Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Povijest

Odnos mačke i čovjeka kroz povijest

mace

 

Ako kod kuće imate mačku, danas joj svakako čestitajte. Naime, 17. veljače obilježava se Svjetski dan mačaka. Mačji praznik obilježava se od 1990., a današnji datum odabran je zbog toga jer su numerolozi procijenili da ih brojke 1 i 7 asociraju na sedam mačjih života, dok je veljača među mačkama poznata kao 'mjesec ljubavi'.

 

Priča o prijateljstvu ljudi i mačaka počinje, naravno, puno ranije. Znanstvenici su dugo tražili odgovor na pitanje kada je pripitomljena prva mijaukalica. Arheološki ostaci nameću se kao logično rješenje no zadatak im je otežavala činjenica da su kosturi divlje i domaće mačke nevjerojatno slični pa ih je bilo teško razlučiti. U svojoj knjizi Svijet mačaka: mačja enciklopedija iz 1997. Desmond Morris piše kako je do prvog udomljavanja mačke vjerojatno došlo prije 8.000 godina na Cipru. Na taj zaključak navela ga je spoznaja da je upravo na tom otoku 1983. pronađena čeljusna kost mačke, a pretpostavka je da ljudi sigurno nisu prevozili divlje mačke s kopna na otok. Međutim, kasnije su otkriveni novi posmrtni ostaci mačke, više od 1.500 godina stariji, što je Morrisovu teoriju bacilo u vodu. Daljnja istraživanja prihvaćaju da su ljudi prvi put pripitomili mačku prije čak 12.000 godina, i to na području Bliskog istoka, kao i da sve današnje domaće mačke potječu od bliskoistočne divlje mačke poznate kao felis silvestris ('mačka iz šume'). Zaključak da je do pripitomljavanja mačke došlo prije 12.000 godina, i to baš na području Bliskog istoka, ima smisla zbog toga jer su upravo tada na tom području uspostavljene prve agrikulturne zajednice.


Naime, kada su ljudi počeli uzgajati pšenicu usjeve su im uništavali miševi i razne druge vrste glodavaca. Mačka se ovdje pokazala kao savršeno rješenje, što je vrlo brzo dovelo do njenog egzaltiranog statusa u društvu, posebno na području antičkog Egipta čije nekada moćno carstvo svoj uspjeh duguje upravo mijaukalicama koje su mu omogućile masovni razvoj poljoprivrede. Egipćani su je nazivali 'mau' i tretirali su je kao božanstvo. Štoviše, lik Bast – inače, boginje zaštitnice faraona i Donjeg Egipta, a kasnije i zaštitnice Mjeseca – prikazan je s mačjom glavom, a mačke su predstavljene u njenoj pratnji. U starom Egiptu ubojstvo mačke smatralo se teškim zločinom čija kazna je bila smrt, a također se vrlo strogo kažnjavalo mučenje ili zanemarivanje mačke. Mačke lutalice, koje nisu pripadale nikome, često su bile hranjene u hramovima i prema njima se postupalo s osobitim poštovanjem dok su one koje su živjele s obitelji tretirane ravnopravno kao i svi ostali članovi obitelji. Neke od mačaka čuvali su staroegipatski svećenici u hramovima gdje su ih štovali, a njihovo predenje, mijaukanje i mrdanje repom interpretirali su kao proročanska predviđanja.


Kada bi mačka preminula, porodica kojoj je pripadala trebala je ući u korotu te u znak žalosti obrijati obrve – isto se činilo i kada bi preminuo faraon. Za preminule mačke pravili su se posebno dizajnirani sarkofazi, a pokapale su se mumificirane, baš kao i faraoni. Patricia Dale-Green u svojoj knjizi Kult mačke iz 1963. piše kako su se tijela preminulih mačaka balzamirala jer se vjerovalo kako će im tako očuvanima biti omogućen vječni život. Koliko je mačka u starom Egiptu bila štovana možda se najbolje da vidjeti u hramu posvećenom boginji Bast, koji je otkriven 1888. U njemu, lociranom u Beni Hasanu, staroegipatskom groblju u blizini Memphisa, nalazi se kolosalna grobnica posvećena mumijama raznih životinja, od kojih najveći broj njih otpada upravo na mačke. Pritom je otkriveno da su se uz mačke u grobnice zakopavale i posude s mlijekom i hranom, a ponekad i mumificirani miševi. Kult boginje Bast zabranjen je carskim dekretom 390. prije Krista i tada počinje razdoblje kada se mačka više ne doživljava nužno kao božanstvo već i kao običan kućni ljubimac koji je, doduše, vrlo koristan u borbi protiv glodavaca.


Naravno, status mačke kao božanstva nije nestao preko noći. Tako su, na primjer, štovatelji Diane, rimske boginje lova, mačku smatrali svetom životinje jer su pretpostavljali da se sama Diana nekada pretvara u vrsnog lovca – mačku. Keltsku boginju transformacije i ponovnog rođenja, Ceridwen, uvijek su pratile bijele mačke koje su prenosile njene naredbe na Zemlju. Nordijska boginja ljubavi i seksa, Freya, prikazivana je u kočiji koju vuku mačke. Na području današnjeg Mijanmara i Tajlanda te općenito na svim područjima gdje je dominirala budistička kultura, vjerovalo se da mačke služe kao domaćini koji čuvaju duše pomno odabranih ljudi nakon smrti.


Kina je mačku upoznala oko 500 godina prije Krista. U početku su pravo posjedovati je imali samo carevi, a kasnije se pravo usvajanja mačke proširilo na plemiće, a zatim na svećenike te u konačnici na običan narod. S vremenom su se domaće mačke počele pariti s divljima i tako su postepeno nastale razne pasmine mačaka koje su nam i dan danas poznate. Na primjer, perzijska mačka potječe iz nekadašnje Perzije, današnjeg Irana, sijamska iz nekadašnjeg Siama, današnjeg Tajlanda, birmanska iz nekadašnje Burme, današnjeg Mijanmara, a bobtail mačka iz Japana. U Japanu se mačka inače smatra srećonošom. U brojnim japanskim, a i kineskim, domovima, danas se nalazi figura mačke koja sjedi i drži jednu šapu u zraku, što se smatra znakom donošenja sreće. Sve je počelo pričom o mački koja je navodno stajala ispred hrama Gotokuji u Tokiju i tako držala šapu. U hramu se s vremenom skupilo veliko bogatstvo. On dan danas još uvijek postoji, a u njemu brojni ljubitelji mačaka i drugih životinja odlaze moliti za dobrobit svojih ljubimaca i za svoju vlastitu.


Vjeruje se da su u Europu mačke prenijeli feničanski trgovci koji su ih švercali iz Egipta. Kako su Feničani trgovali s vrlo širokim brojem naroda, to je omogućilo brzo širenje dlakavih mijaukalica diljem našeg kontinenta. Osim na poljoprivrednim dobrima, mačke su se pokazale jako korisne i na brodovima, naravno, u borbi protiv glodavaca. Sve do modernog doba bilo je uobičajeno da se na svakom brodu nalazi barem po jedna mačka ukrcana u tu svrhu.


S vremenom mačka dolazi na loš glas, a uzroke takve promjene u stavu prema ovoj simpatičnoj životinji treba potražiti u grčkoj mitologiji. Naime, prema jednom od grčkih mitova, ljubomorna Hera, supruga vrhovnog grčkog boga Zeusa, koji je zaveo Galintiju, sluškinju princeze Alkmene, odlučila je u znak osvete Galintiju pretvoriti u mačku i poslati je u podzemlje kako bi tamo služila Hekati, vladarici podzemnih sila. Zahvaljujući ovom mitu mačke su se počele poistovjećivati s mrakom, podzemljem i vještičarenjem, što ih je s vremenom dovelo u vrlo nepovoljan položaj.


Posebno loše za mijaukalice postalo je u srednjem vijeku. Kada je 1348. krenula velika epidemija kuge koja je u konačnici pobila čak trećinu stanovništva tadašnje Europe, u početku se pogrešno vjerovalo kako su upravo mačke krive za prijenos nametnika koji uzrokuju kugu. To se pokazalo fatalnom pogreškom. Masovno ubijanje mačaka rezultiralo je rapidnim množenjem pravih prenositelja bakterije kuge – štakora – što je dovelo do gore već spomenutog masovnog pomora stanovništva. Desmond Morris u svojem gore već spomenutom djelu Svijet mačaka: mačja enciklopedija piše kako su predrasude protiv mačaka u Srednjem vijeku postale toliko snažne da se tada vjerovalo da su mačji zubi otrovni, a da mačji dah uzrokuje bolesti poput sušice te razne druge infekcije. Takva uvjerenja bila su prisutna i u doba renesanse pa tako 1658. engleski svećenik Edward Topsell, u svom djelu Povijest četveronožnih bića i zmija, piše kako vještice često preuzimaju oblik mačaka, zbog čega je mačku nužno spaliti. 1718. Stanoviti William Montomery iz Caithnessa u Škotskoj tvrdio je kako se grupa mačaka okupljala svake noći oko njegove kuće i razgovarala ljudskim jezikom. Ubio je dvije, a potom je doznao da su dvije seoske žene iste te noći također umrle – uzrok smrti bile su ozljede nepoznatog podrijetla. Takva slučajnost dovela je praznovjerno stanovništvo do uvjerenja da se nesretne žene, preuzimajući formu mačaka, bavile vještičarenjem.


U doba ranog kršćanstva vjerovalo se, pak, da ako mačka sjedi na nečijem grobu, da je tada dušu pokojnika obuzeo Vrag. Ako bi se pored tijela nedavno preminule osobe vidjele dvije mačke vjerovalo se kako je jedna od njih Anđeo, a druga Vrag, i kako se bore za dušu tog čovjeka. U Italiji 16. stoljeća proširilo se vjerovanje da će bolestan čovjek sigurno umrijeti ako pored njegovo kreveta leži crna mačka.


Lakše razdoblje za mačke počelo je tek u 19. stoljeću, u doba vladavine britanske carice Viktorije, inače velike ljubiteljice ovih životinja, koja je ujedno pokazala i velik interes za kult mačke razvijen u starom Egiptu. Kraljica je usvojila dvije plave perzijske mačke koje su dobile tretman članica dvora. Vijest o njenim ljubimcima brzo se proširila prvo Londonom, a onda i ostatkom Engleske, što je dovelo do popularizacije mačaka diljem te zemlje, a kasnije i širom Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Za popularizaciju mačaka u Novom svijetu ponajviše je zaslužan časopis Lady's Book koji je izlazio u Philadelphiji između 1830. i 1878. godine. U jednom od brojeva objavljenih 1860. navedeno je kako bi svatko trebao 'iskusiti ljubav i vrlinu mačke' te kako mačka nipošto ne bi smjela ostati ljubimac namijenjen isključivo kraljicama i plemkinjama već kako je trebaju prigrliti svi. Inače se vjeruje da su prve mačke došle iz Europe na područje Amerike 1749. godine iz Engleske, a pragmatičan američki duh brzo ih je prihvatio kao korisne prijatelje u borbi protiv glodavaca i raznih drugih nametnika.


Mačke su s vremenom postale jako popularne i među brojnim poznatim osobama. Engleski pisac Charles Dickens toliko je volio svoje mačke da je jedino njih puštao u svoju radnu sobu, a posebno je bio privržen jednom mačku kojeg je zvao Gospodarev mačak. Književnici Mark Twain, John Keats i Thomas Hardy također su bili veliki ljubitelji mačaka, kao i Lewis Carroll koji je u čast vlastite ljubavi prema mačkama osmislio lik cerigradske mačke u svom kultnom djelu Alisa u Zemlji čudesa iz 1865.


Prva velika izložba mačaka ogranizirana je u Crystal Palaceu u Londonu 1871. i tada su se mačke prvi put počele kategorizirati po standardima i klasama. Uskoro su uslijedile brojne druge izložbe mačaka, a prva u Sjedinjenim Američkim Državama organizirana je 1895. u Madison Square Gardenu u New Yorku. Danas je mačka diljem svijeta vrlo popularan ljubimac – štoviše, ponosno zauzima mjesto najpopularnijeg ljubimca u Sjedinjenim Američkim Državama te u većem broju europskih i azijskih zemalja. Na žalost, valja ipak reći kako postoje određena područja gdje biti mačka nije nimalo ugodno. Tako, na primjer, u provincijama Guangdong i Guangxi u jugoistočnoj Kini pojedini pripadnici starijeg stanovništva još uvijek uživaju u konzumaciji mesa mačke. U ostatku Kine, naročito u njenom sjevernom djelu, jedenje mačke smatra se apsolutno neprihvatljivim, a čak i u upravo spomenutim područjima gdje se ona još uvijek zna naći na meniju, rapidno raste broj onih koji se protive ovoj tradiciji. Organizirane skupine prijatelja životinja u Kini sve su glasnije i djelotvornije pa se vjeruje kako bi tradicija konzumacije mačjeg mesa u ovoj zemlji uskoro mogla postati prošlost, tim više što sve veći broj Kineza prihvaća mačku kao svog omiljenog kućnog ljubimca.


No nije samo daleka Kina područje gdje biti mačka još uvijek nije lako. Za takvo što dovoljno je otputovati do disciplinirane i uređene Švicarske. Naime, tradicionalni recepti nekih ruralnih dijelova ove zemlje uključuju – kuhanu mačetinu s timijanom! Prema švicarskom zakonu, ako skuhate mačku za vlastite privatne potrebe i pojedete je, ne smiju vas kazniti. Organizacije prijatelja životinja u Švicarskoj kažu kako je nemoguće točno odrediti koliko mijaukalica Švicarci pojedu godišnje.


U Hrvatskoj je mačka prihvaćena kao kućni ljubimac, a korištenje mačjeg mesa u prehrani nije kulturološki prihvaćeno. Mučenje i ubijanje mačaka u našoj zemlji smatra se kaznenim djelom za koje slijedi novčana kazna ili čak kazna zatvora u trajanju do dvije godine.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version