PDV krši jedno od osnovnih načela pravednosti poreza, a to je da većim postotkom oporezuje bogatije. Naprotiv, u stvari su siromašni oni koji kod PDV-a plaćaju veći postotak poreza. Bogatima veći dio novca ostane neoporezovan kroz PDV, jer ga - ne potroše.
 

Nulta stopa na kruh i neke stvari ne znači zapravo mnogo, u tom kontekstu, osim neke socijalne kategorije. No, ono što je svakako loše je nulta stopa u turizmu jer time subvencioramo - strane turiste. To se može gledati i kao subvenciniranje izvoza, no pitanje je koja je svrha manjeg oporezivanja smještaja strancima ako znamo da je Hrvatska jedno od jeftinijih turističkih odredišta. Upitno je hoće li to privući veći broj stranih gostiju u zemlju, a još je više upitno hoće li se smanjena cijena smještaja preliti u veću vanpansionsku potrošnju kroz koju bi se onda naplatio porez. Vjerojatno je da ćemo u konačnici ipak samo privući - turiste još niže platežne moći. U konačnici, država koja praktički živi od turizma i kojoj je turizam zapravo najveća izvozna grana - jer novac koji strani turisti zarade vani a potroše kod nas je praktički isto što i izvoz - se upravo tu ne bi trebala odricati PDV-a. 
 

Porez na imovinu je malo složenija tema. U Hrvatskoj imamo, po nekim kalkulacijama, oko 30 kvadrata nekretnina u vlasništvu po glavi stanovnika, što će reći oko 120 kvadrata za četvreročlanu obitelj. No, zaminljiviji podatak je da u Zagrebu imamo nevjerojatnih 386.944 stanova i kuća - na samo 828.621 stanovnika! A šokantno je da se u Zagrebu broj stambenih jedinica između posljednja dva popisa povećao za više od četvrtine, točnije za preko 73.000, i za petinu u cijeloj Hrvatskoj!   
 

U osnovi, uvođenje tog poreza je dobra stvar jer je očito da su Hrvati preko svake mjere ulagali u nekretnine što se oduvijek smatralo najsigurnijim, i tako stvorili golem mrtav kapital. Ili bi bar bila - kad bi se time zamijenio porez od 5% koji se plaća na svaku kupoprodaju stana ili kuće. Taj porez sprječava ljude da češće sele za poslom, dakle koči mobilnost radne snage, što opet loše utječe na zaposlenost. Naročito je to velik problem zato jer je Hrvatska rekorder po broju ljudi koji žive u vlastitoj nekretnini, dok su na zapadu Europe često u najmu kako bi lakše selili za boljim poslovnim prilikama, a u Americi po nekoliko puta u životu prodaju kuću i kupuju drugu, često u drugoj državi. Upravo bi ukidanje tog poreza bitno doprinijelo zapošljavanju, a i oživljavanju graditeljstva. No, za sad nema naznaka da će se to dogoditi. 
 

Druga stvar je sam porez. Najavljeno je da se neće obračunavati na prvu nekretninu u vlasništvu, onu u kojoj se živi, što je većina dočekala s olakšanjem. Sam princip koji Linić zastupa - da se više oporezuju neiskorištene nekretnine - je u osnovi ispravan, no mnogo toga drugog je upitno. Prvo, bude li se porez plaćao samo na vikendice koje se ne koriste, a ne i na stanove koji se daju u najam ili se u njima živi, ubrat će se vrlo malo novca. Problem je tim veći što su Hrvati velemajstori porezne evazije, i za očekivati je da će prijaviti po jednog člana obitelji da živi u svakoj od nekretnina u obiteljskom vlasništvu, odnosno prenijeti vlasništvo na babe, unuke, i tako dalje.

Drugo, velik problem u Hrvatskoj je to što su mnogi ljudi u socijalizmu na razne načine došli do nekretnina koje su zapravo daleko iznad njihovih stvarnih mogućnosti, platežnih i ostalih. Privatizacija devedesete, kad su ti stanovi prodani za tek dijelić tržišne cijene stanarima, je samo pogoršala stvari. Starenje stanovništva i gotovo najmanji natalitet na svijetu također. Danas u mnogo velikih kuća i stanova imamo po jednu stariju osobu s malom mirovinom. Udariti im porez na tako nešto bi s jedne strane bio socijalni problem. S druge, upravo bi cilj ovog poreza trebao, u konačnici, biti da se osigura da vlasnici nekretnina budu oni koji ih stvarno mogu i održavati, odnosno oni koji si ih stvarno mogu i priuštiti. Velik dio stambenog fonda propada upravo zato jer bakica u stanu od dvjesto kvadrata nije u stanju plaćati pričuvu, a fasada se ruši i grede trunu. Kad bi bakica bila prisiljena plaćati porez, morala bi stan prodati, ili prepisati na unuke, i odseliti u nešto skromnije i adekvatnije - sad, mi možemo diskutirati koliko je nekom tako starom problem seliti, ali činjenica je da se problem preskupih, neadekvatnih nekretnina u kojima žive ljudi koji te nekretnine nisu mogli kupiti nego su ih dobili, pa ih ne mogu niti održavati, može najelegantnije riješiti upravo kroz porez. Koliko god mi bili sentimentalni, nakaradno je da imamo mnogo ljudi s vrlo malimi primanjima i  s vrlo vrijednom imovinom, što je neodrživo. Imovina mora na neki način biti usklađena s financijskim mogućnostima, a upravo je porez od oko 0,5 do 1% na svaki nekretninu, osim onih najjeftinijih i bazičnih, najbolji način da se to postigne. Jer, ako ne možete godišnje izdvojiti pola posto poreza od vrijednosti svoje imovine, onda očito da imate imovinu koja prelazi vaše realne financijske mogućnosti i najbolje je da je prodate nekom tko u nju može ulagati i održavati je kako treba.  

Da bi i jedan porez imao smisla, on mora biti izdašan, i zato su porezi koje bi plaćali samo bogati čista demagogija i prašina u oči. To možda može biti tako u početku, no u konačnici porez mora zahvatiti široke slojeve stanovništva.  Ono što je svakako pozitivan pomak u razmišljanju je da se porez naplaćuje prema vrijednosti nekretnine, a ne prema kvadraturi jer stanovi iste kvadrature mogu vrijediti jako različito. No, da bi se to moglo potrebno je imati sređene zemljišne knjige, i uveden OIB kako bi se izbjegle gore spomenute zloupotrebe: u ovom trenutku svi u Hrvatskoj smišljaju koga će gdje prijaviti da izbjegnu porez. Dakle, potrebno je procijeniti vrijednost svake nekretnine, što ne samo da je ogroman posao za koji porezna uprava nema resurse, nego je nemoguće u ovom trenutku zbog nesređenosti zemljišnih knjiga koje su se tek posljednjih nekoliko godina počele ozbiljnije sređivati. Jasno vlasništvo je preduvjet da bi takav porez mogao dobro funkcionirati bez da ga većina ne uspije izbjeći platiti.

 

Nadalje, velika bi greška bila jednostavno prvu nekretninu, odnosno jednu za stanovanje, osloboditi poreza. Prvo jer će time iz poreza biti izuzeta velika većina nekretnina u Hrvatskoj, a onda porez nema smisla. Drugo, jer se time otvara ogromna mogućnost lažnog prijavljivanja radi izbjegavanja poreza, što se i sad radi da bi se izbjegao prirez ili dobilo više novca za prijevoz, npr. I treće, jer je - nepravedno. Zašto? 
 

Neki ljudi imaju mali stan u Zagrebu, male vrijednosti, i vikendicu ili kućicu na moru koju su im roditelji ostavili u nasljedstvo. Neki pak imaju vilu od nekoliko milijuna eura, i ništa drugo. Ovi prvi bi morali platiti porez na nekretninu, potonji ne. Općenito nije pravedno da jedna nekretnina za stanovanje bude oslobođena poreza, neovisno kakva je i kolika, a i nejasno je važi li to za osobu ili obitelj, ako je to po osobi onda na pet članova obitelji možete rasporediti pet kuća a ako ide po obitelji, onda to komplciira stvari jer morate imati bazu povezanih osoba, odnsno OIB u funkciji. Pravedno bi rješenje bilo da se neki iznos vrijednosti nekretnine, primjerice do 30 ili 50.000 eura, ili još bolje do nekog iznosa od 10 ili 15 tisuća eura po osobi, dakle neki minimalan iznos, oslobodi plaćanja poreza, a ne cijela nekretnina, jer nema smisla da netko s luksuznom vilom ne plaća porez - slično kako je to urađeno kod poreza na automobile, gdje se porez progresivno povećava što je automobil skuplji.

Dakle, porez bi trebalo podijeliti na više stopa, u skladu s uobičajenom praksom u EU - od nula posto na prvih desetak - petnaest tisuća eura po osobi u vlasništvu, preko pola posto za iznos preko toga pa do tridesetak, pa sve do maksimalnih 1,5 - 2% na onaj iznos vrijednosti nekretnine koji prelazi stotinjak tisuća eura po osobi, odnosno članu obitelji. Moguće je uvesti i koeficijente koji bi različito teretili samce, parove, višečlane obitelji - to bi svakako bilo pravednije, no moglo bi isto tako poskupiti i zakomplicirati uvođenje poreza.
 

Da rezimiramo, ukoliko se jednostavno jedna nekretnina izuzme od poreza, to neće biti najsretnije rješenje, no i takvo rješenje bi bilo bolje od ovog kako je sad - da se imovina i nekretnine ne oporezuju. Hoće li to otvoriti prostor za smanjenje poreza na plaće i ulaganja i koliko, vidjet ćemo - no ja smatram da bi bilo korisnije umjesto toga jednostavno ukinuti porez na kupoprodaju nekretnina ili ga smanjiti na simboličnih 1%, kako bi se omogućilo ljudima da budu mobilniji kao radna snaga i da se lakše odluče na kupovinu adekvatnije nekretnine kad za to dođe vrijeme, što bi pomoglo i građevnom sektoru. Porez na dividentu je pak glupost, jer u kriznim vremenima kad je vladi prihod od poreza najpotrebniji nema nikakve dividende, tako da je priroda tog poreza više demagoška no financijska.  Kontraproduktivan bi mogao biti i porez na kamatu od štednje, koja, istina, u Hrvatskoj jest iznimno visoka, no svaki pad štednje u bankama bi povisio ionako visoku cijenu kapitala. 
 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version