Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Film

Wolverine - superjunak koji to nije

wolverine1

 

Je li danas moguće napraviti film o superjunaku koji ne djeluje kao film o superjunaku? Američki redatelj James Mangold - do sada najpoznatiji po intrigantnom prikazu života country zvijezde Johnnyja Casha kojeg je utjelovio odličan Joaquin Phoenix u filmu Hod po rubu - svojim najnovijim uratkom Wolverine dokazao nam je da jest. U ulozi mrgudnog glavnog junaka pojavljuje se Hugh Jackman koji svoju glumačku zadaću sad već obavlja u potpunosti rutinirano, osjećajući se ugodno za svojom zaraslom bradom, metalnim kandžama i impresivnim mišićima koji su rezultat konzumacije zastrašujuće velikih količina piletine i svakodnevnog intenzivnog trosatnog treninga. Gledajući Jackmana danas kao Wolverinea teško je uopće zamisliti da je 2000., kada je sve počelo filmom X-Men Bryana Singera, ulogu dobio sasvim slučajno, i to samo zato jer filmski studio 20th Century Fox nije pronašao zajednički jezik s Russellom Croweom, Keanu Reevesom, Edwardom Nortonom, Viggom Mortensenom, Jean-Claude Van Dammeom, Garyjem Siniseom i Aaronom Eckhartom. Po prirodi dobroćudni Jackman danas se uz osmijeh prisjeća dana kada očajni Singer nije znao kako ga dovoljno razjariti za ulogu Wolverinea kojem bi dobro došao jedan od onih suvremenih tečajeva kontrole bijesa pa ga je krenuo preklinjati da se kod kuće posvađa sa svojom suprugom, glumicom Deborrom Lee Furness. Australski glumac je to odbio, a Wolverinov istinski bijes prvi put je osjetio kada je tijekom tuširanja kojim se pripremao za snimanje iznenada nestalo tople vode. U prilično hladnom Torontu.


Tuširanje u hladnoj vodi prije snimanja u međuvremenu je postalo tradicija, a nastavilo se i ovom uratku Jamesa Mangolda koji se svojim scenarijem labavo oslanja na od fanova cijenjenu stripovsku priču Chrisa Claremonta i Franka Millera nastalu 1982. godine. Mrgudan i šutljiv Logan dane provodi u samoći ližući rane u zabiti Yukona, opterećen noćnim morama koje ga muče od tragičnog kraja njegove veze s Jean Grey prikazanog u filmu X-Men: Posljednja fronta. Dane provodi besciljno lutajući šumom, prožet bolom i samoprezirom, nevoljko pokušavajući pomiriti se s prošlošću, duboko nesretan zbog svoje besmrtnosti koja ga podsjeća na to da će jednog dana morati svjedočiti smrti svake osobe koju zna i koju voli. Njegov vječni život nije blagoslov već prokletstvo, a mada mu rane na tijelu zacjeljuju impozantnom brzinom, ono što kod Wolverinea ne zacjeljuje nikada njegova su savjest i osjećaj za čast. Zbog toga upada u sukob s grupom lokalnih glupana koji su ubili grizlija i tijekom obračuna s njima upoznaje Yukio, djevojku trokutasta oblika lica i crvene kose koja izgleda kao da upravo izašla iz nekog manga stripa. Nakon manjih previranja ona ga odvodi u Tokio na susret s umirućim Kenuichiom Haradom, ostarjelim vođom moćnog japanskog klana kojem je Wolverine još davne 1945. spasio život nakon udara nuklearne bombe u Nagasakiju.


Film se zapravo otvara upravo scenom iz Nagasakija koja nas bez suvišna uvodničarenja uvodi u priču i djeluje vrlo dojmljivo, doduše možda ponajviše zato jer su scenaristi Mark Bomback i Scott Frank odlučili malkice izvrnuti povijesne činjenice te zrakoplov koji je bacio atomsku bombu i njegovu pratnju spustiti na puno nižu visinu od točnih 9.500 metara kako bi prijetnja djelovala istinski zastrašujuće i pokazala nam užas rata u svom nepatvorenom obliku. Logan spašava Haradu i njihovi putevi se razilaze sve do novog gore opisanog susreta kojeg potonji inicira kako bi od svog nekadašnjeg spasitelja dobio upravo ono što njega toliko opterećuje – vječni život. Ono što jednome predstavlja prokletstvo, drugome predstavlja nedostižan san.

 

wolverine2


Preostali dio filma, nakon događaja u Yukonu, seli se u Japan i prati Wolverinove dugodovštine u Japanu u čije središte dolazi Mariko Yashida, prelijepa unuka Kenuichija Harade koju u životnu opasnost dovode pripadnici ozloglašene yakuza mafije nakon što se doznaje da je upravo ona nasljednica impresivnog bogatstva i moći svog teško bolesnog djeda. Mariko je nastala 1979., također iz pera Chrisa Claremonta i Franka Millera, a ovdje, očekivano, postaje objekt potencijalnog Wolverinovog romantičnog interesa. Hugh Jackman i japanska glumica Tao Okamoto skladan su par koji na ekranu dobro funkcionira zajedno no njihova kemija nije takva da bi je se čeznutljivo prisjećali nakon što se odvrtila odjavna špica filma. Vrlo brzo postaje nam jasno da je ono što Wolverinea motivira u njegovoj misiji usamljenog heroja u dalekoj, nepoznatoj zemlji – čime nas na djelić trenutka podsjeća na slične uloge Clinta Eastwooda u legendarnim špageti westernima Sergia Leonea – zapravo ispod njegova mrzovoljne vanjštine duboko usađen osjećaj za pravdu. No dok god mu se u fantazijama na jastuku pored njega pojavljuje lik Famke Janssen u ulozi Jane Grey teško je nekako povjerovati da je nekakva potencijalna ljubav između njega i Mariko dovoljno realna da za nju krenemo navijati. Ali cure barem mogu navijati da se Hugh što je češće moguće skine iznad pojasa.


Za razliku od, na primjer, spektakularnih Osvetnika gdje čitav jedan grad biva sravnjen sa zemljom ili Čovjeka od čelika gdje na kocku dolazi sudbina cijelog našeg planeta, film Wolverine ne bavi se tako grandioznim temama te je, unatoč činjenici da je njegov glavni lik superjunak ponikao sa stranica stripa, zapravo intimna drama. Akcija je, naravno, i dalje tu, a posebno je zanimljiva scena potjere na krovu jurećeg vlaka koja, doduše, nakon što smo slično vidjeli u Nemogućoj misiji 3 i Skyfallu, ne djeluje više tako inovativno no ipak nas tjera nešto brže uzbuđeno trpati kokice u usta dok sjedimo zavaljeni u naslonjaču i gledamo je. Ipak, ono u čemu se redatelj James Mangold ipak nešto bolje snalazi nisu scene prožete akcijom već one u kojima su naglašeni dramska komponenta i osobni odnos među likovima. Njegove likove ne krasi ona napeta suzdržanost ispod koje tinja vulkan emocija kao kod Jamesa Ivoryja ili emocionalna slojevitost kakvu nam znaju podariti, na primjer, Martin Scorsese i Steven Spielberg, što ih čini daleko manje briljantnima, no upravo nakon gledanja ovog uratka jasno je u kojem aspektu svog rada James Mangold treba brusiti svoje redateljske vještine. Ovdje također valja reći da je njegov pokušaj režiranja filma čija namjera nije samo impresionirati publiku što spektakularnijim specijalnim efektima već je natjerati da barem malo brine o samim likovima zapravo doista pohvalna i dokazuje nam da čak i filmovi o superjunacima mogu imati dušu. A nostalgičarima mogu izmamiti i osmijeh dok gledaju stanovitu scenu s bazenom koja će ih neodoljivo podsjetiti na sličnu takvu iz filma o Jamesu Bondu Dijamanti su vječni u kojoj se za zabavu pobrinula gospođica znakovita imena, Plenty O'Toole.


Wolverine kao kompleksan i mračan lik koji se nikada do kraja ne miri s onim što je postao – što ga čini prilično bliskim s još jednim mračnim tipom iz Gothama – pruža puno bolju priliku za stvaranjem takvog filma od, recimo, politički korektnog dobrog dečka, predvidljivog, i ako baš hoćete istinu, upravo zbog toga pomalo dosadnog, Supermana. Naime, Batman i Wolverine, mada u suštini pozitivci, u sebi imaju ono nešto karakteristično za zločeste dečke što djeluje privlačno i što nas u nama izaziva brigu i interes za njihovu sudbinu. Iskreno rečeno, za Supermana vas nikad nije previše briga – ionako znate da je nepobjediv. Upravo zbog prednosti koje Wolverine kao lik pruža je pomalo šteta što se ovaj inače dobar film nije malo više izbrusio u pojedinim dijelovima te postao doista velik. Na primjer, ideja da se radnja iz inače već klišeiziranih Sjedinjenih Američkih Država preseli u Japan svakako predstavlja osvježenje no šteta je što su time samo stereotipni pogledi koji uključuju kaubojske stetsone, McDonalds, ogromne trbušine i nepoznavanje zemljopisa samo ustupili mjesto jednako tako stereotipnim pogledima koji uključuje jednu ženu koja izgleda kao da je izašla iz mange, jednu koja izgleda poput gejše, ninje u crnome i paušalna objašnjenja kako nešto mora tako biti 'jer je to Japan.' Film je pružio izvrsnu priliku za dubljim poniranjem u fascinantan i slojevit svijet japanske tradicije no to se na žalost nikada nije dogodilo tako da jedino što o svijetu japanske kulture u njemu doista uspijevamo doznati jest razlog zašto se štapići za jedenje nikada ne smiju držati uspravno dok stoje u riži.

 

wolverine3


Prigovor ovom uratku također možemo pronaći u liku Viper, negativke koja je prvi put ovjekovječena stripovskim perom Jima Steranka 1969. kao ljuta neprijateljica Kapetana Amerike, a fanovima Marvelovih stripova poznata je još i kao Madame Hydra. Tumači je Svetlana Khodchenkova koja je u svojoj ulozi taman onoliko teatralna i samodopadna da bi joj odgovarala uloga negativke, a da ne bude iritantna. Međutim, prepreka na koju se njen lik spotiče jest scenarij koji jednostavno nikada dovoljno snažno ne opravdava njenu motivaciju u borbi protiv Wolverinea unatoč činjenici da stripovski predložak za to pruža vrlo dobru priliku. Time njen lik, koji je mogao postati snažan Wolverinov antagonist, zapravo postaje samo sporadična pojava koja popunjava minutažu ovog filma.


Unatoč određenim nedostacima treba reći da je Wolverine doista dobar film koji pokazuje da celuloidni uratci o superjunacima ne moraju biti svedeni samo na pucačinu i natjecanje u bombastičnim specijalnim efektima već da također mogu u sebi sadržavati duboko emocionalnu, ljudsku komponentu i da svijet superjunaka na filmskom platnu može ponuditi više od tajica i eksplozija. Jedino nas još muči ovo pitanje: ako je Logan neranjiv i besmrtan, zašto se boji leta zrakopolovom?


Ocjena: 7,5 od 10.

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version