Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Filozofija i religija

Demistificiramo filozofiju: Martin Heidegger i smrt kao horizont

horizont

 


Što je čovjek? Nekako intuitivno svatko od nas znat će prepoznati pripadnika ljudske vrste kad ga ugleda i bez sumnje će znati razlikovati čovjeka od biljke, životinje ili predmeta. No što kad treba, u skladu s temeljnim pravilima definiranja pojmova - gdje definicija nečeg mora obuhvatiti ama baš svaki primjerak definiranog objekta no i ništa više od toga – treba definirati čovjeka? Mnogi filozofi, još doba antičke Grčke do danas, to su pokušavali, niti jedan nije do kraja uspio.


Počelo je s Platonom i njegovim sljedbenicima. Postavio im je pitanje što je čovjek, a oni su, nakon duljeg promišljanja, odgovorili kako je čovjek 'dvonožac bez perja'. Svima se njihov odgovor činio suvislim sve dok se Diogen nije pojavio u predavaonici sa živom, očerupanom kokoši u rukama i uzviknuo: 'Evo, predstavljam vam čovjeka.' Definiciju čovjeka tada su odlučili promijeniti u 'dvonožac bez perja sa širokim noktima.' No očito je da i toj definiciji nedostaje ono nešto, specifično, što karakterizira baš čovjeka.


Filozof Martin Heidegger, inače nesuđeni svećenik rođen u njemačkom gradu Messkirchu 1889. godine, odlučio je prije toga odgovoriti na jedno drug pitanje: zašto uopće imamo potrebu definirati što je čovjek? Odakle taj poriv? Za razliku od svojih prethodnika koji su pokušavali čovjeka sagledati izvana kako bi ga definirali, on je odlučio pristupiti mu s pozicije insajdera. Smatrao je da je jedini način na koji možemo razumjeti što je čovjek taj da sagledamo ljudski život iznutra, izravno iz perspektive samog čovjeka, a ne iz perspektive vanjskog promatrača. Proučavajući filozofiju Edmunda Husserla, prihvatio je njegov fenomenološki pristup u skladu s kojim određene fenomene možemo razumjeti samo promatrajući način na koji smo ih iskusili. Stoga, umjesto da postavljamo zapravo besmisleno pitanje 'što je čovjek?' moramo postaviti pitanje 'kako je to biti čovjek?'

 

kokosa


Drugim riječima, ono što Heideggera zapravo zanima tzv. su ontološka pitanja, koja se bave poimanjem bitka i postojanja. U svojoj knjizi Postojanje i vrijeme navodi kako su njegovi prethodnici, u pokušaju nalaženja odgovora na ontološka pitanja, njegovali suviše površan i apstraktan pristup. Ako želimo odgovoriti na pitanje što to znači da nešto postoji moramo to učiniti promatrajući stvari iz perspektive tog istog bića. Možemo s priličnom sigurnošću pretpostaviti da, na primjer, mačke – mada same nedvojbeno postoje - ne postavljaju sebi pitanja o vlastitom postojanju i ne pitaju se 'što uopće znači postojati'. Međutim, naglašava Heidegger, postoji samo jedno biće koje to pitanje postavlja – čovjek. I to je ono što nas razlikuje od svih ostalih živih bića na planetu. Da bi mogli analizirati što to zapravo znači 'postojati', kaže dalje ovaj njemački filozof, moramo pronaći polazište u sebi samima.


Kada govori o postojanju, Heidegger se ne bavi nekakvom apstraktnom idejom već referira na nešto vrlo izravno. U svojoj ranije već spominjanoj knjizi Postojanje i vrijeme, on kaže kako značenje našeg postojanja uvijek mora biti vezano uz vrijeme. U trenutku kada se rodimo, odjednom se nađemo bačeni u svijet koji već ide svojim tokom, jednostavno u jednom trenutku shvatimo da postojimo u okruženju koje je postojalo već prije nas. Pokušavajući shvatiti što je smisao svijeta oko nas, počinjemo se baviti raznim stvarima – na primjer, upisujemo fakultet, učimo neki strani jezik ili sviranje nekog instrumenta, upuštamo se u ljubavne veze, zasnivamo obitelj, gradimo svoju kuću… Kroz sve te projekte koji imaju određeno vremensko trajanje definiramo svoje postojanje. Međutim, u jednom trenutku dolazimo do saznanja da će svi ti naši projekti jednom biti prekinuti – to će biti u trenutku naše smrti. Heidegger tvrdi kako je smrt zapravo konačan horizont svega. Možemo vidjeti sve što se nalazi bliže od tog horizonta, ali ne i ono što je iza njega. U predstavljanju svoje filozofske misli on pokušava unijeti naše vlastito iskustvo u pojmove čije definicije traži. Ograničavajući naš život tzv. horizontom smrti pokušava nas smjestiti unutar određenog okvira gdje se može definirati naše postojanje. Sva živa bića na ovom svijetu, naravno, umiru. Ali samo čovjek je taj koji je svjestan vlastitog mortaliteta, zbog čega ima potrebu živjeti život koji ima neko 'više' značenje. Smrt za nas, dakle, nije samo događaj – ona je fenomen koji zahtjeva egzistencijalno razumijevanje.

 

zena place


Veći dio svog života provodimo baveći se raznim stvarima, ne opterećujući se time da ćemo jednog dana umrijeti. Međutim, kako uočava Heidegger, promatrajući život samo kroz te razne projekte kojima se bavimo – u svom privatnom i poslovnom životu – propuštamo temeljnu dimenziju našeg postojanja. Drugim riječima, kaže on, postojimo neautentično, a ne autentično. No u trenutku kada postanemo svjesni smrti kao ultimativnog ograničenja naših mogućnosti, počinjemo postizanje dublje razumijevanje pitanja što doista znači postojati. Recimo, na primjer, da nam je umrla bliska osoba. U tom trenutku možemo sagledati vlastiti život i shvatiti da je većina stvari kojima smo se do tada bavili zapravo besmislena i da su prioriteti koje smo do tada imali bili pogrešni. Svijest o smrti prijatelja, a time i o vlastitom mortalitetu, natjerala nas je sagledati život iz drugog ugla i pronaći jedno dublje značenje u njemu.


Heidegger ipak smatra kako filozofija nije dostatna u pokušaju konačnog razumijevanja pojma postojanja. Izrazi koje ona koristi jednostavno nisu dovoljni, kaže on. Zbog toga, kada pokušavamo sebi postavljati pitanja o ljudskom postojanju i njegovom značaju, moramo koristiti bogatiji jezik – onaj poezije. On nam omogućuje otići mnogo dalje od područja gdje naprosto razmjenjujemo informacije, u ono više razine, gdje postoji razumijevanje. Drugim riječima, pokušaji njegovih prethodnika da pronađu odgovor na ontološko pitanje 'što znači postojati kao čovjek' propali su jer je sama filozofija u tome nemoćna.


Ovo otkriće Martina Heideggera nije, naravno, pokolebao ljubitelje filozofije u bavljenju njome pa upravo zato priča o njemu nije ujedno i kraj ovog feljtona. U sljedećem nastavku predstavit ćemo vam dva različita poimanja etike – onaj japanskog filozofa Tetsuroa Watsujia te onaj njegovog njemačkog kolege Waltera Benjamina, inače pripadnika tzv. frankfurtške škole. Istoj školi pripadao je i Herbert Marcuse čiji pogled na odnos čovjeka i tehnologije ćemo vam također predstaviti.

 

Demistificiramo filozofiju: svi nastavci 

 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version