Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Povijest

Obilježavanje nove godine kroz povijest

 sat i sampanjac

 

Danas nekako zdravo za gotovo uzimamo činjenicu da se nova godina počinje 1. siječnja. I usput žalimo jer su nam ukinuli 2. siječnja kao neradan dan. Međutim, ma koliko nama bilo normalno proslavljati novu u ovo doba nije uvijek bilo tako.

 

Povijest bilježi prve proslave nadolazeće godine još pune dvije tisuće godina prije Krista, u Mezopotamiji, na području današnjeg Iraka. Dolazak nove tada se je obilježavao oko proljetne ravnodnevnice, oko 20. ili 21. ožujka, datuma koji nam je danas poznat kao početak proljeća. Otprilike isto razdoblje obilježavali su kao početak nove godine i stari Egipćani, Feničani i Perzijanci dok je antičkim Grcima nova godina počinjala negdje početkom zimskog solsticija, 21. prosinca.


Kada spominjemo sve ove datume ravnamo se po kalendaru kojeg danas koristimo, a kojeg nazivamo Gregorijanskim, u čast pape Grgura XIII. koji ga je ustoličio 24. veljače 1582. godine. U razdoblju koje ovdje govorimo ljudi su koristili sasvim drugačiji kalendar koji se nije temeljio na promjenama položaja Sunca u odnosu na Zemlju već na lunarnim fazama. Tako je kalendar starih Rimljana imao svega deset mjeseci, a počinjao je s ožujkom. Sama nova godina je, stoga, počinjala u ožujku, i to vrlo vjerojatno 15. ožujka. Jedan od dokaza da je godina doista imala deset mjeseci, a ne 12 kao danas leži u samim međunarodnim nazivima mjeseci. Naime, današnji deveti mjesec, septembar (u nas rujan) dobio je svoj naziv po latinskoj riječi septem, što znači 'sedam'. Oktobar (u nas listopad) dobio je naziv po latinskoj riječi octo, što znači 'osam', novembar (u nas studeni) dobio je naziv po latinskoj riječi novem, što znači 'devet', dok je decembar (u nas prosinac) svoj naziv dobio po latinskoj riječi decem, što znači 'deset'.


Datum 1. siječnja prvi put se proglasio početkom nove godine 153. godine prije Krista. Rimljani su se za njega odlučili zbog toga jer je upravo to bio datum kojim se obilježava početak građanske godine – naime, na taj dan u Rimu su se birala dva nova konzula. Bili su to najviši dužnosnici rimske republike, a svoje dužnosti obnašali su točno godinu dana. Sam mjesec januar (u nas siječanj), inače, nije oduvijek postojao u rimskom kalendaru. Pojavio se tek negdje oko 700. godine prije Krista, a dobio je ime u čast Janusa, rimskog boga s dva lica, od kojih jedno gleda u prošlost, a drugo u budućnost – bio je to ujedno još jedan od razloga zašto se upravo 1. siječnja počeo obilježavati kao datum početka nove godine. Ipak, valja reći da se od samih početaka svi toga nisu striktno držali pa je tako bilo onih koji su prigrlili novi datum, kao i onih koji su novu i dalje proslavljali sredinom ožujka.


Sve nedoumice po tom pitanju riješio je Julije Cezar koji je 46. prije Krista uveo Julijanski kalendar – nazvan, zgodno, po samom sebi – kojim je prvi put odbačen lunarni sustav mjerenja protoka vremena i prešlo se na onaj solarni. Cezar je također odredio da će se nova godina obilježavati isključivo od 1. siječnja.

 

Takva odluka ostala je na snazi sve do 567. godine i crkvenog sabora u Toursu, gradu samom središtu Francuske. Naime, u srednjovjekovnoj Europi osnaženo je vjerovanje kako 1. siječnja ne može kršćanima biti prihvatljiv kao početak nove godine jer to zapravo znači štovanje poganske tradicije. Prvo se odlučilo obilježavati početak nove godine 25. prosinca, na datum Isusovog rođenja, a vrlo brzo je taj datum prebačen na 25. ožujka. Zašto baš na taj dan? Zbog toga jer toga dana kršćani proslavljaju blagdan Blagovijesti – datum je to kada je arkanđeo Gabrijel objavio Mariji vijest da će roditi Isusa, Božjeg sina. Takvo što nije se svidjelo vojvodi od Normandije, Vilijamu osvajaču, koji je osvojio obale Engleske krajem prosinca 1066. godine, čime je obilježen početak Srednjeg vijeka u toj zemlji. Vilijam je, naime, predložio vraćanje 1. siječnja kao početka proslave Nove, kako bi se time ujedno proslavilo i njegovu krunidbu te Isusovo obrezivanje do kojeg je došlo osam dana po njegovom rođenju. Međutim, u tada katoličkoj Engleskoj takav prijedlog nije se dugo održao pa se ova zemlja brzo opet pridružila ostatku kršćanskog svijeta i uredno je nastavila obilježavati početak nove godine 25. ožujka.


Tako je bilo sve do ranije već spomenute 1582. godine i ustoličenje Gregorijanskog kalendara. Zašto je uopće došlo do potrebe za mijenjanjem Julijanskog kalendara? Ustanovljeno je, naime, da u Julijanskom kalendaru postoje određene greške, poglavito u učestalosti ponavljanja prijestupnih godina, zbog čega je papi Grguru XIII. njemački astronom Christoph Schlüssel predložio ustoličenje novog kalendara. Ukratko rečeno, Julijanski kalendar trajao je 366 dana, a svaka 4. godina bila je prijestupna. Točnije rečeno, u početku je svaka treća godina bila prijestupna, a tu grešku je uočio rimski car August, koji je naredio da se ukinu sve prijestupne godine od 9. prije Krista do 8. nakon Krista, a njemu u čast nazvan je mjesec august (u nas kolovoz). Kako ovaj kalendar i nakon ispravka pogreške nije bio u skladu s tropskom godinom, uveden je Gregorijanski gdje se prijestupna godina također obilježava svake četiri godine, ali pritom se izostavljaju one koje su djeljive sa 100 – uz izuzetak onih koje su djeljive sa 400. Pogreške u Julijanskom kalendaru u odnosu na Gregorijanski dovele su do toga da je prvi u početku zaostajao za potonjim 10 dana. Danas ta razlika iznosi 13 dana, a do 2100. godine povećat će se na čak 14 dana.


Papa Grgur XIII. vratio je 1. siječnja kao datum obilježavanja nove godine, a njegov kalendar – te time i proslavu nove godine – odmah su prihvatile katoličke zemlje no u protestantskima je ustoličenje novog kalendara naišlo na otpor. Najveći su pružali u Engleskoj gdje je s Julijanskog na Gregorijanski kalendar prijeđeno tek 1752. godine. Zbog toga, kada čitamo originalne povijesne zapise iz te zemlje, a koji se odnose na razdoblje prije 1752. godine, moramo voditi računa o tome da datumi koji pišu na tim zapisima ne odgovaraju tim istim datumima danas. Povjesničari koji pišu dijela o Engleskoj tog doba, doduše, olakšavaju čitateljima taj problem time što sami preračunavaju datume u one koji odgovaraju Gregorijanskom kalendaru, dok opisuju tadašnje događaje. Treba još spomenuti i to da je Rusija 1. siječnja prihvatila kao datum početka nove godine tek 1700., a Grčka se tome odupirala sve do 1923. godine!

 

Danas se 1. siječnja smatra uobičajenim datumom proslave nove godine u kršćanskom svijetu, međutim u mnogim zemljama postoje i alternativne proslave njihovih novih godina. Tako, na primjer, Kinezi početak svoje nove godine obilježavaju negdje između 21. siječnja i 21. veljače. Njihova godina je lunarna, svaka je posvećena jednoj životinji (od tud ono što znamo kao kineski horoskop), a počinje na mlađak prvog lunarnog mjeseca. Na isti datum početak nove godine obilježavaju i u Vijetnamu. Iranska nova godina, poznata još i kao Nowruz, uvijek počinje 21. ožujka, datum početka proljeća, a nova godina na Baliju počinje početkom njihove lunarne godine, 26. ožujka. U Mynmaru i Maleziji početak nove godine obilježava se sredinom travnja, a kod islamske nove godine je zanimljivo to da ona uvijek počinje 1. Muharrama. Islamski kalendar je lunarni, a Muharram je prvi mjesec u tom kalendaru koji ukupno broji također 12 mjeseci kao i kršćanski, ali kako njihova godina ima oko 354 dana, nova godina počinje oko 11 dana ranije u odnosu na Gregorijanski kalendar, a zanimljivo je da je gregorijanska 2008. godina u sebi sadržavala čak dvije muslimanske nove godine. Kada su u pitanju pravoslavne zemlje poput Rusije, Ukrajine, Gruzije, Makedonije i Srbije, u njima postoji dvostruka proslava nove godine – 1. siječnja obilježen je kao državni praznik, dok je 14. siječnja obilježen kao crkveni, u skladu s Julijanskim kalendarom.

 

Dok čekamo novu godinu mnogima padaju na pamet novogodišnje rezolucije koje, naravno, nikada nitko ne ispuni. Prvi su ih uveli još u Babilonu, a njihovu tradiciju prihvatili su kršćani vjerujući kao je prijelaz iz stare u novu godinu vrijeme kada treba razmisliti o svojim dosadašnjim pogreškama i donijeti odluku o poboljšanju vlastitog ponašanja u budućnosti. Ono što ćemo u ponoć sigurno imati priliku čuti i vidjeti su vatrometi. Ovaj običaj potječe još iz doba antike kada se vjerovalo da buka može otjerati zle duhove i donijeti sreću. Vjeruje se, doduše, da su Kinezi ti koji su zaslužni za izum vatrometa kakav nam je poznat u današnjem obliku i da su upravo oni ti koji su uveli njihovu uporabu kao dio novogodišnje tradicije. Davanje darova za Novu godinu dugo je bio dio tradicije u mnogim zemljama, a dan danas ga poštuju u Grčkoj, Francuskoj, Rusiji i Švicarskoj dok se ostale kršćanske zemlje uglavnom drže isključivog darivanja na sam Božić. Sam ritual darivanja seže još u pretpovijesno doba, a do ključnog preokreta došlo je doba antičkog Rima. Naime, tada je bio običaj da podanici u čast proslave nove godine donose darove caru no s vremenom je taj običaj izmijenjen i ljudi su se počeli darivati i međusobno.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version