Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Povijest

Jugoslavenski 'antifašizam' kao pokriće zločina

kumrovec

 

U slamanju nacizma i fašizma tijekom Drugoga svjetskog rata, istočni i zapadni svijet ujedinio se, zanemarivši (na neko vrijeme) sve ideološke barijere i suprotstavljene političke interese. Stara istina, da ljude ne može ništa tako zbližiti kao zajednička nevolja, i ovdje se pokazala na djelu. 

 

To, dakako, ne znači da se protiv naci-fašizma mnogi nisu borili iz uvjerenja. Naprotiv. Desetine tisuća časnih i poštenih humanista i demokrata, običnih, malih ljudi, imali su na umu bolji i pravedniji svijet u kojemu ljudi neće strahovati za svoje živote samo zato što su druge nacije, rase ili vjere, i ušli su u ovu borbu s ciljem da te ideale postignu. Oni se s pravom mogu nazvati istinskim antifašistima. Ono što kolokvijalno nazivamo antifašizmom je, dakle, bio civilizacijski odgovor takvih ljudi na zlo oličeno u naci-fašizmu, njihov etički i moralni stav, i on nije ovisio o ideologijama, političkim hipotezama, teorijama, manifestima i parolama, nego o stupnju ljudske svijesti u prihvaćanju spoznaje da se zlo mora nadvladati – u ime ljudskog dostojanstva i zbog odgovornosti prema budućim naraštajima.

 

Na ideološkoj razini, antifašizam bi se mogao definirati kao kratkotrajni savez Istoka i Zapada u slamanju naci-fašizma u Drugom svjetskom ratu. U borbi su skupa sudjelovali i „buržoaska“ zapadna Europa, liberalno-kapitalistička Amerika, boljševičko-komunistički SSSR, monarhisti, demokrati, republikanci, kozmopoliti, ideološki neopredijeljeni intelektualci, konzervativni građanski sloj, obični radnici i seljaci bez obrazovanja i bilo kakvog političkog stava… Antifašizam, stoga, nije svojina niti jedne ideologije, pa tako ni komunističke – mada se na ovim prostorima upravo to već desetljećima želi naturiti kao istina i činjenica. Može li se u isto vrijeme biti anti-fašist i anti-komunist? Naravno. To dokazuju stotine tisuća Amerikanaca, Britanaca, Francuza, pa i ljudi s ovih prostora, koji su bili antifašisti, ali komunisti ne.

 

Može li se, primjerice, pod okriljem antifašizma, u ime „naroda“ i „Partije“ vršiti masovne zločine, nekažnjeno ubijati civile, žene, djecu, zarobljene neprijateljske vojnike, bez istrage, suda, bez prava na grob? I, nisu li oni koji su ovo činili, sami sebe izopćili iz antifašističkog pokreta? Tim znanstvenika objavio je 1997. godine u Francuskoj Crnu knjigu komunizma: zločini, teror, represija. Jedan od glavnih autora bio je Stephane Courtois (prema vlastitom priznanju) nekadašnji militantni komunist, pristaša kulta Mao Ze Donga – kineskog komunističkog diktatora. U uvodnom dijelu, Courtois naglašava, da je njegova želja skrenuti pozornost javnosti na sličnost i srodnost ove dvije ideologije (fašizma i komunizma – pri čemu treba imati u vidu da se pod izrazom „fašizam“ podrazumijeva i nacizam, iako se radi o dvije ekstremne ideologije koje se u mnogim aspektima međusobno razlikuju).

 

U knjizi su izneseni znanstveno utemeljeni i provjereni podaci do kojih se došlo na temelju dugogodišnjih istraživanja. Među ostalim, ona sadrži grozne opise masovnog terora s obilježjima genocida u Kini, SSSR-u i drugim zemljama, s pojavama kanibalizma, i sustavnog izgladnjivanja čitavih regija. Donosi i popis žrtava u svijetu: Kina: 65 milijuna, SSSR:20 milijuna; Afrika:1,7 milijuna; Afganistan:1,5 milijuna; Sjeverna Koreja:2 milijuna; Kambodža: 2 milijuna; Istočna Europa: milijun; Vijetnam: milijun; Latinska Amerika:150.000. Sve u svemu, oko 100 milijuna žrtava komunističkih režima diljem svijeta (Jugoslavija je svrstana pod Istočnu Europu), uzrokovanih tijekom XX stoljeća, s tim da brojka nažalost, nije konačna. Autori zaključuju da je ovaj broj (komunističkih) žrtava četverostruko veći od onih što su ih Sile osovine uzrokovale u Drugom svjetskom ratu.

 

Vijeće Europe, donijelo je 2006. godine Rezoluciju br. 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Pri njezinoj izradi korišteni su podaci iz Crne knjige komunizma. U javni diskurs je tek poslije španjolskog građanskog rata, 30-ih godina XX stoljeća ušla sintagma crveni teror, kao personifikacija masovnih zločina što su ih u to vrijeme počinili ljevičari.* Ove činjenice su dugo skrivane, a zločini prešućivani i opravdavani, pod izlikom da se „ipak radilo o humanističkoj ideologiji“. Pitanje: "kakva je bila praksa koja se provodila pod krinkom te „humanističke ideologije“ i je li „diktatura proletarijata“ – koja u osnovi počiva na masovnom teroru, također njezin dio?", gotovo da se nije niti postavljalo.

 

Republikanske snage su borbu protiv fašističkog Frankovog režima iskoristile i za obračun sa svima onima za koje su smatrali da se ne uklapaju u njihov ateistički svjetonazor, pa su pored ubojstava zemljoposjednika, industrijalaca i konzervativaca, izvršili masovna zlodjela nad pripadnicima katoličkog klera – ubijeno je 6.832 katolička svećenika, a ogroman broj crkava i samostana spaljen je i uništen. Ovi zločini u komunističkom svijetu i danas se zanemaruju, uz isticanje samo pozitivnih strana borbe španjolskih ljevičara i njihovih pomagača koji su kao „dobrovoljci“ u postrojbe republikanske revolucionarne vojske stizali (preko Komunističke internacionale), iz većine tadašnjih zemalja u kojima su postojale Komunističke partije, pa i s područja Jugoslavije. Danas se ovim izrazom ("crveni teror") označavaju sva razdoblja masovnih ljevičarskih represalija, od Francuske revolucije nadalje.

 

Usprkos ovim nespornim činjenicama, komunistička ideologija i praksa nisu doživjele osudu svijeta – makar na moralnoj razini – niti je glavnim protagonistima ikada suđeno kao što je to bio slučaj s nacistima. Isto tako, porazna je spoznaja da i danas još uvijek postoje totalitarni komunistički režimi u svijetu koji nekažnjeno nastavljaju sa svojom zločinačkom praksom. 

 

Zločin ostaje zločin. On je uperen protiv čovjeka i predstavlja negaciju života i njegovih prirodnih prava, i zato se ne može opravdati nikakvom ideologijom, prikriti floskulama i parolama. Zločin ne može biti „nužnost“ niti „slučajnost“. I svaki zločin morao bi biti kažnjen. On mora doživjeti i moralnu osudu. Zbog naraštaja koji dolaze. Da im se povijest ne bi ponavljala. Naravno, to univerzalno načelo ne izuzima od odgovornosti ni pripadnike Komunističke partije Jugoslavije, neovisno o tomu kolike bile njihove eventualne zasluge u slamanju naci-fašizma. O masovnim zločinima genocida koje su smišljeno i organizirano počinili jugoslavenski komunisti tijekom posljednjih mjeseci rata, pa i nakon njegovog službenog okončanja (9. svibnja 1945. godine), moralo se šutjeti više od 40 godina, sve do pada Berlinskog zida i raspada SKJ. A brojke su doista zastrašujuće.

 

Prema podacima što su ih do veljače 2012. godine utvrdila tijela Republike Slovenije koja se bave poratnim žrtvama jugoslavenskog komunističkog režima, na području Jugoslavije je od strane partizanskih postrojbi, KNOJ-a, OZN-e i UDB-e, ubijeno 250.000 ljudi, od čega veliki broj civila (žena, djece, staraca). Navedeni podatak iznio je predsjednik spomenute Komisije u emisiji In medias res (HTV Drugi program, 20. veljače 2012. godine, 20:00 sati). Još jednom treba ponoviti: To je broj poratnih žrtava na području Jugoslavije, koje je uzrokovao jugoslavenski komunistički režim. 

 

Prije svega, treba istaknuti činjenicu da je jugoslavenska komunistička klika u cilju osiguravanja svoje ratne pobjede i uspostave vlasti u budućoj državi bila pripravna na sve i da se u doslovnom smislu riječi služila svim sredstvima: počevši od masovnih pokolja i smaknuća (bez ikakvih istraga i sudskih postupaka), do akcija etničkog čišćenja pojedinih regija od nepoćudnih („narodnih“ ili „klasnih“ neprijatelja), uz brojne i brutalne metode krvavog obračunavanja s političkim neistomišljenicima (ubojstva, zatvaranja u logore i zatvore, mučenja i premlaćivanja, montirani politički procesi, nasilno oduzimanje privatne imovine, a u kasnijoj fazi i besprimjerni teror nad seljaštvom prema kojemu su se – po sovjetskom obrascu - primjenjivale mjere nasilnog „otkupa viška poljoprivrednih proizvoda“, prisilno natjerivanje u „Seljačke radne zadruge“, konfiskacije nekretnina i zemlje it.d. ).

 

Da bi ovo kažnjavanje „narodnih neprijatelja“ (što je očito bila stvar od prvorazrednog značenja, koja se uz to morala obaviti brzo i temeljito) teklo nesmetano, pobrinuo se već 15. kolovoza 1944. godine vrhovni komandant Partizanskih odreda JugoslavijeJosip Broz Tito, koji je tog dana izdao direktivu naslovljenu: Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ). Ovo tijelo objedinjavalo je sve partizanske postrojbe čija je zadaća bila „borba s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata“ i po hijerarhiji je (formalno) bilo podređeno Titu. Operativno rukovođenje akcijama KNOJ-a u praksi je išlo preko načelnika OZN-e Aleksandra Rankovića. Kao prvi ljudi KNOJ-a postavljeni). su: za zapovjednika – Jovo Vukotić, za zamjenika – Nikola Ljubičić i za političkogkomesara – Vlado Janić Capo, dok je Mesud Hotić postao obavještajni oficir. Ova četvorica, po direktivama Rankovića, koordinirala su sve veće akcije vezane za masovna smaknuća pred kraj rata i u prvim mjesecima poraća, te su kasnije postali kadrovski oslonac OZN-e (odnosno UDB-e).

 

Kaznene ekspedicije Rankovića i njegovih suradnika bile su, osim Kosova i Metohije (gdje su počinjeni masovni i naročito okrutni i krvavi zločini nad Albancima, posebice u vrijeme vojne uprave), usmjerene uglavnom na područje bivše NDH (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Sandžak i dio istočnog Srijema koji je danas u sastavu Vojvodine). Za vrlo kratko vrijeme, domaći Nijemci (folksdojčeri) etnički su očišćeni s cijelog područja tadašnje Jugoslavije (nestalo ih je preko 500.000, od toga je 50.000 ubijeno u logorima ili je tamo umrlo od batina, pothranjenosti, bolesti, gladi). Prema Hrvatima je također primijenjena neselektivna represija širokih razmjera, ali mnogo bolje nisu prošli niti ostali narodi koji su shvaćani kao tradicionalno „nepouzdani“ kada je u pitanju „jugoslavenska“ ideja (bosanski, sandžački i crnogorski muslimani, kosovski Albanci, Bugari, Mađari, Makedonci it.d.). Sam Ranković je na jednome od zasjedanja Narodne skupštine FNRJ u Beogradu 1951. godine, izjavio: „Do ove godine ubili smo 565.000 narodnih neprijatelja, a kroz naše zatvore prošlo je 3.100.000...“ Samo na Bleiburgu i Križnom putu, prema objektivno utvrđenim podacima, pobijeno je oko 200.000 ljudi, uglavnom Hrvata, od čega je približno 116.000 vojnika, dok su ostali bili civili.

 

Ubijanja katoličkih svećenika, časnih sestara i fratara, spadaju u najcrnje stranice jugoslavenske poratne povijesti. Prema istraživanjima don Ante Bakovića (koji je bio svjedokom nekih od zločina, što je i objavio u svome obimnom Hrvatskom martirologiju XX stoljeća, predstavljenom javnosti 2008. godine u Zagrebu), tijekom i neposredno nakon rata, ubijeno je 666 pripadnika katoličkog klera, od kojih su najveći broj usmrtili partizani-komunisti. Zbog teškog stanja u kojem se našla katolička Crkva u novoj Jugoslaviji, biskupi su svojim vjernicima uputili glasovito Pastirsko pismo (potpisano 20. rujna 1945. godine). U njemu navode kako je do tada (!) već ubijeno ili nestalo preko 500 svećenika, sjemeništaraca, časnih sestara, laika, posebno navodeći zločin u Širokom Brijegu (zapadna Hercegovina), gdje je bez ikakvoga razloga ubijeno 28 fratara, a da niti jedan od njih „nije uzeo puške u ruku“. Biskupi dižu svoj glas protiv bezakonja i nasilja, zastupajući načela vjere, i tražeći da se s terorom prestane, te da se poštuje dostojanstvo ljudske osobe i njezina prava. Ovo pismo pročitano je 10 dana poslije, na svim liturgijama – u crkvama koje su još uvijek imale svećenike.

 

Treba li podsjetiti s koliko mržnje i netrpeljivosti je ono dočekano od komunističkih vlasti? I danas se od strane neokomunista i velikosrpskih nacionalista ono proglašava „klerofašističkim pamfletom“. Zločini se nastoje opravdati, pa se izmišljaju opskurne laži, primjerice, o ubijenim širokobriješkim fratrima, za koje se tvrdi da su „poginuli u borbi, jer su bili naoružani i pružali otpor“, iako je nepobitno utvrđeno na koji način je provedena egzekucija. Mogu li se ovako stravični masovni zločini pravdat „incidentima“ i ispadima „pojedinaca“ ili skupina koje nisu mogle prevladati svoj poriv za osvetom? Toliki broj ljudi, u tako kratkom vremenskom razdoblju, moglo se pobiti samo dobro organiziranom planskom akcijom.

 

Kada je o odgovornosti za ove zločine riječ, izvan svake sumnje je da najveću snosi tadašnji vrhovni zapovjednik Narodno-oslobodilačke vojske i doživotni predsjednik socijalističke Jugoslavije Josip Broz Tito. Ova činjenica se ne rijetko zanemaruje, te se od strane današnjih neokomunista ili njihovih simpatizera na politikantski način, iz različitih razloga, i s različitim motivima ta odgovornost nastoji relativizirati, minimizirati, ili čak u cijelosti negirati. Pri tomu se najčešće poteže kao „argument“ Titova pisana naredba od 14. svibnja 1945. godine, a u kojoj on izdaje nalog zapovjednicima četiriju jugoslavenskih armija (jer, krajem rata je došlo do reorganizacije partizanskih oružanih snaga, tako da su one objedinjene u 4 armije), „da se moraju spriječiti svi zločini, a krivci za one koji su počinjeni kazniti“- što, se, dakako, odnosilo na zločine koje bi (eventualno) počinile postrojbe Narodno-oslobodilačke vojske ili pojedinci iz njezinih redova. Ova naredba je navodno za kratko vrijeme dva puta proslijeđena odgovornima zapovjednicima armija, i vjerojatno je trebala amortizirati učinke onih prethodnih, sasvim suprotnog sadržaja. Da je ona bila sasvim formalne naravi i bez ikakvog utjecaja na ono što se uistinu događalo na terenu, nije teško dokazati.

 

Prije svega, brojne druge naredbe o progonu i likvidaciji „narodnih neprijatelja“ izdavane ranije, već su pokrenule lanac krvavih zlodjela nad poraženom vojskom i civilima, pri čemu su ne rijetko pojedinci ili skupine iz redova Narodno-oslobodilačke vojske bili motivirani isključivo mržnjom, željom za osvetom, koristoljubljem ili su jednostavno iz straha i respekta izvršavali naređenja nadređenih. Naime, proteklih godina, na vidjelo je izašla još jedna činjenica s kojom šira javnost nije bila upoznata; za ove prljave poslove masovnih smaknuća, ne rijetko koristili su se maloljetnici(što potvrđuje i spomenuti Dubajić, koji govori kako su nakon obavljenog „posla“ izvršitelji zločina dobivali nagrade i odličja).

 

Drugo – generalni stav o osvajanju vlasti, proklamiran od Tita i Partije krajem travnja 1945. godine, i uobličen u naredbu koju je potpisao on kao vrhovni komandant, sadržavao je konstataciju da je „kucnuo čas da Komunistička Partija osvoji vlast, i da za to nema puno vremena, nego samo nekoliko dana, ili čak nekoliko sati, te da je, u svrhu ostvarenja toga cilja nužno likvidirati sve neprijatelje“. Treba li napominjati da je tobožnja naredba o sprječavanju zločina koje bi počinili pojedinci u vlastitim redovima, i zahtjevu za njihovim kažnjavanjem, u koliziji i s ovim generalnim stavom i sa svim ranijim odlukama i zapovijedima, kako Vrhovnog štaba i Tita, tako i AVNOJ-a? Uostalom, Titova izjava od 28. svibnja 1945. godine , kada on govoreći o odmazdi koja je masovno provedena nad stotinama tisuća ljudi nakon službenog svršetka rata kaže: „Eto, stigla ih je ruka osvetnica“, sasvim jasno govori da su tobožnje naredbe koje su imale za cilj tobože spriječiti zločine, ipak bile samo paravan iza kojega se smišljeno, organizirano, planski i sustavno provodila zacrtana strategija. Uostalom, nije li ova izjava uslijedila 14 dana poslije naredbe o „sprječavanju zločina i kažnjavanju počinitelja“?

 

Na kraju: tko je i kada kažnjen zbog tih masovnih zlodjela? Da je bar jedan jedini komunist izveden na sud, možda bi i mogli povjerovati u iskrenost njegove „naredbe“. U tom svijetlu, pokušaji Tita i njegovih najbližih suradnika da operu svoje krvave ruke na ovako neuvjerljiv način, djeluju najblaže rečeno - neozbiljno. Kao i slični pokušaji njihovih ideoloških sljedbenika koji danas žele opravdati taj režim.

 

Sam Tito – personifikacija jugoslavenskog socijalizma – po nekima je jedan od najvećih svjetskih ratnih zločinaca svih vremena (u anketi njemačkog lista Fokus, 2000. godine, smješten je na visoko 5. mjesto, odmah iza Hitlera, Staljina, Mussolinija i Maoa, a slično je bilo i u anketama više drugih uglednih svjetskih listova, gdje je Broz po pravili zauzimao neko od prvih 6 mjesta), a po drugima politički, državnički i vojni genij, još uvijek nije izložen objektivnom i nepristranom sudu povijesti. No, kada je u pitanju njegova praksa, znanstvene rasprave i zaključci i nisu nužno potrebni; raskorak između javno proklamirane i u partijskim dokumentima definirane ideologije i onoga što se uistinu činilo, toliko je očit da ga je nemoguće ne zamijetiti. To je u samome začetku uspostave nove jugoslavenske države i kompromitiralo ovu ideju i otkrilo pravo lice i zločinačku narav komunističkih vlastodržaca.

 

Svojom agresivnom, sveobuhvatnom i sustavnom propagandom, Komunistička partija Jugoslavije vješto je prikrivala sve svoje zločine i nedosljednosti, i nastavljala dalje snažiti mit o vlastitoj nepogrešivosti, veličini i zaslugama, proširujući ga i jačajući do te mjere da je on postao sastavnim dijelom neke vrste komunističke „religije“. Sve što je bilo vezano za „slavnu epopeju narodnooslobodilačke borbe“, pod zajedničkim nazivnikom: „tekovine narodnooslobodilačke revolucije“, po automatizmu je dobivalo status nedodirljivih „svetinja“. Tako su komunisti, oštro agitirajući protiv vjere i Crkve (usvajajući Lenjinovu maksimu po kojoj je „religija opijum za narod“ i progoneći sve one koji su bili vjernici), stvorili vlastita božanstva i idole, i u tom pogledu se ni u čemu nisu razlikovali od drugih totalitarnih režima.

 

„Slavne partizanske pobjede“ su, dakako, bile „izvojevane“ u „krvavoj i bespoštednoj borbi protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja“, u čije su redove, pored „stranog okupatora“ bili uključeni i „domaći izdajnici i kolaboracionisti“. Slijedom nužnosti stalne zaštite spomenutih „tekovina“, borba protiv neprijatelja svih vrsta i boja* bila je prioritetna i stalna zadaća brojnih i sveprisutnih mehanizama „narodne vlasti“. 

 

Vojvodina je u svemu dijelila sudbinu drugih „oslobođenih“ područja. Teror je naročito bio izražen na području Srijema, gdje su Hrvati kolektivno žigosani kao „ustaše“, pa su u podjednakoj mjeri nasilju izloženi i bivši članovi i simpatizeri HSS-a („radićevci“) i oni koji su stvarno davali potporu Paveliću, ali i obični građani i seljaci koji nikada nisu pripadali niti jednoj od ovih struja. Kolovođe ovog terora, prije svega „srpski“ komunistički dužnosnici ovu odmazdu prema Hrvatima pravdali su „nužnošću borbe protiv narodnih neprijatelja i ustaških zločinaca“, pa su u tom smislu donošene i naredbe kao pokriće za ono što se provodi na terenu.

 

Poznata je epizoda iz jedne rasprave u beogradskoj Narodnoj Skupštini, kada se Andrija Hebrang neposredno po svršetku rata usprotivio ovom valu terora, na što mu je Ranković odgovorio kako „narodna vlast“ ne ubija i ne progoni „građane i narod“, nego „narodne neprijatelje“. Hebrang nije popustio, nego je ponovio kako se progone i ubijaju „Hrvati, a ne narodni neprijatelji“. Moguće je da je i to jedan od uzroka njegove osobne tragedije koju je doživio 1946. godine. „Sremac“ – kako su ga zvali kolege iz KPJ, u sukob je s vrhom Partije došao još za rata, zbog nekih tekstova u partizanskim glasilima koji se nisu dopadali nekim od ljudi bliskih Titu. Mada je u partijskoj hijerarhiji zauzimao visoko mjesto, velikosrpska struja na čelu s Aleksandrom Rankovićem uspjela ga je maknuti već 1946. godine. Najprije je bio optužen da je u vrijeme rata (nakon zarobljavanja) u ustaškom zatvoru prihvatio suradnju s neprijateljem, zatim da je bio suradnik njemačkog Gestapoa, pa čak i starojugoslavenskog režima, te na kraju i „informbirovac“, odnosno „veleizdajnik“ koji je „radio za interese Staljina i SSSR-a“. U svrhu prikupljanja „dokaza“ (kojih nije bilo), ispletena je čitava mreža kanala – od doušnika do onih koji su se pojavljivali s tobožnjim „dokumentima“ koji „dokazuju“ ovo ili ono.

 

Ono što se javno nije spominjalo, a moglo je biti uzrokom njegove osobne tragedije, jeste činjenica koju je spomenuo Milovan Đilas u svome svjedočanstvu o povlačenju granice u Srijemu, kada je rekao kako je „politički vrh prihvatio“ njihov izvještaj (Komisije za granice) čime se „anulirao Hebrangov zahtev da Hrvatska bude skroz do Zemuna“. Andrija Hebrang ubijen je 1946. godine, na nepoznatom mjestu, vjerojatno u Beogradu. Ni danas se ne zna za njegov grob. Postoje najmanje tri verzije njegova „samoubojstva“. Prema jednoj zaletjeo se i udario glavom u zid, druga govori kako se „objesio za radijator“, treća da je „iskočio kroz prozor“. Napisani su tomovi knjiga i nebrojeni novinski članci kako bi se ovaj zločin opravdao. Naredbodavci i izvršitelji nisu nikada otkriveni niti kažnjeni. Dosje Hebrang još nije zatvoren.

 

Srijemu se tako nije moglo oprostiti što je u vrijeme rata bio „otrgnut“ od „matice Srbije“ i završio u granicama NDH (kao da je to bila volja njegovih građana, a ne splet povjesnih okolnosti), pa su gotovo svi tamošnji Hrvati proglašeni „kolonistima koje je naselio Pavelić“. Uslijed sustavnog šikaniranja i u stalnom strahu za vlastite živote, mnogi od njih su napuštali zavičaj i odlazili dalje. U njihove kuće, i na njihovu zemlju, ubrzo su stigli „oslobodioci“. Ono što se naslućivalo krajem rata, a bilo vidljivo već nakon kolektivnog progona preko 500.000 Nijemaca (od čega ih je više od 50.000 umrlo u logorima na području Slavonije, Bačke, Baranje, Srijema i Banata), i masovnih zločina nad „narodnim neprijateljima“ - bez suđenja i vođenja ikakvog istražnog postupka, potvrdilo se i nakon uspostave civilnih tijela vlasti i konsolidacije države: komunistički režim nastavio je svoju vladavinu nasiljem i represijom, kako bi osigurao potpunu dominaciju u društvu.

 

No da se ponovo vratimo na početak komunističkog antifašizma. Nije li i paradoksalno da Komunistiĉka partija Jugoslavije, sa svojom tobožnjom "antifašističkom tradicijom " iskovanom u borbama u španjolskom građanskom ratu tridesetih godina, sve do napada na SSSR, na praktičnom planu nije poduzimala ništa što bi bilo protivno Hitlerovim nastojanjima. Ovaj fenomen, da se šuti, te da se poslije početka nacističkih osvajanja (napadom na Poljsku 01.09.1939.) ponovno cijelih 22 mjeseca ne poduzima ništa, u potpunom je neskladu s onim što su jugoslavenski komunisti zastupali i tvrdili. Promovirajući sebe u "antifašistiĉku snagu" koja je navodno "slomila Hitlera", kao da zaboravljaju na ovu "tamnu rupu" u vlastitoj teoriji o oslobađanju svijeta od "fašistiĉke nemani".

 

Čovjek se mora zapitati, nisu li i oni bili samo puki izvršitelji naloga moćnoga Staljina, koji je pokrenuo antifašističku borbu tek onda kada su mu njemaĉki tenkovi došli pred Moskvu i kada je ruski narod bio primoran braniti svoju biološku opstojnost. No, u čemu se onda sastoji spomenuta manipulacija vezana za fašizam, antifašizam i komunizam?

Prije svega u jednoj prostoj pojavi, a koja se sastoji u tome da komunistička ideologija polaže ekskluzivno pravo na antifašizam i tretira ga kao svoju temeljnu ideološku odrednicu. Kao da se liberali, konzervativci, demokršćani, narodnjaci, laburisti … pa i ljudi koji nisu pripadali niti jednome od poznatih političkih svjetonazora, također nisu borili na strani antifašizma?!

 

Ravno je apsurdu da se na ovim našim prostorima i danas jedino komunizam najćešće poistovjećuje s antifašizmom. Time se, dakako, komunistički totalitarizam - koji je, usput rečeno prouzročio četvorostruko veće žrtve nego fašizam nastoji sakriti iza antifašizma i time preko svoga zločinačkog lica navući masku humanosti i ljudskosti. Eto pravog razloga istupa Mesića, Josipovića i sličnih komunističkih ideologa .Ekskluzivno oni sebi uzimaju humanost a sve druge proglašavaju ustaškom zmijom ili fašistima. Vrijedi pomenuti još nešto što svu ideologiju današnjih antifašista ogoljuje do kraja:

 

Vezano za shvaćanje odgovornosti komunističkih zločinaca za počinjena nedjela, zanimljivo je navesti jedno razmišljanje "uvaženog" (naravno u ljevičarskim jugokomunističkim krugovima ) intelektualca i univerzitetskog profesora, predavača povijesti na ameriĉkom Yale-u, dr. Ive Banca . Ovaj navodni liberal po političkom opredjeljenju, dana 11.03.2002.godine u 21,00 sati, u televizijskom talk show OTV Zagreb, "2 u 9" , na telefonsko pitanje televizijskog gledatelja vezano za ovu temu (pri čemu je gledatelj povukao paralelu između nekažnjenih ratnih i poratnih komunističkih zločina i progona hrvatskih branitelja i generala pred sudom u Den Haagu, pitajući hoće li ikada i na koji način biti procesuirani zločini komunista) odgovorio je:

 

" Pitanje je tendenciozno, jer to su različiti povijesni konteksti … Ali, ja ću ipak na to odgovoriti … Smatram da je sasvim dovoljno da se onima koji su u Drugom svjetskom ratu povezani sa zločinima zabrani društveno-politički rad. Mislim da bi to bilo sasvim dovoljno, za one koji su u komunizmu vršili represiju" .

 

Zamislite da je jednom profesoru i intelektualcu sasvim normalno pitanje tendeciozno. Treba li čuditi onda, da je i poslije svega, komunizam danas u glavama mnogih na ovim prostorima dio "pozitivne antifašističke tradicije"? Ako su povjesničari i intelektualci skloni opravdavati najnehumanije postupke komunističkih zločinaca na ovakav način, što očekivati od istinskih sljedbenika tih ideja? Svakako ne to, da će se "posuti pepelom" i kleknuti u ime svih žrtava, kako su to nekoć učinili veliki Vili Brant ili papa Ivan Pavao II. Ne, svi će oni vrištati o "antifašizmu" i tako pokrivati komunističke zločine. Kleknuti neće pred svojim žrtvama.

 

Izvor: dragovoljac.com

 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version