Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Povijest

Kamere i smrt: kraljevski porod u Engleskoj 16. stoljeća i danas

kate jane1

 

Tog vrućeg ponedjeljka, posljednjeg dana srpnja 1536. nesnosan smrad privukao je pažnju stanovnika Londona, unatoč činjenici da inače nisu živjeli u uvjetima koje bi danas nazvali higijenskima. Smrad, a onda zvuk. Lagani konjski kas, a onda škripa teretnih kola prekrivenih sjenom koja su pratila dvojica muškaraca odjevenih u zeleno, i to lagano udaljeni, kao da se žele svojim stavom distancirati od tereta kojeg kola prevoze. Dok su ih prolaznici promatrali bez riječi, kola su prošla pored njih te su, polako se udaljavajući sve više iz njihova vidokruga, nastavila sve do crkve arhanđela Mihaela u Framlighamu.


Duboko pod sijenom ležalo je, u primitivnom lijesu od lima, osam dana staro mrtvo tijelo sedamnaestogodišnjaka koji je, poput mnogih tog doba, podlegnuo tuberkolozi. Odlazio je na svoje posljednje počivalište, a sjeno je bilo tu, baš kao i mala pratnja, kako nitko ne bi postavljao suvišna pitanja. Mladić u skrivenom limenom lijesu bio je Henry Fitzroy, nezakoniti sin engleskog kralja Henrika VIII.


Rođen je 15. siječnja 1519. nakon kratke, ali nadasve strastvene afere Henrika VIII i stanovite Elizabeth Blount, dvorske dame njegove tada trudne, i time Henriku nedovoljno seksepilne, supruge Katarine od Aragona. Ime Henry dobio je u čast ocu, a prezime Fitzroy tradicionalno se dodjeljivalo nezakonitoj djeci monarha. Unatoč činjenici da mu sin nije došao na svijet kao plod zakonite veze, engleski kralj bio je ponosan na njega. Obasipao ga je darovima i pažnjom, a kako bi mu pokazao koliko mu je stvarno privržen dodijelio mu je prestižnu titulu vojvode od Richmonda i Somerseta.


Katarina od Aragona u međuvremenu je rodila kći Mariju – čije rođenje je Henrika razveselilo ali ga nije smatrao dostatnim jer je želio sina kojim će osigurati nasljedstvo prijestolja – te dvojicu sinova koji su obojica napustili ovaj svijet nakon svega nekoliko tjedna života, što ju je u konačnici koštalo braka i kraljevske titule, a Englesku otrglo iz ruku katoličke Crkve. Henrik je oženio svoju veliku ljubav Anne Boleyn u nadi da će mu ona podariti tako dugo željenog nasljednika no Anne je na svijet donijela još jednu kći – buduću kraljicu Elizabetu I. Krajem 1535. obznanjena je njena nova trudnoća i činilo se da kraljevski par ponovno ima razloga za optimizam. Međutim, hladnokrvan i oportunistički nastrojen Thomas Howard, treći vojvoda od Norfolka i ujak Anne Boleyn, bez imalo takta priopćio joj je vijest da je kralj doživio tešku nesreću na turniru. Istina, Henrik je nesretno pao i ostao dva sata bez svijesti no potom se brzo oporavio. Znajući samo dio istine, Anne – čiji jak položaj, unatoč kraljevskoj tituli, je ovisio prvenstveno o Henrikovoj milosti – doživjela je šok i pobacila je muški fetus.


Bijes kralja – koji nikada nije ni pomišljao na sebe preuzeti dio odgovornosti zbog nesretnog gubitka djeteta – perfidno su iskoristili njegov glavni ministar Thomas Cromwell i bogata obitelj Sir Johna Seymoura koja je već Henriku gurala pod nos svoju kći Jane. Već 19. svibnja 1536. godine Anne je završila s glavom na panju nakon lažnih optužbi za nevjeru kralju – koja se smatrala identičnom veleizdaji – s pet muškaraca, od kojih je jedan bio njen brat George.


Uvidjevši da njegov brak s Anne već propada, a još uvijek nesiguran u budućnost s Jane, Henrik se sve više počeo okretati svom nezakonitom sinu. Sve glasnije je razmišljao kako bi ga ipak mogao ozakoniti i na taj način riješiti problem nasljedstva svog prijestolja. A onda su, tek nešto više od dva mjeseca nakon što je posebno za tu priliku pozvan krvnik iz Francuske odsjekao Anne glavu oštrim mačem, njegovi snovi pali u vodu – Henry Fitzroy, inače visok momak snažne građe, na oca, iznenada je podlegnuo tuberkolozi. Toliko iznenada da su neki posumnjali da je otrovan. Gore spomenutom vojvodi od Norfolka povjeren je zadatak organizacije njegovog pogreba, a on je, u želji da što manje ljudi sazna za delikatnu situaciju s kraljevskim nasljeđivanjem, odlučio organizirati ne samo diskretan sprovod već čak onaj koji je bio ispod granice ljudskog dostojanstva, što je izazivalo Henrikov bijes.


Smirio se tek 12. listopada sljedeće godine kada je njegova tada već treća supruga Jane Seymour konačno uspjela u onome što njene dvije prethodnice nisu – na svijet je donijela zakonitog nasljednika, Edwarda VI. Dječaka je rađala puna dva dana i pune tri noći, u nesnosnim bolovima, da bi samo dvanaest dana kasnije preminula od posljedica postporođajne groznice. Tijekom svoje kasnije vladavine Edward je često govorio kako je kriv jer je svojim rođenjem ubio vlastitu majku. Smrt Jane Seymour bila je zapravo uvelike ironična. Naime, tijekom poroda njena maternica je razderana i rana se s vremenom inficirala. Da se odmah pozvalo kirurga koji bi sanirao ranu, mlada majka bi preživjela. No kirurzi – ujedno i brijači – tada su bili slabo cijenjeni i smatralo se nedostojnim da svojim pučkim rukama nepotrebno dodiruju uzvišeno kraljevsko tijelo. Liječnici su spremali svoje trave, puštali krv pacijentima pomoću pijavica i pokušavali pomoći riječima utjehe no za Jane, čija rana je sada već bila ozbiljno zahvaćena infekcijom, to jednostavno nije bilo dovoljno. Još veća ironija sudbine dogodila se kada je njen sin, tada već kralj Edward VI, čovjek zbog kojeg je jedna žena prognana, a druga završila s glavom na panju i zbog kojeg se Engleska odrekla katoličanstva, preminuo u 16. godini života, također od tuberkoloze, a na prijestolju Engleske ga je naslijedila upravo Marija, ona njegova starija polusestra čije rođenje njihov zajednički otac Henrik VIII nije smatrao dostatnim. Vladala je pet godina, a kako brak sa španjolskim kraljem Filipom II nije polučio ništa više od Filipove frustracije svojom starijom i ne suviše privlačnom suprugom te njene dvije lažne trudnoće od kojih se u konačnici ispostavilo da je ona posljednja tumor na želucu, Mary je nevoljko prijestolje morala prepustiti svojoj polusestri, kćeri Henrika VIII i Anne Boleyn, koja je tako postala kraljica Elizabeta I. Ona je, pak, ušla u povijest kao djevičanska kraljica i time je zauvijek zapečatila sudbinu dinastije Tudor.


Bili su to sasvim drugačiji dani od onih koje danas proživljavaju vojvoda i vojvotkinja od Cambridgea, princ William i njegova supruga Kate Middleton, kojima se jučer rodio sin za sada još nepoznatog imena te, kako je za sada izgledno, budući kralj Velike Britanije i Commonwealtha. Unatoč neslućenom medijskom pritisku i radoznalosti javnosti koja često prelazi i granice morbidnosti, William i Kate svjesni su činjenice da današnja britanska kraljevska obitelj igra samo ceremonijalnu ulogu i da u njenim rukama ne leži onakva izvršna moć kakva je ležala u doba Tudora. Zbog toga si mogu priuštiti reći kako njihovo dijete neće imati dadilje i kako će nastojati odgajati ga 'normalno' – koliko je to realno moguće za dijete kojem će stalno gurati kameru u lice i koje se već danas, dok mu još ni sami roditelji nisu odlučili o imenu, diči titulom princa – onog od Cambridgea. Henrik VIII takvo što si nije mogao priuštiti, kao ni vladari prije njega. Najvažniji, i zapravo jedini, zadatak kojeg je tada kraljevska supruga trebala ispuniti – i to ne samo u Engleskoj – bio je začeti i roditi nasljednika krune.


Kate Middleton svog je nasljednika rodila u suvremenoj bolnici Svete Marije u Londonu, na istom mjestu gdje je na svijet 1982. došao njen suprug William. Rađaonica u kojoj je na svijet došao mali princ ne izgleda nimalo spektakularno i da nije medijske pompe teško bi na temelju izgleda tog mjesta mogli zaključiti da je njemu svoj prvi plačljivi urlik ispustio mali čovjek koji će jednog dana vjerojatno nominalno vladati s čak 32 države, među kojima su neke od najvećih svjetskih sila – Velika Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland. U doba Tudora, te prije njih, stvari su izgledale znatno drugačije.


Kada bi se približilo vrijeme za rađanje nasljednika prijestolja buduća majka odlazila bi u izolaciju. Ceremonija se zvala 'odlazak u odaje'. Kraljica bi, otprilike dva tjedna prije predviđenog termina poroda – koji bi se tada često potpuno pogrešno procijenio – odlazila u pratnji svojih dvorskih dama u posebno pripremljene odaje u koje niti jedan muškarac nije smio kročiti, pa čak ni njen suprug, i tamo bi čekala porod. Danas se zna da svjež zrak svakome čini dobro pa tako i trudnici no onda se vjerovalo da zrakom putuju bolesti pa se sirotu trudnicu zatvaralo u sobu s potpuno zabarikadiranim prozorima i vratima. Tek tu i tamo bi se otvorio prozor kako bi ušlo malo svjetla. Na zidove su se vješale tapiserije s harmoničnim prizorima kako buduća majka ne bi bila izložena stresu – kao motivi na njima bili su zabranjeni svi oni s ljudima i sa životinjama. Vjerovalo se i da oni mogu izazvati maštarije u kraljičinom umu koje bi posljedično mogle dovesti do deformacije djeteta. Krevet na kojem se kraljica odmarala bio je prekriven ogromnom količinom velikih jastuka, a prostorija, kojom se inače širio nametljiv i tada vrlo omiljen slatkasto-voćni miris, bila je krcata svijećama i raspelima. Kako piše poznati britanski povjesničar David Starkey u svom djelu Elizabeth, biografiji kraljice Elizabete I, soba za izolaciju njene majke Anne Boleyn izgledala je 'poput mješavine kapele i luksuzno uređene zatvorske ćelije.'


Da stvar bude bolja, buduća majka nije rađala ležeći na onom udobnom krevetu s jastucima već je to činila – kako je i inače bio običaj u 16. stoljeću – na stolcu, sjedeći. Vjerovalo se da je taj položaj prirodniji za porod te da pri njemu nastaju manji rizici. No rizici su zapravo bili ogromni, ali najmanje zbog položaja tijela trudnice. Loši higijenski uvjeti, bolesti kojima tada nije bilo lijeka, praznovjerje i ograničeno poznavanje medicine često su se znali pokazati kobnom kombinacijom koja bi dovela do smrti majke ili novorođenčadi, a često i njih oboje. Pripadnice više klase koje su se dičile imovinom i titulama tu su uživale neslavnu jednakost s tzv. običnim ženama o čijim porodima kroničari nisu pisali. U Engleskoj 16. stoljeća stopa smrtnosti djece mlađe od godinu dana iznosila je 25 posto, a čak 50 posto njih nikada nisu proslavili svoj 11. rođendan. Buduće majke također se nisu suočavale s puno boljom statistikom pa uopće ne treba čuditi da se Elizabeta I panično bojala porođaja te da je odlučila kao svog jedinog supruga imati – Englesku. Osim što je većini njih porod nanosio bolne, i često trajne, ozljede, oko 26 od 1.000 žena u Engleskoj ne bi ga preživjelo. Usporedbe radi, danas ta brojka u Engleskoj iznosi maksimalno 11 na 1.000 žena, uvjeti u kojima se rađa su puno bolji, a medicinsko osoblje obučenije pa porod danas više nije po život opasno iskustvo kao u doba Tudora.


Kate Middleton zato se može smiješiti kamerama i uživati u posjetu kraljevskog frizera bolnici kako bi se lijepa pojavila pred bolnicom Svete Marije i pokazala svog prvorođenog sina radoznalim novinarima i javnosti dok su žene poput Katarine od Aragona, Anne Boleyn i Jane Seymour u svoje rađaonice odlazile znajući da možda nikada iz njih neće izaći žive. Jednako tako, Kate Middleton je dobro znala da joj neće pasti ni dlaka s glave ma što god da se dogodi u rađaonici dok su upravo spomenute tri supruge Henrika VIII (od ukupno njih šest) odlazile u svoju izolaciju svjesne da same nose odgovornost ne samo za vlastitu obitelj već i za budućnost nacije. Za razliku od Williama koji je brižno podupro Kate, čak i vlastitim boravkom na porodu, uz Katarinu od Aragona, Anne Boleyn i Jane Seymour njihov moćan suprug nije bio. Od njih se uspjeh jednostavno očekivao, a neuspjeh im se nije praštao. Najveća cijena koju Kate Middleton danas može platiti je kadar fotografa na kojem će loše ispasti. Cijena koju su plaćale žene vladara u Engleskoj Tudor dinastije bio je život.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version