Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Psihologija

Udariti dijete po guzi nije najgora stvar na svijetu

kaznadjeteta

 

Pišem ovo iz jednog zgodnog mjestašca na Jadranu, u kućici udaljenoj stotinjak metara od mora. Suprug i ja volimo uvečer, kada popuste sparina i žega, prošetati obalom, gurajući ispred sebe kolica sa svojom šestomjesečnom bebom koja u njima obično spokojno spava. Kasnopopodnevni sati rezervirani su za njeno kupanje u moru. Jedna grupa dušebrižnika govori nam kako je ne bi smjeli kupati jer je premalena, more je prljavo (nije!) preveliki su valovi, dok nam drugi prigovaraju da je jadnom djetetu vruće i da je močimo premalo. Pokušaj udovoljiti svima, nećeš udovoljiti nikome. Čini se kao da se ljudi natječu tko će od njih novopečenim roditeljima nametnuti veći osjećaj krivnje jer u odgoju ne postupaju po njihovoj unaprijed zamišljenoj idealnoj šabloni.


Na meti moralne policije ponovno se, nakon kvazi-skandala na festivalu kvazi-tolerancije, našla glumica Doris Pinčić Rogoznica koja je u svojoj redovnoj kolumni na stranici Klokanica napisala kako je udarila svog jednoipolgodišnjeg sinčića Donata po guzi jer je razbijao stvari te kako će, po potrebi, isto učiniti opet. 'Batina nije izašla iz raja, nije mu ni bila blizu, ali u tom raju u kojem je nema ipak postoje određena pravila da bi stvari funkcionirale i bile rajski ugodne, i upravo zato poprilično sam sigurna da ovo nije bio zadnji udarac po guzi, a vi me tužite telefonu koje god boje želite', napisala je Doris.


Na to je odmah na stražnje noge skočila grupa dužebrižnika na čelu s dječjom pravobraniteljicom, Ivanom Milas Klarić, koja je brzo podsjetila na Obiteljski zakon koji kaže da se svako tjelesno kažnjavanje smatra nasiljem u obitelji i kažnjava se zatvorom u trajanju od najmanje 45 dana ili globom u iznosu od najmanje 7.000 kuna. Drugim riječima, udarite dijete po guzi, prijeti vam zatvor. Prijeti vam i ako vičete na njega jer je to zlostavljanje. Neoliberalno nastrojeni pedijatri i dječji pedagozi govore kako djetetu, kada uradi nešto pogrešno – na primjer, kada iz obijesti razbija stvari – treba tiho, na miran način, objasniti što je učinilo krivo te ga podučiti kako u budućnosti postupiti. Ne znam samo kako to objasniti djetetu mlađem od dvije godine koje ima vrlo ograničen vokabular i čija koncentracija na ono što govorimo traje otprilike pola minute.


Prije nekoliko dana suprug i ja sjedili smo u društvu jedne starije mještanke na rivi i ona nam je ispričala kako je jedna dvogodišnja djevojčica onuda trčkarala sa svojim starijom bratom, okliznula se preko ruba rive i pala u more. Srećom, sve je prošlo bez kobnih posljedica, a djevojčica je navodno kasnije dobila po guzi jer nije slušala brata koji joj je govorio da se ne približava rubu. Razmišljam kako postupiti kad moja djevojčica jednom poraste do njene dobi. Trebala bih joj, dakle, objasniti da se ne smije približiti rubu rive jer bi mogla pasti u more. Kako joj objasniti da je pad u more sam po sebi uopće problem, tim više što ona već sad voli biti u moru? 'Da joj kažem: 'Dušo, ako padneš u more možeš se utopiti'? Što pojam 'utapanje' uopće znači dvogodišnjem djetetu koje ne razumije koncept mortaliteta? Da joj objašnjavam kako može slomiti ruku, nogu ili vrat ako nespretno padne i udari o nešto prilikom pada? Hajde, objasnite vi dvogodišnjakinji što je prijelom, i zašto je on uopće problem. 'Dušo, jako će te bubati?' Hm, možda shvati, ali hoće li upamtiti? Hoće li misliti da ako i boli nije važno jer će mama ionako dati pusu? Toliko pitanja, i toliko neizvjesnih odgovora. Nekako je jednostavnije jednostavno joj reći da će dobiti po guzi ako se približiti rubu rive. Ili ako pokuša istrčati pod auto. Ili penjati se na ogradu naše terase na drugom katu.


Razlog prijetnje udarcem po guzi – koja se po potrebi treba realizirati jer je prijetnja praznom puškom ništavna i u konačnici rezultira manipulacijom nad onim koji prijeti – nije roditeljska lijenost traženjem alternativnog rješenja već je on čisto praktične prirode. Tisućljetno iskustvo pokazalo je da mala djeca najbolje razumiju te najbolje reagiraju na čvrsto ustaljena, kratka i jasna pravila. 'Smiješ to, ne smiješ to.' 'Ako uradiš to, dobit ćeš po guzi.' Na opširna objašnjenja na dugo i na široko teško se mogu koncentrirati, zamaraju ih i zbunjuju te u njima stvaraju osjećaj nesigurnosti. Čak i kada negoduju protiv čvrsto ustaljenih roditeljskih pravila ili zabrana, djeci takav sustav odgoja zapravo više odgovara jer ga bolje razumiju, a ono što im posebno pruža osjećaj sigurnosti jest dosljednost. Ako je konzumacija čokolade prije ručka danas zabranjena, dobro bi bilo da bude zabranjena zauvijek kako se dijete ne bi dovodilo u nedoumicu oko toga što smije, a što ne smije.


Dušebrižnici se zgražaju nad udaranjem djeteta po guzi smatrajući to nasiljem. Dokaz je to da danas živimo u vremenu obilježenom krajnostima kada se neka privilegija iskorištava do krajnjih granica proglašavajući se pravom ili se, pak, s druge strane, nešto apsolutno zabranjuje jer je proglašeno lošim. Neki sam dan čula i priču o zdravoj ženi u kasnim tridesetima, iz Hrvatske, koja u Engleskoj živi od socijalne pomoći – smatrajući to svojim pravom – a u Hrvatsku redovno dolazi na ljetovanje i uredno plaća nekih 400 kuna za paraglajding smijući se u lice engleskim poreznim obveznicima koji to financiraju. Jer misli da je to njeno pravo. Suprotan primjer, gdje se nešto a priori zabranjuje bez sagledavanja realnih okolnosti, upravo je ovaj gdje zakon izričito zabranjuje udariti dijete po guzi smatrajući to nasiljem. Osobno se grozim nasilja nad djecom i nikad ne bih odobrila ni vlastito ni tuđe dijete tući tako da ga se ozlijedi ali udarac po guzi ne može se s time usporediti ni u ludilu. Doris Pinčić nije lomila kosti svom sinčiću niti gasila cigarete na njemu već ga je udarila po guzi pa je apsolutno suludo prijetiti joj socijalnom službom i oduzimanjem djeteta.


Neprikosnoveni protivnici udaranja djece po guzi prepuštaju vidjeti dva bitna aspekta. Prvo, ne shvaćaju da je od povremenog udarca po guzi koji se primjenjuje kao krajnja mjera kada druge metode objektivno ne pale puno gore psihološko zlostavljanje djece. Psihološki zlostavljati dijete ne mora značiti samo vikati na njega već mu i opetovano verbalno 'piliti' jedno te isto kako bi mu u glavu pokušali usaditi ono što možda i ne može sasvim pojmiti ili na dulji rok upamtiti. Isto tako, psihološko zlostavljanje karakterizira verbalno omalovažavanje djeteta, izrugivanje, kritiziranje i nametanje međusobno kontradiktornih pravila. Sve to dugoročno će ostaviti puno gore psihološke posljedice na dijete, koje se mogu manifestirati i u odrasloj dobi, od povremenog udarca po guzi.


Drugi aspekt kojeg neprikosnoveni protivnici udaranja djece po guzi propuštaju vidjeti – ili ga, bolje rečeno, ne žele vidjeti – jest taj da time državi dajemo monopol na nasilje što može biti vrlo opasno zbog moguće zlouporabe od strane vlasti. Naglašavam još jednom, u potpunosti mi je razumljivo i prihvatljivo da svoje dijete ne smijem mlatiti, ali ako ga ne smijem ni tu i tamo udariti po guzi, kao ni povisiti ton nad njim, zapravo su mi vezane ruke. Time stvaram razmaženo derište koje me od malih nogu može ucjenjivati i koje će živjeti u lažnom uvjerenju da je sve što poželi njeno apsolutno pravo, baš poput gore spomenute manipulatorice koja iskorištava engleske porezne obveznike. Jednom djetetu reći da smije činiti što želi zvuči divno. Štoviše, sjećam se sebe kad sam bila dijete, frustrirana zbog zabrana koje su roditelji postavljali. Vjerovala sam da će moj život postati prekrasan kada jednog dana budem punoljetna jer ću tada 'smjeti činiti što god poželim.' Naravno, tada mi nije bilo jasno da život ipak funkcionira drugačije i da restrikcije ne nestaju onda kada vas država proglasi punoljetnima.


Odavno već razumijem. Kada vam je kao djetetu sve dozvoljeno – što je logična posljedica spoznaje da su vašim roditeljima u provođenju odgojnih metoda bile vezane ruke – tada vam je teško jednog dana, kad se roditelji više ne brinu o vama, prihvatiti stvaran svijet takav kakav jest, sa svim svojim zabranama i ograničenjima. Djeca koja su odgajana bez ikakvih restrikcija i bez kratkih, jasnih i dosljednih pravila postaju jednog dana razmažene, vječno nezadovoljne osobe sklone depresiji i ispadima bijesa. Jasno, nije dobra ni druga krajnost gdje se djecu previše koči jer ona opterećena pretjeranim zabranama jednog dana jednostavno 'puknu' i uvale sebe u gadne nevolje. Sve treba činiti s razumnom mjerom pa tako i odgajati djecu. Ponekad će pomoći razgovor, ponekad udarac po guzi, ponekad jednostavno odlučno 'ne.' Kao što dozvoljeno ne smije bit pretjerano i rezultirati obiješću, tako ne treba pretjerivati ni zabranama jer one u svojoj pretjeranosti samo stvaraju bespotrebne frustracije. Jedna od osnovnih karakteristika civilizacije jest umjerenost umjesto krajnosti, a čini se da danas to sve više zaboravljamo. Ako isto zaboravimo kada je u pitanju odgoj naše djece, budućnost će biti sve prije no blistava.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version