Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Filozofija i religija

Demistificiramo filozofiju: jezik i potraga za apsolutnom istinom

konverzacija


Mačka. Cat. Chat. Gatto. Katze. Pet različitih riječi iz pet različitih jezika. Jedno značenje. Kako zapravo nastaje jezik? Od čega se sastoji, što znači i na koji način funkcionira? Na sva ova pitanja pokušava nam odgovoriti lingvistika, znanost o jeziku. Njene začetke nalazimo još početkom 6. stoljeća prije Krista, a jednim od utemeljitelja moderne lingvistike smatramo švicarskog filozofa Ferdinanda de Saussurea. Živio je u drugoj polovici 19. stoljeća, a njegova istraživanja stvorila su temelj novoj teoriji koja se bavi znakovima i simbolima a poznata je pod nazivom semiotika.


Ferdinand de Saussure ustanovio je, naime, da se jezik sastoji od znakova kao svojih temeljnih jedinica. Nadalje, svaki znak u sebi sadrži dvije komponente. Ona prva je tzv. označitelj, odnosno akustična slika. To nije sam zvuk već mentalna 'slika' na koju nas taj zvuk asocira. Drugu komponentu svakog znaka čini tzv. označenik, odnosno koncept. Ovime Saussure negira dotadašnju teoriju prema kojoj se jezik smatrao odnosom između riječi i stvari – on, naime, kaže kako su obje gore spomenute komponente mentalne prirode. Svaka poruka koju čujemo ili izgovorimo – na primjer: 'Mačka lovi ptice' – sustav je znakova, odnosno predstavlja odnos između označitelja i označenika. Međutim, taj odnos je isključivo proizvoljne prirode. Drugim riječima, ne postoji ništa posebno 'mačje' u riječi 'mačka'. Upravo iz tog razloga moguće je da ono što mi nazivamo mačkom Englezi i Amerikanci zovu cat, Francuzi chat, Talijani gatto, a Nijemci Katze.


Za razliku od Sausserea koji je hrabro odlučio zakoračiti u polje ligvistike, discipline na koju filozofi do tada nisu obraćali pažnju, njegov austrijski suvremenik Edmund Husserl odlučio se baviti onim što je umove filozofa zaokupljalo još od doba starogrčke filozofije kada je Sokrat prvi put u povijesti pokušao upotrijebiti argument kako bi sa sigurnošću odgovorio na filozofsko pitanje. Njegov konačan zaključak bio je 'znam da ništa ne znam', no takav odgovor Edmund Husserl nije smatrao zadovoljavajućim.

 

 ljepota


Naime, Sokrat je ustanovio da je vrlo lako doznati istinu i složiti se s nekim kada su u pitanju kvantitativne stvari. Na primjer, ako želimo doznati koliko jabuka se nalazi u košari, dovoljno je prebrojiti ih. Međutim, kada su u pitanju pitanja filozofske prirode kao što je, na primjer, 'što je pravda?' ili 'što je ljepota?' slaganje oko konačne definicije postaje mnogo teže. To za sobom opet povlači novi problem – naime, ako ne možemo sa sigurnošću ustanoviti što je, na primjer, pravda, kako onda uopće možemo o njoj raspravljati?

 

Edmund Husserl bio je po zanimanju matematičar i smatrao je da bi se na svako pitanje u životu, bez obzira na to kojim se područjem ono bavi i koje vrste bilo, trebalo moći odgovoriti jednakom razinom sigurnosti kao što se rješavana i matematičke probleme. Pitanje je samo bilo: kako? Da bi došao do odgovora na njega krenuo je od empirijskih opažanja na kojima se temelje znanstvene spoznaje. Vrlo brzo došao je do zaključka da iskustvo samo po sebi nije dovoljno jer ono gotovo nikada nije oslobođeno već unaprijed stvorenih očekivanja, predrasuda i zabluda koje onda predstavljaju prepreke apsolutnoj sigurnosti i istini. U svojim promišljanjima Husserl je inspiraciju pronašao u francuskom filozofu Reneu Descartesu koji je također nastojao osloboditi filozofiju svih pretpostavki i sumnji.


Vođen Descartesovim filozofskim mislima, Husserl dolazi do sljedećeg zaključka: ako odbacimo na stranu svaku pretpostavku ili predrasudu – uključivši čak i onu da izvan nas postoji vanjski svijet – tada možemo krenuti u istraživanje neopterećeni i doći do istine. Ako smo u tome temeljiti, moći ćemo sa sigurnošću objektivno odgovoriti na svako pitanje, uključujući i ona filozofska.

 

intuicija


No jesu li stvari baš tako jednostavne? Činjenica da je više Husserlovih sljedbenika iskušalo njegovu metodu i njome došlo do različitih zaključaka ukazuje na zaključak da možda i nisu. Pred sam kraj svoje karijere i sam Husserl morao je priznati poraz i zaključiti da možda ipak nije moguće primijeniti znanstveni pristup na iskustvo. Velika filozofska pitanja kao što su 'koji je smisao života?' i 'postoji li Bog?' i dalje nam ostaju neodgovorena. Ipak, propast Husserlove metode ne trebamo nužno smatrati i propašću njegove filozofske misli. Naime, upravo on je svojim idejama udario vrlo važne temelje znanstvenoj misli 20. stoljeća te snažno ukazao na važnost objektivnog sagledavanja pojava koje promatramo kada pokušavamo pronaći rješenje znanstvenog problema. O tome koliko u tome doista uspijevamo dalo bi se puno toga reći, naročito kada se uzmu u obzir mediji, propaganda koja se putem njim provodi, kao i stavovi pojedinih interesnih skupina, no to ćemo ostaviti za neki drugi put.


Ovdje nam još ostaje napisati nekoliko riječi o francuskom filozofu i dobitniku Nobelove nagrade za književnost, Henriju Bergsonu, koji je živio od 1859. do 1941. godine. Poseban interes imao je za epistemologiju, granu filozofije koja se bavi prirodom znanja i njegovim ograničenjima. Pitanje na koje je pokušavao odgovoriti bilo je 'možemo li stvarno nešto znati?' – dakle, ne znati nešto o nečemu već doista to nešto što istražujemo upoznati kao ono što to stvarno jest?


U drugoj polovici 19. stoljeća jedan od najvećih filozofskim umova svih vremena, Immanuel Kant, ustanovio je sljedeće: nismo u stanju spoznati svijet oko sebe onakav kakav stvarno jest. Naime, sve što promatramo možemo vidjeti samo u odnosu na sebe – nismo u stanju izaći iz vlastita tijela i na taj način spoznati svijet samo po sebi takav kakav jest. Za razliku od mnogih Kantovih sljedbenika, Henri Bergson ne slaže se s takvim tumačenjem. On, naime, smatra da postoje dvije vrste znanja. Prvu čini tzv. relativno znanje – ono se odnosi na ono što znamo zahvaljujući našoj jedinstvenoj, individualnoj perspektivi. Drugu vrstu znanja čini ono apsolutno, a to je znanje o stvarima onakvima kakve one doista jesu.


Da bi do tog znanja došli, govori dalje Bergson, možemo primijeniti više različitih metoda kao što su, na primjer, analiza intelekta i intuicija. Ovaj francuski filozof vjerovao je, naime, da je Kant ponajviše pogriješio zbog toga jer je u svojim zaključcima odbacio važnost intuicije. Naime, upravo ona, kaže dalje Bergson, nam omogućuje doista upoznati objekt svojeg promatranja. Recimo da želite upoznati Prag. Možete otići u njega i krenuti ga fotografirati. Na temelju fotografija koje napravite doći ćete kasnije do određenih zaključaka o Pragu kao gradu. Međutim, problem takvog pristupa leži u spoznaji da vi ovdje Prag i dalje promatrate izvana, bez da ste se doista poniknuli u njega i shvatili njegovu bit. S druge strane, ako jednostavno odlučite odbaciti fotoaparat, kao i fotografije i sve ono što je o Pragu napisano u knjigama, časopisima, brošurama i lecima, kao i na internetu, te jednostavno krenete šetati njima i promatrati ga vlastitim očima, u tom slučaju, kaže Bergson, mogli bi doći do izravnog, intuitivnog znanja o Pragu kao gradu.


Svoju sposobnost otkrivanja istine i stjecanja znanja poboljšat ćemo ako vježbamo intuiciju. Na koji način to možemo učiniti? Henri Bergson, naravno, i na to pitanje ima odgovor. Potrebno je obratiti pažnju na vrijeme. Na primjer, dok šetamo Pragom, s jedne strane svjesni smo svog vlastitog, unutarnjeg osjećaja za protok vremena. Istovremeno smo također svjesni protoka vremena do kojeg je došlo u gradu – na primjer, šetajući pored Karlovog mosta razmišljamo o vremenu koje je prošlo od kako je sagrađen, a promatrajući prodavača hot dogova na štandu razmišljamo o vremenu koje je prošlo od kako se taj hot dog počeo peći. Sva ta vremena međusobno se isprepliću i pomažu nam bolje razumjeti, u ovom slučaju bit Praga kao grada, a inače bit bilo čega što pokušavao dokučiti, pa čak i bit samog života.


Ipak, oslanjati se na intuiciju, ma koliko intrigantno zvučalo, može biti i prilično rizično pa je stoga put ka znaju i istini možda ipak bolje tražiti primjenjujući pragmatična rješenja. Tako je barem smatrao američki filozof John Dewey kojeg ćemo upoznati u sljedećem nastavku ovog feljtona. Uz njega ćemo upoznati i njegovog kolegu i sunarodnjaka, također pristašu pragmatizma, Williama Du Boisa.

 

Svi nastavci feljtona

 

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version