Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Umjetnost

Nijema priča

nijema_prica

 

Slikarski atellier je zjapio prazan danima. Miris ljepila za drvo i razbacani kistovi mogli su upućivati na nečiju prisutnost,  težak zrak tjerao je na otvaranje prozora.

No Mladen nije mario za vanjske utjecaje, jedino što ga je zanimalo bila je cigareta, zurio je u narančasti kružić na vrhu svog opuška, brojeći u sebi kada će se ugasiti, iščekujući dim koji je potom udisao, kao da mu od toga ovisi život.

 

Njegovu dnevnu filozofiju prekinule su Dijanine potpetice i povišeni ton glasa.

 

  • -          Mislim da ću pozvati deratizacijsku službu. Ovo je nesnosno. Ubij se negdje drugdje ako želiš umrijeti, ja ne idem s tobom.
  • -          Naravno, tvoj smisao života sastoji se u traženju cipela na popust, i kad bi ukinuli popuste, onda bi se objesila.
  • -          Ne znam na čemu bi ovdje mogla visjeti, i da želim. Može me ubiti samo luster ako budem dovoljno dugo stajala ispod njega. K vragu Mladen, zaboravi prokletu izložbu. Propalo je i nije kraj svijeta, znaš da danas nikog ne zanimaju slike, pogotovo ovdje na Balkanu, gdje se prodaju samo cajke i golotinja. Ti si profulao vrijeme , stari.
  • -          Zato ćeš se ti savršeno uklopiti sa svojim stilom života, samo trebaš stati na određeni ugao i ući u jedan od onih BMW-a koji se parkiraju ispred klubova u koje ulaziš, ti i tvoje sponzorske prijateljice.

 

Dijana je zavrtjela glavom i bacila krpu prema Mladenu.

 

  • -          Obriši prašinu za početak, nađi smisao. Ja imam noćno dežurstvo večeras, nemoj da zateknem kaos kad se vratim.

 

Nije se ni pomaknuo kad je otišla. Zurio je u nedovršenu sliku, Dijanin portret, koji je trebao predstavljati njenu tajanstvenu stranu, u crno bijeloj tehnici,okružen oblacima. Takvu ju je vidio , ideja je nastala pred mjesec dana, no inspiracija je stala u trenutku kad je počeo sumnjati. Htio je započeti svađu, no nije imao argumenata, samo se sumnja nadvila nad njega , uvukla se u stijenke njegovih živaca, pila mu krv , oduzimala mu zrak.

 

Imao je indicije, kladioničarski listić u džepu njenog balonera, a Dijana nije u životu bila u kladionici, glasine susjeda koje nije mogao potvrditi da je viđena na večeri sa kolegom liječnikom u kineskom restoranu. Činilo se da se i Dijanine prijateljice podmuklo hihoću kad ga vide, možda one vide njegove rogove i to ih zabavlja. Sa portreta su zagonetno gledala njena dva velika oka, lice nije imalo usta, simbolično jer Dijana nije ništa rekla. Zašto i bi, navodni ljubavnik je bio oženjen, Mladen je znao sve detalje ali nije imao corpus delicti.

 

Htjela mu je to dati, tako željno i očajno, ono za čim žudi svaka žena, onaj specijalan dar koji je produžetak njega, ono što obećava nastavak života i daje mu smisao.

Šutjela je i sakrila svoju tajnu u nevidljivi sef, zaključana je pod tajnom šifrom, on neće saznati dok sve opcije ne budu istražene, a toliko se nadala da će konačan rezultat biti povoljan i ova će noćna mora prestati.

 

Čak ni Mladenove sumnje je nisu natjerale da podijeli svoje osjećaje, gušila je tajnu u sebi, zatomljivala je lupanjem potpetica, utapala je u mirisu kave prije odlaska na posao, zakapala je pod velom ironičnih rečenica.

 

  • -          Kad bi naplaćivala svoje usluge, možda bi stan bio bolje uređen..zašto se nisi spetljala sa vlasnikom neke galerije, lakše bi prodali slike – rekao je Mladen jedne večeri, gledajući je kako oblači svoju uniformu medicinske sestre i promatra se u ogledalu.
  • -          Ti  bi bio loš svodnik, za to trebaš imati agresivnu crtu, a tvoja agresija se više ne vidi ni u gaćama..
  • Bila je istina, tjednima nisu vodili ljubav, udaljavali su se iz dana u dan, a ova je primjedba samo pojačala jaz mržnje i netrpeljivosti.

 

Prišao joj je vrlo blizu, toliko da je mogla osjetiti dah cigarete na svom obrazu. Zatim je osjetila njegove prste između svojih nogu, toliko snažno da je vrisnula. No nije ga zaustavila, htjela je sudjelovati u predstavi kažnjavanja i kajanja. Zatvorila je oči i pustila da nijemi kadrovi prolaze sami od sebe, orijentirala se na kucanje sata, dok je Mladen tiho stenjao i obavljao svoju misiju. Na kraju mu je samo pružila maramicu da je obriše, jer se mlaz njegovog sjemena slijevao tik do njenih samostojećih čarapa.

 

  • -          Zašto ne razgovaraš s njim, Dijana? Nije li to zajednička stvar? – kasnije ju je zabrinuto pitao njen kolega i prijatelj, dr. Majer, dok su sjedili u kantini ispijajući čaj , prije noćne smjene.
  • -          On je umjetnik, Leo. A umjetnici od šume ne vide drvo..barem katkad je tako..otkad je propala ta izložba on ne misli na ništa drugo, samo čistim boce i opuške za njim.

 

 

Jedan od najtežih zadataka je bilo crtanje Dijaninih usana. Ili su izgledala pretanka, ili predugačka, ili previše nestvarna. Na tom mjestu Mladen je ostavio samo obrise, orijentirajući se na pozadinu portreta. Dijana je bila u oblacima, no oblaci su bili tamni , kao da će uslijediti oluja. To su bili svakodnevni oblaci, kada je prigovarala jer nije na vrijeme ugrijao vodu da bi se istuširala, jer nije usisavao sobu, jer nije bilo dovoljno seksa. Oblaci su uvijek bili tu.

 

Tisuću puta mu je rekla da promijeni grijač ili kupi novi bojler jer je stari izgledao poput ubojice spremnog na giljotinu, no on bi samo odmahnuo rukom i rekao da emancipacija služi tome da se žena pobrine za neke stvari u kući.

 

 

 

Telefon je zazvonio, Dijana je duboko uzdahnula i tek onda podignula slušalicu. Čekala je vijesti o svom nalazu tjednima, i danas je bio Dan D. Ukočeno lice joj se razvuklo u osmijeh olakšanja kad je čula pozitivne vibracije s druge strane.

 

Kamen olakšanja se kotrljao po cijelom njenom tijelu, sada je sve bilo drugačije, više ništa ne stoji između njih, i sad je vrijeme da kaže Mladenu sve. Trebao se vratiti za sat vremena jer je imao razgovor s vlasnikom galerije o zakazivanju druge izložbe, i htjela ga je dočekati spremna. Za nju, biti spremna je značilo biti čista, priuštit će si jednu kupku u morskoj soli i onda će Mladenu priopćiti vijesti.

 

Mladen se premještao s noge na nogu dok je slušao masu izgovora zašto ne može dobiti termin za izlaganje svojih slika i koje su mu opcije, mrštio se i jedva čekao da ode, jer ovaj razgovor nije vodio nikamo. Trebala mu je cigareta i konjak, nije se mogao sjetiti da li je u boci još ostala koja kap.

 

Pred svojom zgradom je vidio parkiran auto doktora Majera i tlak mu je skočio, požurio je prema stepenicama , a u glavi mu je bila samo misao kako će ih uhvatiti i kako će napokon sve biti jasno. No, doktor je sjedio na stepenicama ispred njihovih vrata, zbunjen kao učenik koji se vraća iz škole i nalazi zaključani stan.

 

  • -          Trebao sam joj donijeti nalaz. Kamo je otišla?
  • -          Kakav nalaz? – Mladen ga je pogledao prijeteći, no zbunjeno, kao da je zalutao u krivi film.
  • -          Nije vam rekla? Ima zakazan pregled u klinici za umjetnu oplodnju. Danas je primila vijesti od ginekologa. Dijana ima mogućnosti zanijeti putem umjetne oplodnje, uspjeli smo joj naći termin, čekala je tjednima.
  • -          Dakle zato se ona s vama sastajala? O moj Bože.

 

Mladenu je tutnjalo u glavi dok je zajedno s doktorom Majerom lupao po vratima i na kraju se svom silinom naslonio na njih da bi ih uspjeli razvaliti. U stanu se širio čudan miris, drugačiji od dima cigareta i alkohola.

 

Krenuli su putem kupaonice, tu ih je odveo mlaz vode. Na sve strane su stršale žice, a Dianino beživotno tijelo je ležalo u kadi, dok se iz bojlera izvijao sivi oblak. Kao u tunelu, Mladen više nije čuo ništa, samo je vidio sjene liječnika iz hitne pomoći i policije, a onda mu se smračilo pred očima i utonuo je u ništavilo.

 

Četiri mjeseca kasnije kroz galeriju se guralo mnoštvo ljudi, uzimajući besplatne kave iz plastičnih čaša, a najviše ih se skoncentriralo oko autora slike „Nijema priča“. Mladen je bio vidljivo blijed, u crnom odijelu, sjetnog izraza lica. Objašnjavao je nastanak portreta, a u njega su gledala dva tamna oka i puna, crvena usta. Na kraju, ta usta su bila boje krvi, između njih je zapela rečenica koju je Dijana htjela izgovoriti, ali je nikad nije rekla. „Htjela bi ti roditi dijete, ali želim na umjetnu oplodnju jer ne mogu roditi normalnim putem“.

 

Svaki put kad bi pogledao u te usne, Mladenu je zapinjao kamen u grlu i gutao je sivi dim iz zapaljenog bojlera..usta i dim bili su nerazdvojno povezani u nijemu priču.

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version