Fizzit v2

Switch to desktop Register Login

Fenomenologija

Tankoćutna dama s pendrekom i strah od ružičastih lutaka

curicalutka

 

Život je prepun apsurda. Kad pomislite da je u svom uvrnutom smislu za humor došao do nekog svog vrhunca, on vas opet iznenadi i ponudi nešto još bizarnije. Sjećate li se mladića kojem prijeti 5.000 kuna kazne zbog pjevanja bećarca? Stihovima 'Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi' duboko je povrijedio osjećaje jedne nadasve tankoćutne policajke koja ga je odlučila tužiti zbog navodnog kršenja Zakona o ravnopravnosti spolova.


Netko razuman, i s barem trunkom smisla za humor, riješio bi to ignoriranjem ili, još bolje, odgovorom u vidu šaljive doskočice. Ali ne i tankoćutna policajka. Štoviše, njoj nije dovoljno što će jadnom mladiću natovariti trošak koji je otprilike jednak iznosu prosječne hrvatske neto plaće već je u svojoj ogorčenosti, frustraciji i zlobi odlučila krenuti korak dalje. Dobio je još jednu optužnicu, ovaj put zbog omalovažavanja policijskog dužnosnika prilikom vršenja službe, pa mu sada osim novčane prijeti i zatvorska kazna u trajanju do 30 dana. Otpjevaš, na zabavnoj manifestaciji, dva stiha bećarca koji je po vlastitoj definiciji zafrkancija, i sad ti prijeti boravak iza rešetaka. U državi u kojoj se jednom Paravinji poništava presuda. I onda netko kaže da život ne piše najbizarnije priče.


Ali, eto, nije važno što je hrvatsko pravosuđe tromije od puža golaća i što se na našim sudovima gomilaju hrpe neriješenih slučajeva od kojih dobar dio zahtjeva hitno djelovanje. Važno je da se zatitra ego djevojke koja ima smisao za humor voditelja SS divizije i da se jedna inače pozitivna društvena pojava kao što je ravnopravnost spolova opet okalja stvaranjem nepotrebnog revolta.


Uvrnuto poimanje ravnopravnosti spolova ima i stanovita Maja Hrgović, autorica knjige eseja Žena, majka, glupača u kojoj se dotiče pitanja seksizma u medijima, politici i društvu. Na portalu arteist.hr objavljen je dio te knjige, pod nazivom Odgoj djevojaka u Hrvatskoj. Kako ne volim licemjerno glumatati finoću tamo gdje joj nije mjesto, otvoreno ću reći da odavno nisam pročitala tako glup tekst.


Autorica nam odmah na početku daje do znanja kako ju je naljutio 'morbidan, uznemirujući' prizor u parku. Ugledala je pedofila koji u grmu masturbira na dječicu? Serijskog ubojicu koji komada žrtvu? Snimanje promotivnog video klipa Ive Josipovića? Ne. Vidjela je pet djevojčica koje se igraju. Sve su gurale mala dječja kolica u kojima su se nalazile lutkice s obilježjima beba. Potom su sjele na klupicu u parku i lutkice 'hranile' igračkama u obliku bočica za hranjenje, ljuljuškale ih u naručju, tepale im i mijenjale im pelene. Maju Hrgović naljutilo je što su im roditelji kupili takve igračke 'u bijednom balkanskom patrijarhatu gdje će ih ionako cijeli život silom gurati prema ulogama rodilja, dojilja, brižnih kućanica, vjernih supruga, sebedarivih majki.' Potom je, već očekivano, uslijedio podulji traktat u kojem lamentira o tome kako je grozno da se djevojčicama kupuju igračke za djevojčice, a dječacima one za dječake, da bi se na kraju zapitala:


'Ako svojoj kćeri ne kupim blok-kuhinju, ni set za čišćenje, ni gumeno dojenče u kolicima koje će je pripremiti za ulogu uredne i čiste rodilje, i ako joj zabranim da gleda televiziju i čita novine, i ako joj uskratim pristup internetu, mogu li se nadati da će je obrazovni sustav poticati da postane snažna, emancipirana djevojka s dovoljno samopoštovanja i vjere u sebe, da se usudi napredovati, na poslu i privatno.'


Mene ovdje uznemiruje da netko smatra uznemirujućim prizor pet djevojčica koje se u parku igraju mame, i da ga to ljuti. Da, slažem se s autoricom da je u Hrvatskoj još uvijek prisutna zabrinjavajuća doza šovinizma i da se određen broj pripadnika snažnijeg spola ne može osloboditi uskogrudnog, primitivnog razmišljanja u skladu s kojim ženu treba svesti isključivo na ulogu hodajuće maternice koja po potrebi kuha, čisti i glača, pri čemu se intelektualna komponentna njene osobnosti stavlja na marginu, ili čak potpuno negira. Ono što autorica očito ne razumije jest sljedeće – problem uopće ne leži u tome da će neka žena postati majka, ili čak domaćica, već u eventualnom nedostatku prava na izbor. Ja sam mama devetomjesečne bebe, na porodiljnom dopustu. Kada mi kći napuni godinu dana krenut će u jaslice, a ja ću se vratiti na svoj redovni posao. To je moj osobni izbor kojeg moj suprug podržava. Podržao bi me i da odlučim permanentno ostati kod kuće i biti 'samo' mama. Kada bi me prisiljavao da budem 'samo' mama, protivno mojoj volji, tada bi ozbiljno mogli razgovarati o šovinizmu s njegove strane jer ne uzima u obzir ni moju osobnost, ni moje želje i potrebe.


Maji Hrgović jednostavno ne dopire u glavu da neke žene možda žele biti 'samo' mame. Da žele biti domaćice. Da se u toj ulozi osjećaju dobro, baš kao što se mi koje radimo osjećamo dobro kad same zaradimo svoj kruh, i kao što se neke osjećaju dobro bez tereta roditeljstva. Ona ulogu majke i vjerne supruge vidi kao nešto ponižavajuće samo po sebi ne shvaćajući da je sve što u životu radimo, pa tako i preuzimanje uloge supruge i majke, ponižavajuće samo ako to radimo protiv svoje volje. I ne samo to. Svojim oštrim, pa čak i uvredljivim, stavom prema suprugama i majkama, ona im zapravo neizravno pokušava nametnuti vlastito mišljenje kao jedino pravično, čime u suštini postaja jednako isključiva kao i šovinisti koji bi ženu bacili u kuhinju.


Biti 'samo' mama pišem ovako, s navodnim znakovima na riječi 'samo', jer, unatoč vlastitom osobnom izboru, smatram da je moguće osjećati se istinski ispunjeno i ako se posvetiš isključivo brizi o djetetu i domu. Poznajem nekoliko takvih žena i ne mogu reći da u njima primjećujem nekakvu frustraciju ili neispunjenost. Same su to birale, i sretne su.


Naša ljutita autorica to nikako ne može prihvatiti, a uzrok problema – koji je, usput rečeno, samo u njenoj glavi – vidi u podjeli igračaka na 'muške' i na 'ženske'. Za nju je očito strašno to što ću ja jednog dana svojoj kćeri kupiti lutku s kojom će se igrati mame. Pretpostavljam da bi se raspametila od sreće kada bih joj kupila kamiončić ili dječji set za bauštelu. Ne kažem da neću. Ako moje dijete pokaže interes za kamiončiće, dobit će pokoji. Ja sam, kao žensko dijete, uz svoje lutkice te kasnije Barbike, imala i pozamašnu kolekciju autića. I eto me danas, nisam ni pokorna domaćica koja misli da je muž ima pravo istući jer ako i on ne zna zašto, znam ja što sam skrivila, niti radim u automehaničarskoj radioni u kojoj između mijenjanja nečijih kočnica i promjene ulja hrakćem na pod. Imala sam sreće da su mi roditelji normalni ljudi koji me nisu na svu silu pokušavali ukalupiti – gdje Maji Hrgović dajem za pravo, nasilno ukalupljivanje nije dobro – ali nisu bili ni fanatici neoliberalizma koji me prisilno pokušavaju udaljiti od moje vlastite prirode.


Eh, ta priroda koju neoliberali uporno ignoriraju i pokušavaju nas uvjeriti da je za sve krivo društvo. Neki sam dan promatrala svoju devetomjesečnu kći. Igrala se sa svojim plišanim igračkicama. Maji Hrgović je sigurno biti drago čuti da su sve spolno neutralne. Uh, osim jedne – lutke ružičaste (!) duge kose u ružičastoj (jezušmarija!) haljinici. Nju mi kći posebno voli. Valjda sam ja zato grozna majka jer sam dozvolila prijateljici da joj, prilikom jednog dolaska u kućni posjet, takvo što pokloni. Trebala sam užasnuto odbiti i reći joj da drugi put donese kamiončić. Ironiju na stranu, ima moja kći i jednog plišanog zeku kojeg isto jako voli. I tako je ona, neki dan, dok sam je promatrala, uzela svoju dudu i pokušavala je gurnuti zeki u usta. Povremeno to radi i s drugim plišanim igračkama. Pokušava ih 'nahraniti'. Nitko joj to nije nametnuo. Nikada je nitko nije poticao da gurne dudu ili bočicu nekome drugome u usta. Učinila je to sama.


Djeca, naročito u početnih nekoliko godina života, najveći dio dana provode uz roditelje, posebno uz majku, i počinju se emotivno vezivati uz njih. Tu emotivnu povezanost u početku karakteriziraju dodiri i osmijesi, potom slijedi gledanje u oči uz fiksirajući pogled i gugutanje, pa želja za zajedničkom igrom, a onda dolaze prkos, kao odraz želje za primjećivanjem, te – oponašanje. I mi odrasli nerijetko oponašamo nekoga tko nam imponira, odnosno pokušavamo preslikati na sebe one obrasce ponašanja te osobe koji nam se sviđaju. Dječaci u pravilu oponašaju svoje očeve, a djevojčice majke. Nije nimalo iznenađujuće, ni šokantno, vidjeti djevojčicu koja želi imati frizuru i haljinu poput maminih, i koja pokušava kroz igru oponašati ono što mama radi. Ako vidi da mama kuha, i ona će se poželjeti igrati kuhanja. Naučila je i da je mama ta koja najčešće hrani pa će onda i sama pokušati 'nahraniti' svoju lutkicu ili plišanog zeku. Sve to savršeno je prirodno i ne treba u tome vidjeti nekakvu stravičnu urotu neprijatelja rodne ravnopravnosti.


Uostalom, sprječava li netko u bilo kojem dućanu igračaka u zapadnom svijetu, Maju Hrgović, ili bilo koju drugu majku djevojčice, da ušeta na odjel s igračkama za dječake i tamo nešto kupi za svoju kćer? Ne. Osobno nemam ništa protiv da se ti odjeli ponište i da postoji samo jedan, za djecu, a ne dva posebna, jedan za djevojčice, a drugi za dječake. Ali prilično sam sigurna da će većina djevojčica i dalje radije birati tipično ženske igračke, a većina dječaka tipično muške. Jer im je takva priroda. Tu se uvijek sjetim jedne svoje prijateljice koja ima dvoje djece. Prvo je rodila dječaka, a onda djevojčicu. Prema njenoj priči – a poznajem je dovoljno dobro da mogu vjerovati u vjerodostojnost – dječak je naslijedio hrpu igračaka od svoje starije rođakinje. Bila je to hrpa lutkica među kojima se našao jedan odbačeni autić. Njegova majka stavila je pred njega sve te igračke čekajući kako bi vidjela što će on odabrati. Odabrao je – autić. Sutradan – opet. U međuvremenu su mu ona i suprug kupili još autića i raznih igračaka tipično namijenjenih dječacima, i maleni ih je rado prihvatio. Lutke je čitavo vrijeme, kako sam shvatila, ignorirao. Onda je na svijet došla njegova sestrica koja je sada, pak, naslijedila hrpu njegovih, muških igračaka. Među njima se potkrala samo jedna od onih lutaka na koje on nije obraćao pažnju. Pogađate već, ona je u hrpi uzela lutku. Naravno, ovaj pojedinačni primjer nije dovoljan za nekakvo dokazivanje, ali nije jedini. Iskustvo pokazuje da djevojčice prirodno naginju nekim tipično ženskim obilježjima ponašanja, a dječaci muškim, čak i ako im se trudimo otvoreno im pokazati oboje. Evo, ja sam imala priliku igrati se i s lutkama i s autićima, a opet me danas više privlače neke tipično ženske stvari poput kuhanja i mode dok me, na primjer, tehnika baš ne zanima, tek na razini krajnjeg, amaterskog korisnika. Moj suprug, odgajan slično kao ja, je, pak, obožava.


Ne treba biti isključiv te u potpunosti negirati ulogu koju društvo ima u formiranju stavova pojedinaca, pa tako i prema tipičnim ulogama spolova. No čak i ako nekako uspijete izolirati vlastito dijete od takvih utjecaja i tzv. društvenih klišeja, priroda će opet doći na vidjelo. Na silu ići protiv nje i pokušavati savinuti realnost u nekom svom umjetnom smjeru kotraproduktivno je i krajnje nerealno. Zato one djevojčice iz parka treba pustiti da se igraju sa svojim lutkicama – je one to žele i prirodno tome naginju.


Za kraj ostaje kratko se osvrnuti na onaj dio teksta Maje Hrgović koji meni pomalo ledi krv u žilama. Ona tvrdi kako će njenu kćer obrazovni sustav poticati da bude snažna i emancipirana. Neću negirati važnost obrazovnog sustava u formiranju stavova pojedinca ali je li se autorica kojim slučajem zapitala što je s obiteljskim odgojem? Osobno smatram da je primarna svrha škole moju kći (i svako drugo dijete) naučiti činjenicama koje će potom znati interpretirati i o njima kritički promišljati, a da je uloga mog supruga i mene, kao roditelja, našu djevojčicu odgojiti i usaditi joj određene vrijednosti. Škola bi prvenstveno trebala biti obrazovna pa tek onda odgojna ustanova dok odgoj mora ostati neprikosnoveni zadatak obitelji. Svojim komentarom Maja Hrgović, možda i nenamjerno, nesvjesno, implicira da je država ta koja bi trebala odgajati našu djecu. Meni je to, da vam pravo kažem, puno, puno više zastrašujuće od činjenice da su se tamo neke curice u parku igrale s lutkicama.

 

Zajedničko tankoćutnoj dami s pendrekom i Maji Hrgović je to što jedna i druga evidentno tumače ravnopravnost spolova na pogrešan način. Prva misli da će svoje žensko dostojanstvo zaštititi time što će osujetiti humor koji joj se osobno ne sviđa ne shvaćajući da sebi neće srozati ni dostojanstvo ni vrijednost ako pristane na malo šale, pa možda i bezazlenog, neobaveznog flerta. Štoviše, upravo kroz prihvaćanje te lepršave ženstvenosti, kojom je blagoslovljen naš spol, mogla bi požnjeti puno veći uspjeh i steći naklonost javnosti. Potonja, pak, misli da će ženama biti osigurano samopouzdanje i mogućnost samoostvarenja ako gurnu na marginu svoje majčinske instintke i s gnušanjem odbace kuhaču, krpu i glačalo. Pri tome gadno podcjenjuje vlastiti spol očito smatrajući da je žena nesposobna istovremeno pomiriti ulogu odane supruge i brižne majke s onom zaposlene žene. Uz sve to, na silu namećući stav kako bi se žene još od malih nogu, kroz igru, trebalo poticati na bavljenje tipično muškim aktivnostima, ona zapravo poručuje - muškarci su vrijedniji od žena pa je time i ono čime se oni bave vrijednije, i zato se mi žene moramo baviti time da bi nešto vrijedile. Oduzmite im lutkice, dajte im kamiončiće! Prirodi, a time i zdravom razumu, tu baš nema previše mjesta.

 

FaLang translation system by Faboba

2012. © Fizzit.net

Top Desktop version